Ultraliberalna ideologija i dekristijanizacija Europe u punom jeku

Savezna vlada u Berlinu je Njemačku upravo proglasila  „imigracijskom zemljom“. Ovu će mjeru s pravom kritizirati oni koji pogledaju samu bit problema, ali i mnogi koji će u ovoj odluci vidjeti „podle planove islamizacije Njemačke i Europe“, što može biti san i plan djelovanja vehabija u Saudijskoj Arabiji ili Muslimanskog bratstva iza kojeg stoje Katar i Turska, ali njegov uspjeh ovisi ne o broju imigranata muslimanske vjeroispovijesti, već o nama. Naime, svi oni koji  iznose ovakve kritike, jesu li se ikada zapitali koliko su pridonijeli svojim, često nesvjesnim, prihvaćanjem ultraliberalnih vrijednosti, koje nisu samo istospolne zajednice ili neograničene individualne slobode, već i konzumerizam, individualizam, hedonizam i odbacivanje svih duhovnih vrijednosti, uključujući kulturu i tradiciju.

U tom smislu vrijedi podsjetiti da je Europu poznati sociolog religija Peter Berger definirao kao “ateistički kontinent”. Da, možda i jeste „ateistički kontinent“, ali samo ako govorimo o kršćanima. Za pripadnike muslimanske zajednice se to ne može reći. Jesmo li zbog toga postali bolji? Odgovor na ovo pitanje traži širu raspravu, ali ako smo odbacili kršćanstvo zbog ultraliberalnih vrijednosti, očigledno je da smo nazadovali i da se nam se može ponoviti sudbina Rimskog carstva koje je pregaženo i pokoreno od strane „barbara“ germanskog vojskovođe Odoakra, koji je koji je 476. svrgnuo posljednjeg cara Zapadnog rimskog carstva Romula Augustula, te postao prvi barbarski vladar današnje Italije.

Ovo nije poziv na „križarsko buđenje“ i da svi pohrlimo u crkve i bogomolje, uključujući autora ovih redaka, već poziv na preispitivanje naših „vrijednosti“ ili čak apel, kao što je u svom poznatom djelu „Tako je govorio Zaratustra“ napisao njemački filozof Friedrich Nietzsche, čiji je glavni lik pozvao sve da „razbiju stare ploče“, odnosno da odbace lažne vrijednosti i na novim pločama „ispišu nove“, dostojne njegova „natčovjeka“.

U nekim se zemljama ulazak u postkršćansko doba odvijao bržim tempom nego u drugim i postoje značajne razlike između zapadnog i istočnog dijela Starog kontinenta, kako u načinu na koji se vjera osobno živi, ​​tako i u ulozi koju ona igra u javnoj sferi.

Po Bergeru postoje i pojmovi “vjernici bez pripadnosti” i “pripadnost bez vjerovanja”. U prvom slučaju su ljudi koji imaju potrebu za duhovnim i vjeruju u Boga, ali ne sudjeluju u crkvenom životu, a u drugom slučaju su oni koji sebe nazivaju članovima neke vjerske zajednice čisto iz kulturnih razloga, a ne zbog stvarnog pridržavanja dogmi i doktrina.

Kad se u društvu ove dvije kategorije pojedinaca počnu znatno povećavati, to je znak da je u tijeku duboka promjena koja će najprije dovesti do sekularizacije i konačno do stvarnog nestanka religije. To se dogodilo u Francuskoj, a događa se i u Nizozemskoj. Čudom, obje zemlje su plodno tlo za naseljavanje novih naroda i jačanje njihovog utjecaja u društv, uključujući širenje vjere koju su sa sobom donijeli iz njihove zemlje porijekla.

Njemačka je također u toj kategoriji, iako s četvrtinom atesta i četvrtinom agnostika. Međutim, imamo i ateističku Češku, koja i dalje čuva svoju tradiciju i kulturu, koje su velikim dijelom ukorijenjene vrijednosti u društvu kao znak višedesetljetnog otpora „sovjetskom sekularizmu“. Dakle, nije sve crno-bijelo, ali je činjenica da je sociolog Peter Berger u pravu kada govori o postkršćanskoj Europi i  “ateističkom kontinentu”.

Što se tiče Nizozemske, od 1970. do 2018. godine ukupan udio pripadnika Katoličke crkve u nizozemskom stanovništvu smanjio se na dramatične razine, sa 40% na 21,5%, odnosno, brojčano se smanjio s 5,3 milijuna na nešto više od 3,7 milijuna. Osipanje se pojačalo s dolaskom novog tisućljeća i ne pokazuje znakove zaustavljanja. Između 2003. i 2015. godine više od 650 000  krštenih je službeno zatražilo ispis iz evidencije Katoličke crkve.

U velikoj većini slučajeva to nisu vjernici iz dviju gore spomenutih kategorija, već ljudi koji se izjašnjavaju kao nereligiozni i ateisti. Osim toga, čak i među onima koji se nastavljajuizjašnjavati kao katolici,  dolazi do značajnog pada privrženosti dogmama. Prema istraživanju iz 2015. godine, samo 13% katolika je vjerovalo u postojanje raja, a samo 17% u postojanje Boga.

Sljedeće godine je istraga “Bog u Nizozemskoj “ pokazala da ateisti i agnostici zajedno čine 60% ukupnog stanovništva.

