Ubojstvo Jamala Khashoggija – Koja od dvije sunitske tiranije laže bolje?

O saudijskoj ulozi u slučaju ubijenog saudijskog novinara i disidenta Jamala Khashoggija se malo toga može reći. Klasična mafijaška likvidacija s uklanjanjem ostataka pokojnika rezanjem tijela na komade. Još više upada u oči čuđenje ministra vanjskih poslova saudijskog režima Adela Al-Jubeira, kao i tvrdnje da je Khashoggi likvidiran kako bi se spriječio pokušaj državnog udara protiv krunskog princa Mohammada bin Salmana i slične saudijske izmišljotine. Što se Saudijaca tiče, pokazali su da njihove obavještajne službe nisu u stanju likvidirati neprijatelja, a da cijeli svijet to ne sazna u roku od nekoliko sati.

S druge strane imamo Tursku, koja gorljivo “želi da se sazna istina” i uspjela je ući i provesti istragu u zgradi saudijskog konzulata u Istanbulu, ali tek nakon nekoliko dana, kada je prije turskih istražitelja kroz konzulat prošao “tim za sterilizaciju objekta”. Ne treba zaboraviti ni da je Turska “prvak” u obrani slobode govora u svijetu i da su tamo novinari privilegirana kasta koju nitko ne smije krivo pogledati, a ne nanijeti im fizičku bol ili ubiti, kako to srednjovjekovnim metodama rade njihovi dojučerašnji “saudijski prijatelji”.

Navodno se Jamal Khashoggi u svom posljednjem članku intenzivno usredotočio na slobodu tiska u arapskom govornom području. To je naišlo na riječi hvale u zapadnim krugovima, medijima i publikacijama koji podržavaju Muslimansko bratstvo. Podsjetimo da je ove godine Khashoggi utemeljio saudijski ogranak stranke Muslimanskog bratstva, a poznato je da su Erdoganova Turska i Katar svjetsko središte ove organizacije, odakle dobivaju svu potrebnu logističku, financijsku, čak i pomoć u oružju, gdje se frakcije ove organizacije bore protiv središnjih vlasti.

Ipak, samo temeljitim kritičkim razmišljanjem dolazimo do spoznaje da je cijeli slučaj pretjerano pojednostavljen. Naposljetku, da je Khashoggi bio toliko principijelan i brinuo se o slobodi tiska, zašto je onda uživao u stalnim posjetima Turskoj i susretao se s predsjednikom Erdoganom i vodećim političarima njegove stranke?

Ovo je pitanje važno zato što danas u Turskoj imate bezbroj političkih zatvorenika. Nije bitno jeste li Kurd, “gülenist” ili ljevičar, jer se svi jednako suočavaju s brutalnom stvarnošću Erdoganove Turske. Jednako je važno reći da je Turska noćna mora za novinare koji se usude istraživati ispade Erdogana i njegove intrige usmjerene na dokidanje političkih sloboda.

Američko Vijeće za inozemne odnose, opet iz svojih razloga, a ne zato što im je stalo do slobode u Turskoj, izvijestilo je: “Turska je vodeća zemlja na svijetu po zatvaranju novinara, otima sljedbenike prognanog klerika Fethullaha Gülena u Aziji i Europi, a neposredno prije nestanka Khashoggija je jedan od Erdoganovih najbližih savjetnika upozorio kako se turska mreža širi diljem svijeta”.

Prošle je godine The Guardian naveo “kako se po broju zarobljenih turskih novinara zemlja suočava s Kafkijanskim pravnim limbom, ljude se muči, trpa u samice i to je zemlja koja novinare ugnjetava više od bilo koje druge na svijetu”.

Ovo je vjerojatno točno, budući da u Saudijskoj Arabiji možete bili ili režimski novinar ili nitko i ništa. Rijad je Khashoggiju čak opraštao kritike, jer ih je toliko da ih saudijski režim i ne čita, ali osnovati stranku Muslimanskog bratstva za djelovanje u Saudijskoj Arabiji, gdje je ova organizacija proglašena terorističkom, preko toga Mohammad bin Salman nije mogao prijeći, čak i da je Jamal Khashoggi bio brat turskog predsjednika Erdogana.

Sada vidimo dvije moćne sunitske zemlje u sukobu, a jedna i druga su primjer tiranije u odnosu prema medijima.

Washington Times je naveo: “Turska je jednom imala snažan, nezavisan tisak, ali je gospodin Erdogan vodio višestruku kampanju zatvaranja medija, prisiljavanja da prihvate novo vlasništvo, za što se koristio prijateljima sucima i tužiteljima. U najnovijim slučajevima, neki izvjestitelji i urednici su bili osuđeni samo zbog onoga što su objavili na Twitteru.”

Dakle, priča Turske koja tvrdi da ima dokaze o ubojstvu Khashoggija, koje su počinili Saudijci, odnosno Mohammadov ekspedicijski “Tim 15”, mora se promatrati u svjetlu da dolazi iz zemlje u kojoj se zatvara ljude zbog pogrešne misli, koja uhićuje novinare, koja je uključena u terorističke i sektaške intrige u sjevernoj Siriji i sva druga zla u susjedstvu, ali i šire.

Stoga, svakim danom raste sumnja da su univerzalno političko krilo Muslimanskog bratstva, Katar, Turska i druge sile koje imaju svoju viziju unutarnjih promjena u Saudijskoj Arabiji, kolektivno nastoje iskoristiti situaciju širenjem propagande protiv Saudijske Arabije. Naravno, to nije nikakav problem, posebice nakon ovako “traljavo odrađenog posla” u kojem je većina toga što je učinio “Tim 15” tog dana u Istanbulu zabilježeno na snimkama nadzornih kamera. Apsolutni manjak “profesionalnosti” će saudijski obavještajci i ubojice vjerojatno platiti glavom, a princ Mohammad bin Salman će reći “kako su sve učinili samoinicijativno i na svoju ruku”.

Turska je u posljednje vrijeme u sukobu sa Saudijskom Arabijom, a podupire Katar i surađuje s Iranom, te se suprotstavlja vodstvu Egipta u sunitskom svijetu. Pa zašto bi onda Saudijska Arabija otvoreno “iskasapila” osobu u konzulatu u zemlji koja podržava drugi tabor? Ipak, Turska tvrdi da ima dokaze, a ako je tako, kako to da obavještajne  službe Saudijske Arabije nisu bile svjesne činjenice da ih Turska špijunira? Dakle, zašto bi Saudijska Arabija otvoreno naredila takav užasan čin, ako bi to pogodilo unutarnje elite saudijskog režima?

Prikazujući sve kao neuspjeli pokušaj otmice Khashoggija, kako bi ga se izručilo u Saudijsku Arabiju, izgleda kao prikrivanje nečeg puno većeg od likvidiranog novinara samog.

Čak i zastrašujući komentari koji dolaze iz Turske, koji izgledaju kao neusklađen niz događaja, a Rijad ih prikazuje kao nenamjerne, čak i ako su doveli do smrti saudijskog disidenta, još više zamagljuju istinu.

Čini se da ovaj slučaj, bez obzira koliku buru digao na Zapadu i zemljama u kojima vlada Muslimansko bratstvo ili iz krugova bliskih ovoj organizaciji, neće imati dramatičnu završnicu, osim što smo tri tjedna svjedočili borbi između dvije sunitske tiranije, od kojih je jedna u milosti Washingtona, a druga nije, i na temelju toga pokušava uspostaviti veze sa slobodnim svijetom.