Kada govorimo o geopolitici, često se ograničavamo na razmatranje kako neka nacija djeluje u međunarodnoj areni čisto s diplomatskog ili vojnog stajališta. U stvarnosti, vanjska politika zemlje usko je povezana s njenim gospodarstvom i posljedicama odluka koje se na međunarodnoj sceni donose u skladu s njenom strategijom, tako da s pravom možemo govoriti o geoekonomiji.
Središnja točka i kamen temeljac geoekonomije bilo koje države su mineralne sirovine i njihove opskrbne rute. U tom kontekstu ne govorimo samo o izvorima energije, posebno ugljikovodicima, već i mineralima, gdje temeljnu ulogu igraju željezo, aluminij i uran, oni su samo najpoznatiji, ali postoje mnogi drugi koji su postali ključni upravo zbog važnosti koju su u suvremenom svijetu dobili kao temeljni resurs za bilo kakav tehnološki napredak.
Govorimo o mineralima koji pripadaju skupini takozvanih „Rare Earth“, na engleskom Zemlje rijetkih elemenata (REE), a oni su definirani akronimom PGM, platinske skupine metala, ili metala u periodnom sustavu elemenata iz grupe platine. U toj su skupini rutenij, rodij, paladij, osmij, iridij i platina.
Osigurati vađenja tih minerala znači upravljati tržištem istih na globalnoj razini, dakle uspostavljanjem cijena i količina razmjene, temeljnog čimbenika u ekonomiji trećeg tisućljeća upravo zbog važnosti koju ovi elementi imaju u tehnologijama svakodnevne uporabe, industrijskim ili vojnim.
Otvorile su se, dakle, nove ekonomske perspektive koje su u mnogim slučajevima poništile utjecaj tradicionalnih geopolitičkih struktura, jer se neki od tih minerala, iz geoloških razloga, nalaze u zemljama koje nisu u središtu globalnih špekulativnih interesa, jer nemaju druge resurse osim ugljikovodika, urana, ugljena ili željezne rude.
Kontrola proizvodnje minerala poput litija, temeljnog za baterije, ili lantana, cerija i neodimija, prisutnih u bezbroj proizvoda, kako u našem svakodnevnom životu, tako i vojnim ili visoko specijaliziranim, poput turbina, lasera, raketnih i satelitskih sustava za navođenje, poprima oblike pravog rata, zasad samo komercijalnog, koji se vodi na globalnoj razini.
Paladij, dragocjeniji od zlata i nafte
Minerali koji pripadaju skupini PGM spadaju među rijetke u Zemlji. Na primjer, zemaljska kora sadrži samo 0,0005 dijelova na milijun (Ppm) paladija u usporedbi sa 60 milijuna dijelova na milijun (Mppm) bakra, 0,075 Mppm srebra i 0,004 Mppm zlata.
Postoji više od stotinu minerala koji sadrže platinske skupine metala i koncentrirani su većim dijelom u ležištima magmatskog podrijetla, formiranim prije milijune godina, frakcijskom kristalizacijom magma koja sadrži sulfate bogate platinskom skupinom metala, koji su tijekom geoloških epoha stvorili naslage sedimentnog podrijetla.
Korištenje paladija je višestruko, ali je najvećim dijelom koncentrirano u automobilskoj industriji za proizvodnju katalitičkih konvertera (55%), elektronike (16%), proizvodnje nakita (11%), također u medicinskom stomatološkom području, te kemiji i za puke investicije. Konkretno, rijetkost i velika primjena u automobilskom sektoru udvostručili su cijenu paladija u odnosu na druge PGM elemente. Ti su elementi također bitni za proizvodnju staklenih vlakana i tekućih kristala, čime odmah dobivaju na važnosti u današnjem svijetu.
Trenutno globalne rezerve platinske skupine metala, prema geološkoj službi Sjedinjenih Država, iznose do 69 milijuna tona u Južnoafričkoj Republici, posebno u poznatoj rudarskoj četvrti Bushveld, koja prema podacima iz 2018. sama upravlja sa 63 milijuna tona.
Rusija i Zimbabve su na drugom i trećem mjestu sa 3,9 i 1,2 milijuna tona. Proizvodnja paladija, opet u 2018. godini, iznosila je 68 000 tona u Južnoj Africi, 85 000 tona u Rusiji i 12 000 u Zimbabveu.
Rusija: Novi paladijski eldorado
Međutim, nova otkrića lansiraju Rusiju na prvo mjesto, kako po rezervama, tako i za buduću proizvodnju. Na poluotoku Tajmir u središnjem Sibiru se čini da je otkriveno polje PGM, posebno bogato paladijem, čija se vrijednost procjenjuje na nevjerojatnih 770 milijuna tona. To je više nego dovoljno da jamči pola stoljeća proizvodnje, a sektor može postati profitabilan u roku od pet godina od početka eksploatacije.
Stoga je jasno zašto je „Arctic Palladium“, zajedničko poduzeće koje već djeluje u sibirskoj tundri, s kompanijama „Nornickel“ Romana Abramoviča i „Russian Platinum“ Ise Bažajeva odlučilo investirati astronomsku svotu od 15 milijardi dolara u eksploataciju PGM polja, odnosno u sektor platinske skupine metala.