Podaci o posjećenosti nedjeljnim misama jednako su poražavajući za Crkvu. U 2006. godini je bogomolje pohađalo samo 1,2% katolika, a do danas je bilo teško razraditi projekcije i statistiku, jer su mnoge župe prestale objavljivati ​​ove podatke, iako je vjerojatno da ovaj postotak sada graniči s malo više od “0, …%”.

Manifestacija dekristijanizacije Nizozemske vidljiva je prije svega u zatvaranju crkava, župa i katedrala, koje se prodaju privatnim osobama i često pretvaraju u muzeje, supermarkete, mjesta za bogoslužje drugih aktivnijih vjera, a neke su u potrazi za prostorom čak pretvorene u noćne klubove, tvrtke, knjižnice ili stanove.

Procjenjuje se da je petina svih nizozemskih crkava sagrađenih prije 1800. godine, te četvrtina izgrađenih nakon 1800. godine pretvorena u sekularnu upotrebu. Točnije, tako je završilo  25% protestantskih i 15% katoličkih crkava. Što se tiče potonjih, izvješće koje su u Vatikanu predstavile nizozemske crkvene vlasti je podiglo uzbunu, jer bi do 2025. broj zatvorenih i prenamijenjenih crkava ms 15% mogao porasti na čak 75%.

Prema nadbiskupu Willemu Eijku, nastavi li se trend napuštanja crkve trenutnim tempom, do 2028. godine mogla bi nestati cijela nadbiskupija Utrechta, najveća u zemlji. Njegovo je predviđanje nedavno pojačano odlukom o prodaji katedrale Santa Caterine, zgrade simbola grada od 1560. godine, a razlog je nedostatak novca i vjernika.

Prema Paulu van Geestu, profesoru povijesti sa Sveučilištu u Tilburgu, pad duhovnosti i osjećaja pripadnosti kršćanskim denominacijama među masama i zatvaranje crkava “je logična posljedica činjenice da crkva više nije obvezujući faktor u nizozemskom društvu”.

Kulturne udruge i javna tijela koja se bave socijalnim pitanjima zamijenila su povijesnu ulogu „ljepila zajednice“ koju su igrale župe, a prisustvovanje misi je otežano i zbog zatvaranja brojnih crkava, što je mnoge vjernike, stanovnike u ruralnim ili starijim područjima, natjeralo da odustanu od prakticiranja vjere.

Ali sve ovo su sekundarni problemi i ovdje dolazimo do glavnog razloga dekristijanizacije ne samo Nizozemske, već u manjoj ili većoj mjeri mnogih europskih zemalja. Međutim, uzet ćemo Nizozemsku za primjer. Glavni razlog ulaska Nizozemske u postkršćansko doba nesumnjivo je snažna vezanost stanovništva za ultraliberalni pogled na svijet i prihvaćanje vrijednosti koje su suštinski suprotne vrijednostima kršćanskog podrijetla. Stoga se može reći da su u nekim zemljama ultraliberali doslovno uništili ne samo Crkvu kao instituciju, već i objekte koje su je predstavljale, a pastva se okrenula individualizmu, neobuzadnom konzumerizmu i hedonizmu, koji su nespojivi s kršćanskim vrijednostima.

Nizozemska je vodeća zemlja u tom smislu, što se vidi po slobodi konzumiranja droga, podršci eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu, čak i kada je riječ o maloljetnicima. Osim toga, u Nizozemskoj se slobodno raspravlja o legalizaciji pedofilije. Oko posljednje teme, za koju se u zemlji bore različita tijela, nedavno su osnovane i političke stranke.

S druge strane, moramo reći da postoje i nacionalne biskupske konferencije koje se ne mogu pohvaliti sa širenjem ideja sadržanih u Evanđelju, a neke biskupije djeluju kao utočišta špiljskih nacionalista i krajnje reakcionarnih skupina. Međutim, općenito govoreći, kršćanske denominacije su čuvari tradicije i kulture mnogih naroda, posebno onih kojima je crkva bila jedina institucija u stoljećima tuđinske vlasti. Taj se doprinos ne može i ne smije negirati i ponovo ispisati povijest u kojem će se naglasak dati na „mračno doba tiranije crkve u Srednjem vijeku“.

I sve ovo, ako je to uopće važno, rečeno je od autora ovih nekoliko redaka koji bi se mogao deklarirati agnostikom, ali nikako osobom koja je prihvatila ultraliberalne ideje i ideologiju kojoj je cilj uništiti crkvu i kršćanstvo, nakon čega će se početi pisati nova povijest, od „nulte godine“ prvog ateističkog kontinenta u svijetu.

I za kraj, pitanje za sve one koji grme protiv „islamizacije Europe“ bi bilo a kada ste se posljednji put iskreno  obratili Bogu i borili se da se ne zatvori crkva u vašem kvartu, čak i ako nije „vaša“, odnosno ako ste u Nizozemskoj ili negdje drugdje gdje se događaju slične stvari? Ako vas nije briga, a posebno ako vam nisu strane ultraliberalne ideje i neki zakoni, jer se ova ideologija ne prihvaća djelomično, već u paketu, budite iskreni i priznajte da je „Odoakar opet pred vratima Rima“ prije svega „našom“ krivicom.

Eutanazija i liberalni pseudoprogresivizam – Slučaj Noe Pothoven (17) u Nizozemskoj