Uoči europskih izbora je sve glasnija agitacija Bannona, lažnog gurua svjetskih suverenista

Kako se bliže europski izbori u Europi je sve glasniji Steve Bannon, strateg Trupove kampanje i navodni “ideolog antiglobalizma”.

Ranije smo pokušali pojasniti da europskim narodima, koji imaju svoje tradicije, korijene i mislioce, svakako ne treba jedan Bannon da ih pouči što je za njih dobro i kako se oduprijeti jurišnicima liberalizma i globalizma, kao što tvrdi da čini i kao što je činio kada je Donaldu Trumpu olakšao put do Ovalnog ureda. Ovdje moramo priznati da je Steve Bannon tako vješt u svom poslu da je uspio zaraditi simpatije i od autora teksta, kao i od dijela čitatelja, što se može vidjeti iz tekstova nakon Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima. Ako bi se htjeli pravdati, mogli bi reći da je to bila logična posljedica uzdaha olakšanja zbog poraza Hillary Clinton i mikroskopskog tračka nade da će se dolaskom Trumpa Washington zaista okrenuti svojim problemima, da će Ameriku opet učiniti velikom, ali i da će Washington narode svijeta konačno ostaviti na miru da svoje domovine učine jednako sjajnima, kako je u izbornoj kampanji obećavao Trump.

Danas, nakon više od dvije godine i uoči presudnih europskih izbora, jasno je da os svega toga nema ništa. Zapravo je sve bilo jasno mnogo ranije i nakon kratkog razdoblja nade je uslijedilo otriježnjene.

“Tajna političkog agitatora je da se predstavlja glup kao i njegovi slušatelji, kako bi oni mislili da su inteligenti kao on”, glasi jedan od najpoznatijih aforizama austrijskog satiričara Karla Krausa. Ova se izreka savršeno uklapa u opis Steva Bannona, koji je pametnim korištenjem izolacionističke retorike u Trumpovoj predizbornoj kampanji ostvario uspjeh izvan svih očekivanja. Vješto je izbjegavao da američki birači shvate da se iza svega krije za njih  nejasna geopolitička teorija, poput one poznate o Heartlandu, koji je početkom XX stoljeća objavio Halford John Mackinder, a kasnije do savršenstva razradio pokojni američki strateg Zbigniew Brzezinski.

Bannon je mudro shvatio da će koristeći moto Karla Krausa savršeno promicati nekonzervativne strategije, ali će ih umjesto globalističkih predstaviti kao tradicionalističke. Ta se strategija zapravo uvijek temeljila na instrumentalnoj upotrebi određenih tema isključivo u svrhu izgradnje konsenzusa i hegemonije.

Leo Strauss, osnivač posebne ateističko-nihilističke teologije, inzistirao je na ideji da religija kao egzoterična istina treba biti dopuštena masama i treba je iskorištavati kao instrument moći. Ako ste mislili da je Bannon zaista kršćanin ili da brani kršćanske vrijednosti, to je obična laž. Ovo instrumentaliziranje religije se vidi i u određenim političkim krugovima, kao kod Jaira Bolsonara, latinoameričkog Trumpa, koji citiraju evanđelja, uzdižu krunice, raspela i brbljaju o navodim judeo-kršćanskim vrijednostima koje su zajedničke čitavom zapadnom svijetu.

Međutim, Bannonova je strategija pronicljivija, pragmatičnija u čistom američkom stilu i dinamična je evolucija neokonzervativizma. Ovaj ideološko-kulturološki model, utemeljen na iskorištavanju ključnih europskih misaonih koncepata, koji su  vulgariziranih, rekli bismo “amerikanizirani”, ujedno lišeni njihove autentičnosti, lagano dobivaju zamah u Europi čije je istinsko biće u ovom povijesnom razdoblju u latentnom stanju i čiji je duh potpuno uništen.

