Turski izlazak iz sirijskog sukoba borbe seli u Idlib?

Jutros je Turska priopćila kako su ispunjeni ciljevi vojne kampanje “Štit Eufrata” u Siriji i da se ista obustavlja.

Politički analitičar i doktor političkih znanosti s profesor na ruskom Pacifičkom državnom sveučilištu, Ildus Jarulin, rekao je da je izjava Turske u trenutku uoči posjete američkog državnog tajnika Ankari ne dolazi slučajno.

“Činjenica je da američki državni tajnik Rex Tillerson danas dolazi u Tursku, a takve izjave su vrlo snažan adut u rukama Turaka u pregovorima sa Sjedinjenim Državama”, rekao je stručnjak.

Jarulin je dodao kako je Turska zauzela dio teritorija koji je sada pod kontrolom turskih snaga i snaga takozvane “sirijske oporbe”.

“Doista, može se pretpostaviti da su postigli ciljeve koje zacrtali za “Štit Eufrata“. Zaštitili su sebe od prijetnje terorista “Islamske države” i onemogućili jedinstvo sirijskih i iračkih Kurda, koji su to namjeravali učiniti”, rekao je profesor Ildus Jarulin.

Rekao je kako Turska postaje snažan akter u rješavanju sirijskog problema,  te da će se sada okupiti oko drugih zemalja.

Danas američki državni tajnik stiže u Ankari kako bi razgovarao o zajedničkoj kampanji s Turskom protiv “Islamske države”, te o održavanju primirja u Siriji.

Službeno je Washington podržao vojne aktivnosti Turske i takozvane umjerene oporbe, a pomogao je proturskim snagama zračnim udarima, davanjem vojne opreme i razmjenom obavještajnih podataka.

Tillerson u Ankari raspravlja o sljedećim koracima u kampanji protiv terorizma.

“U smislu stabilizacije područja oslobođenih od terorista, situacija je mirna i ljudi se mogu vratiti svojim domovima”, stoji u priopćenju State Departmenta.

Također je rečeno da će na sastanku biti govora o kampanji za oslobođenje Raqqe, takozvane “prijestolnice kalifata” u Siriji.

“Na primjeru Iraka i Mosula vidimo da ako ISIL želi štititi neki teritorij, oni se bore do kraja”, rekao je predstavnik američkog State Departmenta.

“Želimo da prekid vatre traje. Turska, kao dio procesa u Astani, provodi vrlo intenzivne razgovore s Rusima i Irancima. Dogovor je da Turska radi s članovima oporbe, a Rusija s režimom, kako bi se osiguralo održavanje primirja kao dio procesa u Astani”, istaknuli su u State Departmentu.

SAD: Sudbinu Assada će odrediti sirijski narod

Danas u Ankari je Rex Tillerson dao prilično zanimljivu izjavu i rekao kako će sudbinu Bashara Al-Assada odlučiti sirijski narod.

“Sudbinu sirijskog predsjednika Bashara Al-Assad mora odlučiti sirijski narod”, rekao je američki državni tajnik Rex Tillerson na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s turskim ministrom vanjskih poslova Mevlutom Cavusogluom.

Njegova je izjava potpuno identična onoj koje su bezbroj puta dali ruski predsjednik ruski predsjednik Vladimir Putin i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, što je značajan zaokret o odnosu na izjave “Assad mora otići”, koje slušamo od 2011. godine.

YPG: Nakon Raqqe idemo na Idlib

U kontekstu vojnih zbivanja, sada kad je jasno da Turska neće sudjelovati u kopnenim operacijama u Raqqi iznenađuje izjava kurdskih YPG snaga.

Naime, zapovjednik kurdskih snaga u Siriji, general Shipan Hemo, rekao je “kako njegove snage, nakon što protjeraju ISIL iz Raqqe, imaju za cilj borbe u pokrajini Idlib”.

Zapovjednik YPG snaga je rekao da će se, nakon poraza terorista Islamske države, fokusirati na borbe protiv Al-Nusra Fronta i drugih islamističkih terorističkih skupina koje djeluju i drže Idlib.

