U Egiptu je umro bivši predsjednik zemlje Hosni Mubarak, što ste vjerojatno čuli u informativnim emisijama, ali ne i prikladan komentar.
Mubarak je bio tipični bliskoistočni autokrata koji je vladao zemljom uz podršku vojske. Za Zapad je za sada sve u redu. Ali pod Obamom, Sjedinjene Države su odlučile riješiti se Mubaraka i dovesti u Egipat demokraciju, jer Afrika mora biti slobodna i demokratska. U američkom smislu ovih pojmova, „slobodno“ je i „demokratsko“ samo ono što je korisno za Ameriku.
SAD su 2011. na Trgu Tahrir u Kairu organizirale Obojenu revoluciju, a Mubarak i vojska optuženi su za pucanje nekolicinu prosvjednika. Ne možete to činiti. Pravi demokrati pucaju na mirne prosvjednike, koji su u međuvremenu silovali zapadne novinare. Egipatskoj vojsci se zaprijetilo da će joj blokirati sve račune u inozemstvu, ako nastavi tiranizirati Egipat. U početku je vojska bila zbunjena.
“Kako to, pa radimo potpuno istu stvar kao prije nekoliko desetljeća? Što se promijenilo?”, pitali su se egipatski generali.
Amerikanci su im jednostavno objasnili “kako je to tako“. Zbog toga je vojni vrh odlučio promijeniti taktiku i pomogao je u svrgavanju Mubaraka s vlasti, kako sami ne bi izgubili vlast i dogovorili se da očuvaju svoje privilegije i sklonosti.
Amerikanci su u Egipat poslali bivšeg čelnika Međunarodne agencije za atomsku energiju El-Baradeija, koji je trebao voditi “sve napredne demokratske snage” i osvijetliti sjeveroistok Afrike bakljom Kipa slobode.
No, dogodio se užas i zajedno sa svrgavanjem Mubaraka i napadom “Zore slobode”, došlo je Muslimansko bratstvo, kojeg je Mubarak dugo i uspješno držao na marginama, jer su autokrati s Bliskog istoka bili i ostali najgori neprijatelji radikalnog političkog islama, onog s kojim su Sjedinjene Države počele aktivno surađivati.
I na prvim “slobodnim i demokratskim izborima” pobijedilo je upravo Muslimansko bratstvo, a iznenadni predsjednik bio je Mohammed Mursi, kojeg isprva nitko nije očekivao, jer bučni borci za ljudska prava uglavnom nisu imali pojma kakvo je mišljenje egipatskog naroda i ruralnih sredina u kojima je Muslimansko bratstvo desetljećima kupovalo egipatsku sirotinju.
Da su se ranije interesirali i dobili takve podatke, ne bi najavili nešto tako glupo poput slobodnih izbora u Egiptu.
Kada su sklonosti milijuna ljudi ruralnog Egipta i siromašnih iz velikih gradova postale jasne, a sam Mursi počeo uspostavljati odnose s Iranom, Washington i Tel Aviv su hitno reagirali i počeli su pregovarati s vojskom, koju Mursi nije uspio maknuti s kormila.
Vjerojatno se na trenutak vjerovalo u demokraciju u Egiptu. Oni su “krvavi pukovnici” i znali su kako organizirati brzi vojni udar. Izašli su na ulice, silom ugušili pobunu Muslimanskog bratstva u Kairu, zatvorili predsjednika i njegove islamističke suradnike, a Muslimansko bratstvo ponovo je zabranjeno.
SAD su malo negodovale, ali su odmah počele prodavati opremu „krvavoj vojsci“, a aktivisti za ljudska prava su brzo utihnuli.
Generali su bili dovoljno mudri da ne osude bolesnog Mubaraka, kojeg su jedno vrijeme držali, a onda su ga potpuno oslobodili. S druge strane, Mohammed Mursi, koji je istovremeno proglašen iranskim špijunom, iako je zapravo igrač Katara o Turske, a pokušao je surađivati i sa Saudijskom Arabijom i ostalima, demokracija je stajala glave. Doduše, umro je u pritvoru ne dočekavši moguće izvršenje smrtne kazne.
Općenito, lijepa priča o tome kako se vlast iz vojske vratila vojsci, praveći krug s imitacijom demokracije, “slobodnim i neovisnim izborima”, “narodnim prosvjedima”, “suđenjem korumpiranom autokratu” i “trijumfu Trga Tahrir”.
Konačno, zašto je trebalo svrgavati Mubaraka ako je vojska vladala zemljom prije 10 godina i vladat će i dalje.
Muslimansko bratstvo je opet u podzemlju, zajedno s ISIL-om i Al-Qaidom, a Mubaraka je zamijenio general Al-Sisi. Tako se dogodilo da je “Arapsko proljeće” u Egiptu napravljeno kako bi Mubaraka zamijenili jedan od generala iz Mubarakovog vojnog vrha. Zaista „izvanredna“ strategija, baš kao u Ukrajini, gdje je “Maidan protiv oligarha” doveo na vlast najbogatijeg oligarha Porošenka. Ipak, treba priznati da Abdel Fattah Al-Sisi ipak nije bi najsretniji izbor za Washington, jer surađuje sa svima, uključujući „proklete Ruse“.
Usput, jemenski predsjednik Saleh je ubijen, Gaddafi je ubijen, ali je Mubarak umro u vlastitom krevetu. To je ono po čemu su se njihove sudbine razlikovale nakon Arapskog proljeća. Jedino je Bashar Al-Assad nadživio sve prijatelje i neprijatelje iz tog vremena i još uvijek je na vlasti, jači nego ikada.
Večna slava modernom faraonu Egipta!
Nermine, vi niste novinar, vi ste navijač.
Kasniš sa informacijom
On je bio prepreka obojenoj revoluciji ali i sam je zamijenio ubijenog AL Sadata
Gledao sam baš dokumentarac neka mala studira politologiju, iz bogate obitelji u Kairu i s ocem se raspravlja kako ne može Sisi s vojskom uzeti vlast, to su izbori, pa kakvi su da su, a stari joj objašnjava da je i on kao mladić mislio “mijenjati svijet”, ali je s godinama i iskustvom i mudrošću skontao da je vojska najbolji garant stabilnosti i mira, a bez toga je “demokracija” šuplja priča. Pričaj o demokraciji Koptima, koje su Muslimanska braća malo malo dizali u zrak u crkvama. Pričaj o demokraciji egipatskim radnicima, kad je sve stalo i onaj taleban čvaljavi Mursi je išao prositi doslovno pare od Rijada i Katara i nudio piramide na zakup na 100 godina. Turizam je bio umro, industrija i poljoprivreda na pragu kolapsa, i da ne duljim…. Mala iz dokumentarca, “dobro” ona razmišlja u smislu što bilo idealno, ali živi u oblacima u bogatom kvartu i… Čitaj više »
Cijeli ovaj problem se dogodio jer je stanovništvo neobrazovano i siromašno. Svi ih iskorištavaju za svoje političke ciljeve da bi donijeli ” demokraciju” Na kraju dobiju bombe i tisuće mrtvih. Siromahe će jedino obrazovanje spasiti od toga da ih se iskorištava samo im to netko treba reći.
Umro je agent mosada i ciae sramota za muslimane