Unatoč američkim sankcijama, Iran i dalje pokušava pomoći Siriji

Četiri iranska tankera pripremaju se doći u Siriju kako bi se suprotstavili nestašici benzina. Nakon što je vojno pomogao Basharu al-Assadu, Iran se pozicionirao za obnovu zemlje. Međutim, iransko gospodarstvo i dalje je u velikoj mjeri ovisno o ukidanju sankcija, rekao je Roozbeh Zomorodian, iranski savjetnik za naftna pitanja.

Propadajući kroz pukotine američkih sankcija, iranska naftna industrija nekako uspijeva izvesti u Siriju.

Pošiljka od 3,5 milijuna barela koju je Iran poslao kreće prema sirijskoj obali kako bi ublažila nedostatak goriva u zemlji. Međutim, ovaj bi veliki konvoj bio odgođen zbog blokade Sueskog kanala od 23. ožujka do 3. travnja. Još jedan znak savezničkih igara u regiji: četiri iranska tankera nafte navodno su u pratnji ruskih brodova kako bi osigurali prijevoz do sirijske luke Baniyas.

Taj se izvoz nafte odvija u kontekstu krize u Siriji. Od 28. ožujka vlada u Damasku naredila je racionalizaciju goriva na svim teritorijima kojima upravlja.

Naftna snaga, Siriji nedostaje crno zlato

Od početka rata, Sirija je izgubila kontrolu nad vlastitom naftom. Naftna područja su pod nadzorom kurdskih snaga, koje i sama podržava američka vojska. Prema Roozbeh Zomorodianu, iranskom savjetniku za naftna i plinska pitanja s međunarodnim tvrtkama, taj izvoz nije nov, on odgovara na “ekonomski i geopolitički imperativ”.

“Unatoč međunarodnom pritisku i sankcijama, Iran je nastavio izvoziti oko 70.000 barela sirove nafte dnevno u Siriju. Većina izvoza dosad je prošla Sueskim kanalom, a da Sjedinjene Države ili Egipat nisu nametali ograničenja ili reagirali”, rezimirao je na Sputnjikov mikrofon.

Putovanje, međutim, nije lako. Već nekoliko mjeseci napetosti između Tel Aviva i Teherana odvijaju se i na moru, 6. travnja iranski brod oštećen je minom na obali Džibutija. Prema službenoj izjavi Saida Khatibzadeha, glasnogovornika iranskog Ministarstva vanjskih poslova, “u nesreći nije bilo žrtava i u tijeku su tehničke istrage kako bi se utvrdile okolnosti i podrijetlo, a naša će zemlja poduzeti sve potrebne mjere putem međunarodnih vlasti s tim u vezi”. Unatoč svemu, Iran pokušava priskočiti u pomoć svom sirijskom savezniku.

Iran želi zaštititi svoju prisutnost u Siriji

Uključen u rat u Siriji od 2011. godine, Iran je pružio podršku Basharu al-Assadu. Svojom prisutnošću na terenu, iranske su snage omogućile Damasku da zauzme mnoge ključne gradove u zemlji. Zasad Teheran želi zaštititi svoje stečene dobiti u Siriji. Kao rezultat toga, iranske mule nisu sramežljivi u ulaganju u infrastrukturu. “Unatoč američkim sankcijama, Iran i dalje pokušava pomoći Siriji”, rekao je iranski savjetnik.

“Iran je do sada izgradio dvije elektrane u Siriji, Tishrin i Jandar, od po 480 MW”, otkriva Roozbeh Zomorodian.

Zapravo, “dvije su zemlje postigle sporazum 2018. godine za izgradnju nove elektrane snage 540 MW, kao i za popravak nekoliko oštećenih elektrana, uključujući one u Alepu i Baniyasu.” Iran je također dobio upravljanje lukom Latakia 2019. godine.

Ali sve nije tako jednostavno. Iranski izvoz ozbiljno je ograničen jer na njega utječu američke sankcije: “Snažno su pogodili iransko gospodarstvo”, podsjeća nas Roozbeh Zomorodian.

Irak ovisi o iranskim zalihama

Od povlačenja nuklearnog sporazuma i pooštravanja američkih sankcija 2018. godine, iransko je gospodarstvo osakaćeno. Zbog eksteritorijalnosti američkih sankcija, zbog čega se potencijalni klijenti plaše da će oni zauzvrat biti na Washingtonovoj meti, zemlja se bori s trgovinom s vanjskim svijetom.

“Sankcije su imale značajan utjecaj na izvoz sirove nafte. Bili su između 500.000 i 600.000 barela dnevno u 2019.-2020., Ili dva milijuna barela dnevno manje nego 2017.”, rekao je Roozbeh Zomoridian.

Zbog vraćanja američkih sankcija, iranski kupci nafte poput Indije, Južne Koreje, Tajvana, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Turske, Španjolske, Italije i Grčke zaustavili su kupnju. Predstavljali su 84 % ukupnog izvoza Teherana.

“Kina ostaje glavni kupac iranske sirove nafte. 100 000 do 150 000 barela dnevno za nadoknadu ulaganja kineskih tvrtki i 350 000 barela dnevno neizravno brodovima pod stranim zastavama, uglavnom iračkim, omanskim, malezijskim ili indonezijskim”, ističe naš sugovornik.

Međutim, kako bi prodao, Iran mora smanjiti svoje zahtjeve i “dati značajne popuste za te količine, u rasponu od 10 do 30 posto”.

Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi, zdesna, i iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif, slijeva, nazočili su bilateralnom sastanku u utorak, 15. rujna 2015. u Pekingu, Kina.

Teheran i dalje pokušava diverzificirati svoje partnere. Susjedni Irak i dalje ovisi o opskrbi plina i električne energije iz Irana. Osim toga, za prodaju svoje nafte, režim mula okreće se i prema susjednim zemljama poput “Afganistana, Azerbejdžana, Pakistana ili čak Armenije”, ističe naš sugovornik.

Čak su i dobre vijesti za Teheran prepune neizvjesnosti. Iran i Kina su 27. ožujka postigli 25-godišnji trgovinski i vojni sporazum. “Memorandum o razumijevanju ili putokaz”, više od “obvezujućeg sporazuma”, međutim, kaže nam Roozbeh Zomoridian. Unatoč ovom strateškom partnerstvu, “ništa se veliko neće dogoditi u okviru ovog sporazuma sve dok postoje američke sankcije”, ogorčeno zaključuje.