U telefonskom intervjuu za Al-Hayat naglasio da njegove snage mogu surađivati s Rusijom, te da s Moskvom mogu dogovoriti pravedno rješenje kurdskog pitanja u Siriji, a ono se treba temeljiti na federalnom sustavu, dok bi Raqqa trebala biti dio tog sustava s novim lokalnim vijećem.

U Siriji gotovo svi akteri “račun prave bez krčmara”, budući da nitko za mišljenje ne pita Damask i legitimne vlasti u zemlji. Međutim zapovjednik kurdskih snaga je ipak pogodio da će se na kraju sudbina Sirije rješavati u Idlibu, te da je ta pokrajina važnija od Raqqe.

Budućnost Sirije će se riješiti u Idlibu?

Turska je uložila ogroman trud u borbi protiv sirijskih Kurda, ali joj potporu nisu dali ni Rusija ni SAD.

Ruski sporazum sa sirijskom kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG) u okrugu Afrin može značiti potencijalni obračun u Idlibu, gdje zajedno djeluju skupine koje su s Al-Nusra Frontom formirale koaliciju Hayat Tahrir Al-Sham i proturske selafijske skupine koje su im se pridružile nakon poraza u Aleppu.

Ulazak ruskih snaga u Afrin podsjeća na ono što se dogodilo u Manbiju, gdje su turski napad n sjeveru odvratile američke snage, a ruske i sirijske na jugu i zapadno od grada.

Osim toga, sada imamo situaciju da Sjedinjene Države i Rusija stalno jačaju veze s kurdskim YPG snagama, na što Ankara ne gleda nimalo blagonaklono.

Pregovori između Rusije i sirijskih Kurda u Afrinu su vođeni i oko moguće suradnje u borbi protiv Al-Nusra Fronta i njegovih satelita, koji su uz tursku pomoć napustili Aleppo i otišli za Idlib.

Izvori YPG snaga su za Al-Monitor rekli da su se ruski i kurdski zapovjednici sastali u bazi Hmeymim u Latakiji, kako bi razgovarali o planiranju zajedničke operacije protiv Al-Nusra Fronta u Idlibu, najjačem uporištu sirijskog ogranka Al-Qaede.

Kurdi su u početku tvrdili kako ne žele  surađivati s nijednom skupinom koju podržava Turska, ali na kraju su odgodili odluku o tome i dogovorili se da će Rusija postaviti bazu u Afrinu. Kurdi su rekli da su odbacili ruski zahtjev da u bazi budu snage i zastava “sirijskog  režima”, iako su ti prizori već viđenu u Manbiju.

Rusi su kasnije demantirali da će graditi bazu u Afrinu, ali su potvrdili da će podići “kamp za obuku kurdskih YPG snaga”. Kakva je razlika između “baze” i “kampa za obuku”, vidjet će se kada profunkcionira.

Zelal Ceger, dužnosnik kurdskog Pokreta za demokratsko društvo u Afrinu, rekao je kako su Kurdi tražili dogovor s Rusijom zbog upornih napada na Afrin od strane turskih oružanih snaga i oružanih skupina koje podržava Turska, što su uglavnom selafijske i milicije lokalnih Turkomana.

Ceger je rekao “kako ovaj rat može eskalirati, zbog čega su Kurdi u Afrinu tražili savez s Rusijom, te da ć Rusija osigurati koordinacija između Turske i Kurda i spriječiti turske napade na Afrin”.

Tijekom ovih pregovora je postalo poznato da su zapovjednici YPG snaga odbacili američki prijedlog uključivanja u kampanju snaga iračkog Kurdistana i predsjednika Massouda Barzanija, nazivajući taj potez “zavjerom koja bi mogla dovesti do rata među Kurdima”.

Novinar Amberin Zaman piše da je najjači adut Turske njena duga granica sa Sirijom, preko koje može nastaviti vršiti utjecaj na neke od sirijskih “pobunjeničkih skupina”, koje se ujedinjene pod zapovjedništvom Štita Eufrata.

No, sada kada je kampanja gotova, a tursko područje je čvrsto opkoljeno od strane Rusa, sirijske vojske i na kraju Kurda.