Europa se našla u stanju zaborava zbog više od dva stoljeća “kulturnog progresivizma”, više desetljeća američke hegemonije i dvadeseto godina liberalno-tehnokratske diktature.

Steve Bannon je sve samo ne glup. On je pronicljivi plagijat koji je gotovo stoljeće nakon Karla Schmitta, koji je u velikoj mjeri marginaliziran akademskim studijama u današnjoj Europi, shvatio unutarnju nepomirljivost između liberalizma kao totalitarne i kulturološko rasističke ideologije i demokracije.

Bivši animator Breitbart Newsa je zapravo izgradio cijelu izbornu utrku njujorškog tajkuna za Bijelu kuću na temelju odbacivanja globalističkih i “progresivnih” paradigmi na kojima je temeljena doktrina Obame i Hillary Clinton, ali od obnovljenog izolacionizma, koji je trebao i drugim narodima ostaviti prostor slobode, danas, nakon tri godine od početka kampanje, još nema ni najmanjeg traga.

Zbog ovog trika je izbor Donalda Trumpa dočekan radošću, čak kod europskih geopolitičkih analitičara, kao korak prema uništenju omraženog liberalno-globalističkog poretka, produkta unipolarnog trenutka koji se pojavio nakon Hladnog rata, čiji su ishodi sve više takozvanih “humanitarnih bombardiranja”, gušenja cijelih naroda ekonomskim sankcijama i embargom i imigracijske subkulture usmjerene na potpuno prihvaćanje migracijskog fenomena kao povijesne nužnosti, ignorirajući stvarne uzroke ovih nesreća.

I tako se one koji se danas suprotstavljaju ovoj buci, unatoč činjenici da su se dokazali drugačijima od svojih prethodnika, neizbježno optužuje za “globalizam”. To je glavni uspjeh Bannonove operacije. On je uspio polarizirati društvo i potaknuti sukob dviju frakcija unutar istog sustava. Na jednoj strani su samozvani suverenisti, a na drugoj globalisti.

Međutim, Bannon i politički krugovi koji pripadaju takozvanom “proameričkom suverenizmu”, konstruktu koji je proturječan samom sebi, nikada, ali  nikada nisu kritizirali neoliberalni kapitalistički model i suštinu ove ideologije. Cilj tog prividnog “antiglobalizma” je ponovno otkrivanje navodnog “ljudskog lica kapitalizma” koje je u prošlosti omogućilo Zapadu da pobijedi fašizam i da “vrati i zaključa”, kako je rekao američki strateg, “barbarsko carstvo na Istoku”.

Paradoksalno, njegovo navodno poricanje liberalizma ima vlastite pretpostavke upravo u liberalizmu, a njegova doktrina, uz slavljenje nepovredivosti granica u nekoj vrsti redefiniranja nacionalističkog šovinizma, ili špiljskog nacionalizma prošlih stoljeća, kako ga je nazvao Vladimir Putin, na ekonomskom polju se pokazala apsolutno ultraliberalnom.

Nije iznenađujuće da i sam Bannon, poput Donalda Trumpa, nikada nije negirao svoje divljenje prema osobama kao što su bili Ronald Reagan ili Margaret Thatcher. Sve ovo bi trebali biti posebno važno u misiji gospodina Bannona u Europi.

Što mu to dugujemo Americi da smo zaslužili njegov aktivizam na kontinentu, nakon njegova uspona i pada u ulozi  glavnog stratega Trumpove administracije? Zašto bi američki državljanin pomogao europskim narodima da se oslobode umjetne i antipolitičke konstrukcije zvane EU, na čijoj su izgradnji Sjedinjene Države zdušno radile desetljećima i u velikoj mjeri pridonijele tome da ona postane takva kakva jest nakon raspada takozvanog socijalističkog bloka?

