Došlo je do nekih neočekivanih previranja u slučaju moguće ratifikacije ugovora o slobodnoj trgovini, poput Sveobuhvatnog ekonomskog i trgovinskog sporazuma između Kanade i Europske unije, takozvanog ugovora CETA. Sve se dogodilo prilično neočekivano, jer su se do sada europski građani već prilično navikli na ideju da je slobodna trgovina između država nužna i jedini put za razvoj i napredak.
Slobodna trgovina je moguća samo između nacija?
Možda je upravo ta riječ “slobodna” predstavljala značajnu semantičku zamku koja se krije iza apsolutnog načela zapravo složene ekonomske teorije. Međutim, tvrdnja komercijalni odnosi između država svijeta moraju ostvarivati samo kroz sporazume o slobodnoj trgovini je zapravo „korporativna“ ideja, prema kojoj kompanije mogu djelovati u prostoru u kojem je državna intervencija strogo ograničena, ako ne apsolutno nemoguća.
Zapravo, većina ugovora o slobodnoj trgovini predviđa klauzulu koja kompanijama omogućava da se protiv onih država koje bi prekršile pravila sporazuma bore putem međunarodnih arbitraža. Ova precizna ekonomska politika upravljala je zapadnim svijetom od ’80-ih sve do nedavno, preciznije, do izbora Donalda Trumpa, koji je ponovnim uvođenjem carina doveo u pitanje cijeli ovaj konstrukt.
Ako je do danas samo 13 od 28 država članica Europske unije ratificiralo ugovor CETA, to je tako i zahvaljujući Trumpovom radu u posljednje tri godine, koji je de facto srušio mit o slobodnoj trgovini. Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i Kanade, ugovor CETA, osigurao bi uklanjanje 98% carinskih barijera između dvije strane Atlantika i izjednačio dva gospodarstva tako da bi europske i kanadske tvrtke mogle sudjelovati na njihovim javnim natječajima, uz uzajamno priznavanje određenih struka.
CETA predviđa i klauzulu koja bi omogućila kompanijama, europskim ili kanadskim, da države koje ne ispunjavaju odredbe i čine im „štetu, dovedu pred ad hoc međunarodnu arbitražu, uz mogućnost da im tužene države plate značajan iznos odštete, naravno, na štetu poreznih obveznika država koje se smatraju krivima. CETA je na snazi od 2017. godine, ali da bi u potpunosti djelovao mora pričekati da ga ratificiraju sve države članice Europske unije.
Tko je ratificirao ugovor CETA?
Nakon potpisivanja, te suglasnosti Europskog parlamenta i ratifikacije od strane Kanade, ugovor CETA se primjenjuje privremeno od 21. rujna 2017. godine, čekajući da ga ratificiraju sve države članice Europske unije.
Europski parlament je odobrio sporazum 15. veljače 2017. godine. Nakon toga su ga iste godine ratificirali Latvija, Danska, Španjolska, Hrvatska, Češka i Portugal. 2018. je ugovor CETA ratificirala Litva, a prošle godine su to učinili Francuska i Slovačka.
Sada je u ugovor zastao u Italiji, gdje se vodi vrlo otvorena rasprava, obzirom da jedna vladajuća grupa podržava ugovor, a druga ne.
Il Sole 24 Ore, koja se zasigurno ne mogu opisati kao novine nostalgične za protekcionizmom, otkrivaju sve mane ugovora CETA.
“Istina je da su stvari ranije bile bolje. CETA postoji od rujna 2017. i na raspolaganju imamo dvije godine podataka, do rujna 2019., koje smo usporedili s prethodne dvije godine, od 2015. do 2017. U posljednje dvije godine, dakle otkad traje CETA, izvoz Italije u Kanadu je porastao za 6,5% godišnje, za otprilike 400 milijuna eura. Međutim, prethodne dvije godine, prije ugovora, naš izvoz u Kanadu je rastao za 6,7% godišnje, praktički s nepromijenjenim trendom. S druge strane, uvoz iz Kanade povećao se za 3,2% u posljednje dvije godine, dok je prije ugovora rastao samo za 1,7%. Zbog toga je naša trgovinska bilanca prije ugovora rasla za 11%, a nakon što je „provremeno“ na snazi CETA, rasla je samo za 8,7%“, piše talijanski financijski list.
Stoga se čini da je razumljivo da, pored već poznatih rizika povezanih s padom fitosanitarnih standarda što se tiče određenih prehrambenih proizvoda, CETA ne jamči one pogodnosti o kojima se govorilo kada su najavljivali eksploziju izvoza europskih tvrtki u Kanadu, da ne govorimo o poznatoj priči da zbog ovog ugovora podružnice američkih kompanija koje su otvorene i rade u Kanadi praktički imaju otvorena vrata europskom tržištu.
Pa što može susjedna Italija, ako su naši političari potrčali i potpisali ugovor 30. lipnja 2017., samo četiri mjeseca nakon što je Europski parlament dao zeleno svijetlo za ratifikaciju u nacionalnim parlamentima.
