Turska je ponovno “bolesnik s Bospora” – Je li joj lijek na Zapadu ili na Istoku?

Kada se pojavila na razvalinama Osmanskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata, Republika Turska je nastojala ući u Europu kao suvremena sekularna država. Međutim, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je izgubio sav potencijal koji bi omogućio Turskoj da ostvari svoj cilj. Je li učinio dobro ili loše, pokazat će vrijeme.

Jedno od velikih geopolitičkih pitanja u Europi u devetnaestom stoljeću bilo je “Istočno pitanje”. Osmansko Carstvo, kojeg su tada zvali “bolesnikom Europe s Bospora”, brzo se raspalo.

Uopće ne treba iznenaditi da je samouništenje počelo s Balkanom, geopolitičkom platformom na kojoj su se prelamali interesi Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske i Ruskog Carstva.

Nakon Prvog svjetskog rata su propala sva tri velika carstva. General Mustafa Kemal Atatürk i poražena turska vojska su otišli u Anadoliju, gdje su uspješno odbili grčku intervenciju, potom je odustao od ugovora iz Sèvresa koji je Grčkoj prepuštao i dijelove Male Azije. Uspio je postići mirovni sporazum iz Lausanne, kojim je otvorio put uspostavljanju Republike Turske.

Atatürk je nastojao pretvoriti Tursku u modernu, sekularnu zemlju koja bi bila bliža Europi, a ne Bliskom istoku. Da bi postigao ovaj cilj, stvorio je hibridnu državu koja se temeljila na vojnoj i višestranačkoj demokraciji. Tijekom dvadesetog stoljeća taj dogovor je uzrokovao više kriza u kojima se turska demokracija stupala u razdoblja slična vojnoj diktaturi.

Nakon 1947. turska politika je u velikoj mjeri ovisila o situaciji vezanoj za Hladni rat. 1952. Turska ulazi u NATO-u i postaje jedan od ključnih i neophodnih saveznika Zapada. Zemlja se desetljećima služila strateškim položajem između Istočnog Mediterana i Crnog mora kako bi južna strana NATO pakta držala pod kontrolom i štitila zapadne sile od potencijalnog napada Sovjetskog Saveza.

Ipak, Turska je zadržala nestabilne političke institucije. Smjene takozvane demokracije i vojnih režima su otežale napredak zemlje. Službeni pristup Europskoj uniji bi trebao označiti završetak procesa modernizacije zemlje, smatraju u Bruxellesu.

Osmanlije su stoljećima uglavnom težile hegemoniji na Bliskom istoku, dok je moderna Turska, barem što se članstva u NATO paktu tiče, postala dijelom Zapada.
Turska je 1995. ušla u carinsku uniju s EU. Kada je islamska Stranke pravde i razvitka (AKP) 2002. došla na vlast, činilo se da se zemlja ostala usredotočena na Europu. Zajedno s islamskim klerikom Fethullahom Gülenom, vlade Stranke pravde i razvitka su na čelu s premijerom Recepom Tayyipom Erdoganom provele institucionalne, ekonomske i pravosudne reforme, uključujući ukidanje smrtne kazne, što je bio preduvjet za pristupanje EU.

Osim toga, tijekom ranih godina vladavine Erdogana je Turska prolazila brzu modernizaciju. Došlo je do naglog ekonomskog rasta, što je dodatno približilo Ankaru Europskoj uniji.

Do 2011. godine, kada je organizirano i provedeno takozvano “Arapsko proljeće”, Turska je prilično opravdano smatrana “uspješnim modelom islamske demokracije”

Ali nakon sedam godina živimo u posve novom svijetu. Turska je za Europu ponovo “bolesnik s Bospora”. S obzirom na stratešku poziciju, gospodarski i društveni potencijal, zemlja ima sve šanse za svijetlu budućnost u XXI stoljeću. Umjesto toga, Ankara se odlučila vratiti u XIX stoljeće, dajući svoju sudbinu u ruke Bliskog istoka i riskirajući da upadne u beskrajne krize ove regije.