U Idlibu imamo gotovo svakodnevne raskole i borbe i ujedinjavanja raznih terorističkih skupina, da je situaciju nemoguće pratiti. Nedavni raskol u skupini Ahrar Al-Sham, jednoj od najmoćnijih frakcijama u Siriji, kada su njeni glavni zapovjednici pobjegli u redove Al-Nusra Fronta, dodatno je oslabio utjecaj Turske u pokrajini.

I dok SAD i dalje govore kako se treba usredotočiti na Raqqa, čini se da Idlib može postati još krvavija pozornica na kojoj se treba boriti protiv selafijskih skupina kao što je Ahrar Al-Sham i koalicije Hayat Tahrir Al-Sham, na čelu s Al-Nusra Frontom.

Iz pokrajine Idlib “oporbeni aktivisti” izvještavaju kako sirijski borbeni zrakoplovi neprestano lete nad pokrajinom i gađaju ciljeve, naravno, “u stambenim četvrtima”.

Sirijska vojska je protjerala ISIL iz posljednjeg uporišta u pokrajini Aleppo. Zahvaljujući sporazumu između Turske i Rusije su oružane skupine koje se protive Damasku napustile okruženje u gradu Aleppu i dopušteno im je da sa svojim obiteljima i osobnim naoružanjem odu u Idlib i Azaz. Rusija i Turska se ne slažu oko toga što činiti s tim skupinama. Rusija želi da se rasformiraju, a Turska ih želi držati na tom području i pridružiti ih ostalim proturskim frakcijama takozvane “Slobodne sirijske vojske” u borbi protiv Kurda i držati ih da spriječe uspostavu autonomne regiju u blizini turske granice.

Ako Rusija i sirijska vojska otvore front u Idlibu, a povod bi lako mogao biti nedavni napad na Hamu, sukobi s proturskim skupinama bi se proširili i na Afrin. Iako je Kurdima prioritet obrana Afrina, oni se lako mogu pridružiti zajedničkoj operaciji s Rusima i sirijskom vojskom u Idlibu. U tom slučaju je ključno zatvoriti granicu s Turskom, a vladine snage na zapadu u Latakiji i Kurde u Afrinu dijeli oko 70 kilometara sirijsko-turske granice.

U međuvremenu u sjevernom Aleppu Turska obučava takozvanu Slobodnu sirijsku policiju (FSP), tako da se snage Slobodne sirijske vojske (FSA) mogu se fokusirati na borbu da zadrže kontrolu nad zauzetim područjem.

Prva skupina ove policije je formirana u Jarablusu, a čine je Sirijci prikupljeni u izbjegličkim kampovima u Gaziantepu i Kilisu na jugu Turske. Druga skupina je stacionirana u Azazu, a čine je lokalni muškarci, mahom rodom iz pokrajine Aleppo.

Semih Idiz za Al-Monitor objašnjava kako je bilo nagađanja da je Erdogan nedavno od takozvane Slobodne sirijske vojske htio stvoriti nove snage, koje bi bile isključivo sunitske, a borile bi se protiv Kurda i šiita. Međutim, navodi Semiha Idiza su potpuno besmisleni i mijenjao Erdogan ime ili ne tim sa snagama, one su se uvijek isključivo i borile protiv Kurda i “šiita”, budući da su za FSA “šiiti” svi koji nose uniformu sirijske vladine vojske, bili oni šiiti, suniti, kršćani, Druzi, Armenci ili pripadnici neke druge manjine.

S obzirom na trenutnu situaciju, malo je vjerojatno da će Rusija i SAD dozvoliti formiranje takve “vojske”. Čini se da je Erdogan došao do kraja i realizirao je moguće ciljeve u Siriji, a većina turskih analitičara je uoči službene potvrde okončanja operacije “Štit Eufrata” tvrdila da Turska više nam što tažiti u Siriji.

Naravno, uvijek ostaje otvoreno pitanje Kurda i njihovih planova za budućnost. Vjerojatno bi im najbolja opcija bila udružiti snage s Damaskom, jer neovisnu kurdsku državu na sjeveru zemlje ionako neće nitko priznati – ni Rusija ni SAD, a Tursku i Iran ne treba ni spominjati. No, ovdje ulazimo u sferu nagađanja i realnost na terenu je bezbroj puta demantirala većinu predviđanja, a najviše ono “kako će Assad pasti najdulje u roku od dva do tri mjeseca”.