Investicija je ozbiljna, a infrastruktura za transport i stavljanje na tržište minerala ne može propasti zahvaljujući novoj politici Moskve na Arktiku, koja je otvorila i gradi novu pomorsku komunikacijsku rutu, Sjeverni pomorski put, koji će preko Arktika povezati Murmansk s Vladivostokom.
Ovo novo otkriće će potencijalno od Rusije stvoriti hegemona na PGM tržištu, a ogromne rezerve omogućit će Moskvi da prilagodbom proizvodnje u skladu s njezinim potrebama određuje cijenu na svjetskom tržištu PGM-a.
Ovo nikako nije zanemariv problem za Sjedinjene Države, koje uvoze većinu ova dva resursa. Paladij SAD uvoze iz Južne Afrike 31%, iz Rusije 28%, iz Italije 12%, a iz Ujedinjenog Kraljevstva 6%.
Američki kupci 44% platine uvoze iz Južne Afrike, 15% iz Njemačke, 10% iz Velike Britanije i 7% iz Italije. U 2018. je američka proizvodnja paladija iznosila je 14 000 tona, dok je proizvodnja platine iznosila 4100 tona, što je zanemarivo u usporedbi s procijenjenim rezervama platinske skupine metala od 900 000 tona. Ali, kao što smo naveli jednoj od prošlih analiza, američka industrija je svoje tehnologije za eksploataciju preselila u Kinu, gdje se i sada nalaze.
Ovi podaci odaju količinu “gladi” za rijetkim mineralima u Sjedinjenim Državama, koje su i dalje prvi proizvođač visokotehnoloških proizvoda na svijetu, ali „slučajno“ ovise o Kini, koja u rukama drži opskrbu „rijetkim zemljama“ i litijem cijelog svijeta.
Stoga će se Washington u narednim desetljećima morati snalaziti s Moskvom, koja mu postaje nužan partner za nabavu tih resursa, zbog čega će se morati dobro ponašati i diplomatski, samo kako ne bi riskirao da bude odrezan od tržišta kojeg će monopolizirati Rusija.
Pitanje koje se nameće samo po sebi je zašto SAD ne ulože milijarde u PGM sektor i koriste procijenjene rezerve platinske skupine metala od 900 000 tona? Odgovor je jednostavan. Ulagači imaju dovoljno novca, ali ne za srednjoročna i dugoročna ulaganja, dok Rusija i Kina imaju i dovoljno novca i vremena. Zato su „Arctic Palladium“, „Nornickel“ i „Russian Platinum“ osigurali sredstva, bez postavljanja puno pitanja zašto i koliko će čekati za povrat ulaganja.
Sumnjam da su ispitana sva ogromna prostranstva RUSIJE…mogu zamisliti kako kojoti zasline kada na karti vide Rusiju.
Mislim da u Sibir treba hitno uvesti demokraciju 😉
Sestokrakim lihvarskim nosonjama cure sline ko Pavlovljevim psima kad cuju ove novosti. Sad cekamo Jacka da nam objasni kako Rusija nema nista i samo sto nije propala, a lopovska korporacija koja zivi od reketa i pljacke je super uspjesna.
Sad će kojoti opet izjavit kako “nije pošteno da Rusija sama upravlja svim tim prirodnim resursima”
Čini se da bi i Južnoafrička Republika pametno učinila da investira u S-300 i nuklearno naoružanje. Inače eto demonkrata da šire slobodu. I rudare usput.
A STA AKO NISU DEMOKRATSKI……
KO CE IH ONDA KUPOVATI???
Najbolji mi je dio teksta koji dovoljno govori o gramzljivisti..”americki investitori nemaju dovoljno kapitala za srednjorocne i dugorocne investicije” hahaha crkli dabodga u pohlepi.Inace sad cu se vrstiti na vise tocno neznam kako se zvao clanak ovdje kad je je jedan od vecih anglosaksonskih banditosa rekao kako rusija nema pravo da upravlja tako velikim prirodnim bogatstvima…..Inace ja uvijek tvrdim i kao ateista da je karma gospodja loseg moral tako da bi bas volio da kina i rusija kolo vode jer nikad nisu imali kolonije i izazivali sv. ratove ili potaracali milione ljudi u plinskim komorama kao neki.
A u BiH su otkrivene velike naslage zlata, naravno sve će pripasti stranim korporacijama.
Ovaj rusofob vec vadi konopac da se ,,,,,
Što rusi imaju od toga kad to sve uzimaju za sebe abramov efendije…………..
Na naslovnoj fotografiji je ćilibar. Rusi su nakon ww2 povukli genijalni potez i rekli Nemcima da se deo istocne Pruske sada zove Kalingradska oblast u sastavu Rusije a DDR ce gazit josi decenijama na konto 25 mil žrtava rata. Oko 95% svetske proizvodnje ćilibara se nalazi u Kalingradskoj oblasti a povlacenje granica nakon ww2 je posebno zanimljivo. Od dubine teritorije Kalingradske oblasti kako se ide ka granici tako se smanjuju nalazista pa su Rusi lagano isli “30% furaj dalje, 20% idemo dalje, 10%- aj jos malo” i kada su dosli do 0% onda su udarili granicu.
za resurse se i vodi bitka. a neki jačaju i brane svoje zato i jesu trn u oku.
Steta sto to investiraju privatne firme, a ne drzavne.
bolje da su šutili nego objavili. jer…