U tom smislu je korisno primijetiti kako izjave i osobna povijest bivšeg holivudskog producenta i bivšeg menadžera Goldmann Sachsa izdaju njegove stvarne namjere. Ali prema njegovim izjavama ispada da Bannon zapravo ne pokušava nikoga zavarati, već da Europljani žele biti prevareni ili barem nesvjesno slijediti njegove upute i čineći tako učiniti da sve ostane kako je i bilo.

Povijest većeg dijela europske desnice sve do najnovijih previranja nije bila ništa više od najvulgarnijih i idolopokloničkih oblika atlantizma i amerikanizma. Tako je razvoj nove desnice od kraja šezdesetih godina, koja se temelji na oblicima intelektualizma kao cilja samog po sebi i grotesknog neopaganizma, erodirala temelje čiste europske tradicije i bila je sjeme onoga što se sada događa.

Taj pomak je imao jednako očigledan pandan u svijetu ljevice, koja se u Europi pretvorila u svojevrsni stalni laboratorij za prekomorske političke znanstvenike u kojem je cijeli niz vlada postavljan prema željama Washingtona. Stoga ne čudi da nitko ne prihvaća eksplicitne signale ovog kontroverznog političkog agitatora. U tom kontekstu se nije potrebno vraćati sterilnim i strukturnim kontroverzama koje su pridonijele izgradnji slave lika Stevea Bannona.

Konačni je produkt Bannon kao navodno utjelovljenje svetosti određenih vrijednosti umjetno izgrađenog judeokršćanskog Zapada, usprkos činjenici da je američki guru u domovini blizak kršćanskom cionizmu, neke vrste oblika “obrnute duhovnosti”, groteskne krivotvorine koja se najupečatljivije manifestira u potpuno antitradicionalnom religijskom obliku. Podsjetimo da se evanđeoski brazilski predsjednik Jair Bolsonaro nije slučajno odmah uključio u međunarodnu mrežu američkog agitatora, kao što smo vidjeli na izborima, vrlo uspješno.

Tako, u ovom duhovno krivotvorenom Zapadu, u kojem je svaka vrijednost u stvarnosti obezvrijeđena i postala je proizvod usmjeren na potvrđivanje preciznog hegemonijskog sustava, gospodin Bannon igra jednostavnu igru u izgradnji fiktivne antisistemske alternative, koja je zapravo dio istog sustava. On to čini uz sudioništvo nekih jednako prijetvornih pripadnika Katoličke crkve. Iako propagira sve suprotno onome za što se zalaže rimski biskup, papa Bergoglio, Steve Bannon u povijesnoj opatiji Certosa di Trisulti izjavljuje kako mu je cilj izgraditi svoju “gladijatorsku školu koja će podržati budućnost desnice u Europi”, iako dobro zna da gladijatori nisu bili ništa više od robova koji su se borili za radost svojih gospodara i da se tajna struktura NATO pakta koja je vodila jednako tajni rat u ime Sjedinjenih Država u bipolarnom svijetu zvala Gladio.

Stoga je na geopolitičkoj razini Bannonova misao izdala svoje ciljeve. Strateška noćna mora Washingtona oduvijek je bila mogućnost ujedinjenja od Lisabona do suprotnog kraja ogromnog euroazijskog kontinenta i ruskog Vladivostoka. Kako bi se suprotstavio tom ishodu, kojem kineski projekt Novog puta svile daje život u komercijalnoj formi, američki ideolog je prigrlio Huntingtonov koncept “sukoba civilizacija” prema kojem Zapad živi pod prijetnjom islamsko-konfucijanske osovine, iako u tom konceptu islam predstavljaju samo zemlje koje nisu pod američkom dominacijom.

Kina, Iran i Turska su borbene civilizacije Euroazije i neprijatelji zbog kojih Zapad iznova mora zbiti svoje redove pod američkom hegemonijom. Zapad se mora braniti, a da bi se ponovno ujedinio je prvo potrebno razbiti europski tehnokratski konstrukt i zamijeniti s nekakvom pseudo-konfederalnom tvorevinom u kojem bi navodni suverenitet služio da se prikrije potpuna politička i ekonomska dominacija Washingtona. Poljska je u tum smislu ogledni primjer. Zemlja koja brani granice, brani kršćanske vrijednosti i tradiciju, ali američki vazal u svakom smislu.