Erdogan je brzo izgradio Tursku, ali se jednako brzo i povukao. Mogao je slijediti korake Atatürka i potpuno integrirati Tursku u Zapad, ali je odustao i propustio tu priliku. Trenutno Turska trpi posljedice svog sukoba sa Zapadom, što se vidi u učinkovitom napadu na tursku liru i jačim sankcijama s kojima bi se Turska mogla suočiti. No, možda je ovo dobra odluka turskog vodstva. EU i SAD nikome nisu jamčili prosperitet, posebno ne suverenitet u donošenju odluka, što Turska ne može prihvatiti. Kako se SAD odnose prema EU, tako se unutar EU prema periferiji odnose Berlin i Pariz. Turska, moderna i sekularna ili konzervativna i islamistička, to ne može prihvatiti. Jedini izbor ostaje Istok.

Kako objasniti ovaj zaokret, koji u Europu nazivaju tragedijom? Možda je Erdogan tijekom ekonomskog buma koji je prethodio financijskoj krizi 2008. postao samouvjeren? S druge strane, možda prosvjeduje zbog ponašanja Zapada i pretrpljenih poniženja u usporenom procesu pristupanja EU, koji nisu u skladu s njegovim autoritarnim ambicijama, koje su još veće nakon propalog vojnog udara u ljeto 2016. godine.

U svakom slučaju, sad je već sigurno da je Erdogan propustio priliku koja je mogla biti korisna za Tursku i za cijeli muslimanski svijet. S druge strane, možda je Turska na dobitku, jer je isto tako mogla doći u situaciju da bude “periferija Europskog Carstva” u kojem se glasovi 80 milijuna Turaka ne bi čuli od buke Europljana i diktata Njemačke i Bruxellesa?

“Što bi bilo da je bilo”, nitko sa sigurnošću ne može reći. Uzmimo, na primjer, jednu Španjolsku sa skoro 50 milijuna stanovnika i koja ima kudikamo  veći BDP od Turske, ali je u EU politički patuljak i njezin glas vrijedi manje ili jednako kao glas jednog Luksemburga, ali svakako manje od glasa Berlina i Pariza.

Turska se trenutno suočava s valutnom krizom i može doći u opasnost suočavanja s nacionalnim bankrotom. Zemlja je trenutno podijeljena između Istoka i Zapada, uz rizik daljnjeg destabiliziranja Bliskog istoka. Interni nacionalni sukobi Turske, osobito s Kurdima, izbijaju punom snagom, iako iskustvo pokazuje da ih je nemoguće vojno riješiti. Zahvaljujući Erdoganu, najviše njegovim odlukama u vrijeme “Arapskog proljeća”, Turska je postala dio problema regije, a ne njegovo rješenje.

Ipak, strateški značaj Turske ostaje nepromijenjen, za Europu, ali i za divove u usponu na Istoku. Turska ne može pobjeći od Europe. Milijuni građana Europske unije imaju turske korijene, tako da će zemlja i dalje biti most između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Ipak, pod Erdoganom će na Tursku teško gledati kao na obećavajućeg kandidata za članstvo u EU.

Međutim, EU ovdje pravi grešku. Kako bi zaustavila proces razlaza s Ankarom, Bruxelles, bolje rečeno Berlin i Pariz,  trebali bi se usredotočiti na stabilizaciju situacije u Turskoj i očuvanje njenih, nazovimo ih tako, demokratskih institucija. No, ključne europske sile se u komunikaciji s Erdoganom koriste ultimatumima i retorikom na koju on očito ne pristaje.

Na kraju, destabilizacija Turske je posljednja stvar koja treba Europi. Europska sigurnost uvelike ovisi o sigurnosti Turske, koja je posljednjih godina primila milijune migranata i izbjeglica koji su bježali od sukoba na Bliskom istoku. Zbog europske stabilnosti i budućnosti Turske, EU ne bi trebala tolerirati i mirno promatrati krizu u Turskoj, insistirajući na poštivanju  vlastitih “demokratskih načela”.

Turska još uvijek nije donijela konačnu odluku, ali ako bude prisiljena, nije isključena mogućnost okretanja Istoku. Konačno, Istok danas više nije Istok gladnih Kineza i siromašnih Rusa od prije dvadeset godina. Bruxelles kao da previđa da je Ankara ta koja može ojačati EU u raspadu, a ne obratno. Točno je da je Turska danas, nakon nepotrebnih avantura na Bliskom istoku i podupiranja Muslimanskog bratstva od Tunisa do Sirije opet u razdoblju u kojem se može smatrati “bolesnikom s Bospora”. No, pitanje je li taj “bolesnik” i danas europski, kao prije sto godina, ili je “bolesnik” koji će brže ozdraviti u  jakom okruženju Istoka?