Umjesto Venezuele ratni vihor se nadvio nad Kolumbijom – FARC se vraća oružanoj borbi

Iako su u pregovorima protekle godine kolumbijski gerilci i bivši predsjednik Juan Manuel Santos postigli dogovor o primirju i reintegraciji naoružane skupine u strukture kolumbijske države, jedna od najstarijih i najpoznatijih ljevičarskih revolucionarnih gerilskih organizacija u Južnoj Americi najavila je nastavak oružane borbe protiv kolumbijske vlade.

Već više od pola stoljeća u Kolumbiji traje gerilska borba koja je započela 1948. godine. Vojska koju danas svi znaju kao „Revolucionarne oružane snage Kolumbije – Narodna vojska“ nastala je spontano od seljačkih samoobrambenih jedinica koje su se borile protiv eksproprijacije svojih zemalja od strane moćnih i naoružanih latifundista. Ogroman zamah razvoju gerilskog rata u Kolumbiji dala je pobjeda revolucionarne vojske na Kubi 1. siječnja 1959. godine. U kolumbijskim šumama nastale su neovisne seljačke republike, Marketalia, Riochikito i druge, koje su kasnije postale gerilske tvrđave i simbol borbe za neovisnost.

Tamo se osnivaju vlastita tijela samouprave, a poljoprivredni se poslovi obavljaju na kolektivnoj osnovi. Prvi pobunjenički zapovjednici su bili iz gerilske vođe koji su pokazali najveće sposobnosti u borbama. Najpoznatiji je bio Manuel Marulanda Velez, koji je od 1964. do 2008. vodio seljački ustanak u Kolumbiji.

Nakon kubanske revolucije su brojne grupe studenata počele prodirati među seljake, koji su sanjali veliki planinski lanac Kordiljere pretvoriti u “drugu Sierra Maestru” Latinske Amerike.

Narodna vojska uskoro u potpunosti prelazi na marksističku platformu. Usred borbi za Marketaliju 20. srpnja 1964. na gerilskom sastanku FARC usvaja agrarni program kojim seljacima daje pravo na zemlju koju obrađuju.

Međutim, glavni problem ustaničkog pokreta bio je i ostao gotovo potpuno uništenje komunističkih skupina u kolumbijskim gradovima, čiji je glavni stup bio kolumbijski proletarijat. I dok je FARC uspješno kontrolirao ruralna područja, gradove je u potpunosti nadzirala oligarhija.

Nakon 2008. vođa pobunjeničkog pokreta bio je Alfonso Cano, vrlo poznati borac u Kolumbiji. Ali njega i mnoge druge vođe je CIA uništila prije primirja koje je potpisano 2017. godine. Međutim, primirje nije dugo trajalo, jer ga je zaustavio krajnje desničarski teror profašističkih skupina koje je osnovala i nadzirala lokalna oligarhija.

Ruski novinar Oleg Jasinski, koji boravi u Kolumbiji, piše kako je dio skupine FARC najavio nastavak oružane borbe. U situaciji kada ljevičarski i sindikalni aktivisti gotovo svakodnevno umiru od ruku militanata desničarskih paravojnih organizacija, a lokalni marionetski režim je odavno Kolumbiju pretvorio u američku koloniju i bazu za sabotaže i moguću vojnu invaziju na susjednu Venezuelu, ta se odluka čini logičnom.

Sjedinjene Države i Europska unija uvrstile su FARC na popis terorističkih organizacija. Kuba i Venezuela ovaj pokret smatraju gerilskim i pomažu ga koliko god je to moguće.

Među drugim vijestima iz Kolumbije se iznose sljedeći detalji. Naime, FARC najavljuje povratak oružanoj borbi i to se  dogodilo od potpisivanja mira s ultradesničarskom vladom. Formalno, Kolumbija se vraća u rat, a neformalno, vlada dobiva dugo očekivano željeno svjetlo za fizičko uništenje svih disidenata ili opozicije.

Pobunjenički zapovjednici “novog vala” Ivan Marquez, Jesus Santrich i El Paisa, najavili su povratak “oružanoj borbi”. FARC će borbu koordinirati s Nacionalnom oslobodilačkom vojskom (ELN), koja se također pojavila ’60-ih, ali za vrijeme primirja nije položila oružje. Frakcija koju je ’60-ih stvorio katolički svećenik i jedan od utemeljitelja teologije oslobođenja Camillo Torres, koja nije marksistička organizacija, također nije položila oružje. Glavni pregovarač u dijalozima s vladom je bio Ivan Marquez, ali je sada jasno da su ustupci bili jednostrani.

Najavljeno okončanje primirja zapravo neće promijeniti trenutnu situaciju. Seljaštvo kao klasa postupno napušta povijesnu scenu i siromašna sela oko svih velikih latinoameričkih gradova se pretvaraju u takozvani „lumpen-proletarijat“. Ipak, zajednička borba još uvijek moćnog seljaštva i radnika iz gradova u uvjetima nadolazećeg revolucionarnog zanosa može jamčiti taktičku pobjedu. FARC u savezu s Nacionalnom oslobodilačkom vojskom vjerojatno neće preuzeti vlast u zemlji, ali će sukob dovesti do gubitka profita, što će moćne latifundiste prisiliti da vrše pritisak na vladu i na kompromis sa seljacima. Drugo rješenje je genocid nad ruralnim stanovništvom, što je danas, u eri ubrzanog protoka informacija, puno teže učiniti nego što u vrijeme fašističkih vojnih hunti u Latinskoj Americi prošlog stoljeća.

Ako gledamo iz perspektive međunarodnih odnosa, prirodno da, s obzirom na agresivan stav Kolumbije prema Venezueli i korištenje teritorija Kolumbije za pokušaj rušenja Madurove vlade, reaktivacija FARC-a nema samo unutarnje razloge. Za Kubu i Venezuelu je korisno da elita Kolumbije iskusi stres, ne samo u borbi protiv ELN-a, već i da troši resurse za suzbijanje FARC-a, iako u trenutnim uvjetima FARC nema borbene sposobnosti koje je imao prije “primirja” i prekida neprijateljstava. Stoga se ne može isključiti da će FARC preko kanala koje će mu osigurati tajne službe dobiti ovu ili onu podrške od Venezuele i Kube, tako da je prijetnja FARC-a više nego vidljiva.