Tako će se nova Europa, još jednom amerikanizirana, pretvoriti u idealnu obalu za Izrael, pravi geopolitički pol današnjeg Zapada, kao i za politiku Benjamina Netanyahua, patrijarha “suvremenog suvereniteta” i vještog tkalaca mreže saveza u konzervativnom svijetu.

A što s Europom? Ako je jednom Izrael bio “predstraža Europe na Bliskom istoku”, kao što je tvrdio moderni osnivač cionizma Theodor Herzl i na tome pokušao izgraditi svoje bogatstvo, danas Europa riskira da postane neka vrsta izraelskog zaleđa. Amerikancima treba teritorij političkih eksperimenata, a zašto ne i ratova. Bannonova ideja o ponovnom hegemoniziranju europskog kontinenta i cijelog Zapada pojavljuje se kada otvoreno podupire projekt povezan s realizacijom onih paneuropskih tranzitnih koridora koje je osmislio strateg Pentagona Zbigniew Brzezinski, ali s druge strane oštro kritizira infrastrukturni projekt “merkantilističke Kine”, koji bi, zapravo, pomogao i Europi i velikom dijelu euroazijskog kontinenta da izbjegnu američki kontrolu nad trgovinskim i energetskim tokovima.

To je očito i kada navodi da Kina i Iran napadaju Zapad u Kineskom moru i Perzijskom zaljevu. Na prvi pogled, ideja o napadu Kine na Zapad u Kineskom moru se može činiti proturječjem. Međutim, to je najjasnija demonstracija da Bannon ne radi ništa drugo nego da ponovno predlaže klasične hegemonijske sheme američke geopolitičke misli. Te se sheme temelje na konceptu sigurnosne zone koja po modelu zamjenjuje granicu. Sigurnosni pojasi se prema ovom modelu nalaze na suprotnim obalama ili, što se tiče Sjedinjenih Država, na granicama Rusije i duž cijele granice i obala euroazijskog Rimlanda. Prema tome, svaki pokušaj kršenja američke kontrole nad sigurnosnim pojasima neizbježno se doživljava kao agresija i prijetnja geostrateškim interesima koje treba braniti, jer prijete da okončaju američku hegemoniju.

Trenutno se na europskoj desnici oko ovog tumačenja vode intenzivni sporovi koji se pogrešno tumače kao svojevrsni obračun u desnici između atlantističkih i euroazijskih struja. Sva ova pitanja treba tretirati vrlo ozbiljno i zaslužuju pozornost čitatelja bilo kojeg političkog ili kulturološkog opredjeljenja.

Europski narodi ponovno moraju otkriti vlastite autentičnosti i usprotiviti se podvrgavanju stranim modelima koji su se ukorijenili s višedesetljetnom vojnom okupacijom europskog teritorija. Treba se usprotiviti kulturnom modelu koji se nastoji obnoviti preko Bannona, jer on služi za suočavanje s izazovima multipolarnog svijeta. Nije dovoljno biti “protiv”, jer svaki oblik takvog razmišljanja, bez vlastitog suverenističkog modela, može završiti samo tako da postanemo zatvorenici problema kojem se suprotstavljamo. Ova propaganda se može prevladati prije svega kroz misao, prepoznajući njenu apsolutnu neautentičnost. U isto vrijeme, potrebno je jednom zauvijek shvatiti da će Sjedinjene Države, bez obzira na to tko je na vlasti, ostati neprijatelj Europe sve dok posljednji američki vojnik ne napusti teritorij Starog kontinenta.

Europski suverenizmi i opasne zamke koje ga žele kao alat za Novo američko stoljeće

Bannon upozorava europske suvereniste da njihove odluke štete američkom suverenizmu