Neuspjeh ratifikacije ugovora bio bi prilično jaka gesta zemlje utemeljiteljice Europske unije koja bi mogla legitimirati otvaranje nove sveobuhvatne rasprave o ugovoru CETA na europskoj razini, a to nije mala stvar. Osim toga, obzirom da je ugovor privremen i neobvezujući, Hrvatska ima mogućnost održavanja referenduma, koju bi trebalo iskoristiti za pitanja o kojima ovise nacionalni suverenitet i budućnost nacije, a ne teme iz prošlog stoljeća, koje su mnogima toliko drage. Čak i da se pitanje proglasi neustavnim i da se referendum ne može održati, bilo bi dovoljno prikupiti potreban broj potpisa i time dati vjetar u leđa talijanskoj inicijativi. Hoće li se to dogoditi? Teško je u to povjerovati, ali nikad ne reci nikad.
Nacija…zajebi to.
O kakvoj se tu slobodnoj trgovini radi kada je svemu nadrejena neka nad-nacionalna ili nad-drzavna institucija, sve mi se cini da se radi o jos jednoj velikoj prevari bogatih na racun siromasnih. Sve po sistemu nekome kupus a drugima meso da izgleda da svi jedemo sarmu.
Savez za Balkan bio bi za Srbiju najligitimnija i najsuverenija mogucnost
Sječam se, kako je onaj kanadski Trudeau bio na rubu suza, kad se mala belgijska Valonija protivila suglasnosti belgijskim vlastima za pristup tom CETA sporazumu. I onda su se kod valonskog premiera redali svi,…, od Tuska, Schultza pa i Junckera.
Glavna stvar su arbitražni sudovi, privatni korumpirani tajni sudovi koji će uvijek štititi biznis. Paralelno za trajanja arbitraže strane pregovaraju. Bas je na TV bio dokumentarac, primjer: Švedska firma koja ima 2 nuklearke u Njemačkoj dala Njemačku na arbitražni sud kada je Njemačka odlučila napustiti nuklearnu energiju (do 2022) nakon Fukushime. Trazili 5-6 mlrd dolara štete. Postupak se vodio u Washingtonu. Odvjetnik firme kaže da se politizira slučaj, a zastupnica Njemačke na to pita otkad je politika prljava riječ i tumači značenje same rijeci pa mu nabroji brojne incidente i kvarove koji su se dogodili (zbog kojih je i zaustavljen rad) a svedi nisu reagirali, održavali, ulagali. Ista firma tužila je Hamburg u jednom slučaju kada su se tajno nagodili sa njemačkom, ne sjećam se točno, Njemačka je mislim pristala na neke štetne emisije ili korištenje nekih ne bas ekoloških praksi. Njemački zeleni tu su ispali onako USD zelembaci.. Ispravak,… Čitaj više »
Na desetke tisuća firmi iz SAD-a osnovalo je ovih godina predstavnistva u Kanadi radi CETA sporazuma i cekaju sa se cim prije docepaju Europskog trzista. Nisu na nista obavezni, a mogu tuzakati svih 28/27 drzava odjednom do mile volje, cisti biznis. Ti navodno privatni medjunarodni sudovi u pravilu dodijeljuju pozitivna rjesenja tuziteljima jer odvjetnici korporacija postaju suci na arbitraznim sudovima, a drzave gule do bankrota. Osim toga, takvi ugovori prema nekim studijama za Europu ne donose vece koristi, vec ovima preko bare, a prema primjerima iz svijeta, posebno su pogubni za siromasnije drzave. zato i jesu tajni i zato se vrsi neobican pritisak na EU države. Sam karakter tih i takvih ugovora ukazuje na cinjenice: radi se o unistenju Europskih drzava, o cistoj pljacki, o novom tutorstvu, ili kako je to Hilary Clinton svojevremeno rekla za ovakveugovore kako je to privredni NATO pakt. Zato jesu tajni i stupaju na snagu… Čitaj više »
Nije mi jasno šta je Kramp u onim ugovorima našao loše po Ameriku, dopuštalo im je apsolutnu moć nad državama;nekako je sa njim Amerika postala sve samo ne respektabilna.
Hhahahahahahaha jedino ameri smiju trgovati s kim hoće i na naćin kako njima odgovara. Svi drugi moraju pitati njih za količinu i cijenu trgovine i normalno koliki je postotak za njihovu dozvolu.
Cijela globalna kapitalisticka ekonomija je bazirana da stvara sto bogatije ekstremno bogate pojedince i sto siromasnije drzave tako da je na kraju moguce da ti ekstremno bogati pojedinci mogu posjedovati cijele drzave. NIje li to najveca nakarada u ekonomiji i politici. Tu se mora postaviti niz ogranicenja recimo da se u drzavi zabrani poslovanje kompanijama ciji vlasnici raspolazu sa vise od 1 – 2 ili najvise 5% godisnjeg budzeta drzave.
Naravno suverene nacije i države su kljuć svega.