Utišavanje janjaca. Kako funkcionira propaganda

U obraćanju Svjetskom festivalu u Trondheimu u Norveškoj, John Pilger prikazuje povijest propagande moći i opisuje kako ona prisvaja novinarstvo u ‘dubokom imperijalizmu’ i vjerojatno će nas sve uhvatiti u zamku, ako to dopustimo.

U 1970-ima sam upoznao jednu od vodećih Hitlerovih propagandistica, Leni Riefenstahl, čiji su epski filmovi veličali naciste. Slučajno smo bili smješteni u istoj loži u Keniji, gdje je ona bila na fotografskom zadatku, izbjegavši sudbinu drugih Führerovih prijatelja. Rekla mi je da ‘domoljubne poruke’ njezinih filmova nisu ovisile o ‘naredbama odozgo’, nego o onome što je nazivala ‘podložnom prazninom’ njemačke javnosti.

Je li to uključivalo liberalnu, obrazovanu buržoaziju? Pitao sam. ‘Da, posebno njih’, rekla je.

Razmišljam o tome dok gledam propagandu koja sada proždire zapadna društva.

Naravno, jako smo različiti od Njemačke tridesetih godina prošlog stoljeća. Živimo u informacijskim društvima. Mi smo globalisti. Nikada nismo bili svjesniji, u kontaktu, bolje povezani. Jesmo li? Ili živimo u medijskom društvu gdje je ispiranje mozga podmuklo i nemilosrdno, a percepcija filtrirana prema potrebama i lažima državne i korporativne moći? Sjedinjene Države dominiraju medijima zapadnog svijeta. Sve osim jedne od deset najvećih medijskih kompanija imaju sjedište u Sjevernoj Americi. Internet i društveni mediji, Google, Twitter, Facebook, većinom su u američkom vlasništvu i pod kontrolom.

Tijekom mog života, Sjedinjene Države su svrgnule ili pokušale svrgnuti više od 50 vlada, uglavnom demokratskih. Umiješala se u demokratske izbore u 30 zemalja. Bacale su bombe na ljude u 30 zemalja, od kojih su većina siromašne i bespomoćne. Pokušala je ubiti čelnike 50 zemalja. Borila se za suzbijanje oslobodilačkih pokreta u 20 zemalja. Razmjeri i razmjeri ovog pokolja uglavnom su nepoznati, neprepoznati; a odgovorni nastavljaju dominirati angloameričkim političkim životom. U godinama prije nego što je umro 2008., dramatičar Harold Pinter održao je dva izvanredna govora koji su prekinuli šutnju.

”Američku vanjsku politiku”, rekao je, ”najbolje se može definirati na sljedeći način: poljubi me u stražnjicu ili ću ti razbiti glavu. To je tako jednostavno i grubo. Ono što je zanimljivo u vezi s njim je da je tako nevjerojatno uspješan. Posjeduje strukture dezinformacija, upotrebe retorike, iskrivljenja jezika, koje su vrlo uvjerljive, ali su zapravo hrpa laži. To je vrlo uspješna propaganda. Imaju novac, imaju tehnologiju, imaju sva sredstva da se izvuku s tim, i to i čine”.

Prihvaćajući Nobelovu nagradu za književnost, Pinter je rekao sljedeće:

”Zločini Sjedinjenih Država bili su sustavni, stalni, okrutni, bez imalo savjesti, ali vrlo je malo ljudi zapravo govorilo o njima. Sve morate predati Americi. Izvršila je prilično kliničku manipulaciju moći diljem svijeta, dok se maskirala kao sila za univerzalno dobro. To je briljantan, čak i duhovit, vrlo uspješan čin hipnoze”.

Pinter je bio moj prijatelj i vjerojatno posljednji veliki politički mudrac, to jest, prije nego što je politika suprotnog mišljenja gentrificirana. Pitao sam ga je li ‘hipnoza’ o kojoj je govorio ‘podložna praznina’ koju je opisala Leni Riefenstahl.

”Isto je”, odgovorio je. ‘To znači da je ispiranje mozga toliko temeljito da smo programirani za vjerovanje u hrpu laži. Ako ne prepoznajemo propagandu, možemo je prihvatiti kao normalnu i vjerovati joj. To je podložna praznina”. U našim sustavima korporativne demokracije rat je ekonomska nužnost, savršen spoj javnih subvencija i privatnog profita: socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne. Dan nakon 11. rujna cijene dionica ratne industrije su skočile. Došlo je još krvoprolića, što je odlično za posao. Danas najprofitabilniji ratovi imaju svoj brend. Zovu se ‘vječnim ratovima’: Afganistan, Palestina, Irak, Libija, Jemen i sada Ukrajina. Sve se temelji na gomili laži.

Irak je najzloglasniji, sa svojim oružjem za masovno uništenje koje nije postojalo. NATO-vo uništenje Libije 2011. bilo je opravdano masakrom u Bengaziju koji se nije dogodio. Afganistan je bio zgodan osvetnički rat za 11. rujna, koji nije imao nikakve veze s narodom Afganistana. Danas su vijesti iz Afganistana o tome koliko su talibani zli, a ne da Bidenova krađa 7 milijardi dolara državnih bankovnih rezervi uzrokuje ogromnu patnju. Nedavno je Nacionalni javni radio u Washingtonu posvetio dva sata Afganistanu i 30 sekundi njegovom izgladnjelom stanovništvu. Na summitu u Madridu u lipnju, NATO, koji je pod kontrolom Sjedinjenih Država, usvojio je strateški dokument koji militarizira europski kontinent i eskalira izglede za rat s Rusijom i Kinom. Predlaže ‘više-domensko ratovanje protiv konkurenta s nuklearnim oružjem. Drugim riječima, nuklearni rat.

Govori se: ”Proširenje NATO-a bilo je povijesni uspjeh”.

Čitam to u nevjerici.

Mjera ovog ‘povijesnog uspjeha’ je rat u Ukrajini, vijesti o kojima uglavnom nisu vijesti, već jednostrana litanija šovinizma, iskrivljavanja, izostavljanja. Izvijestio sam o brojnim ratovima i nikad nisam upoznao tako opću propagandu.

U veljači je Rusija napala Ukrajinu kao odgovor na gotovo osam godina ubijanja i zločinačkog razaranja u regiji Donbas u kojoj živi znatna ruska nacionalna manjina, na njihovoj granici.

Godine 2014. Sjedinjene Države sponzorirale su državni udar u Kijevu kojim je uklonjen ukrajinski demokratski izabrani, predsjednik koji je bio ruski orijentiran. Postavljen je nasljednik za kojeg su Amerikanci jasno rekli da je njihov čovjek. Posljednjih su godina američki ‘Defender’ projektili postavljeni u istočnoj Europi, Poljskoj, Sloveniji, Češkoj, gotovo sigurno usmjereni na Rusiju, popraćeni lažnim uvjeravanjima sve do ‘obećanja’ Jamesa Bakera Gorbačovu u veljači 1990. NATO se nikada ne bi proširio izvan Njemačke.

Ukrajina je prva linija fronta. NATO je zapravo stigao do same granice kroz koju je Hitlerova vojska provalila 1941., ostavivši više od 23 milijuna mrtvih u Sovjetskom Savezu. Prošlog prosinca Rusija je predložila dalekosežni sigurnosni plan za Europu. To je odbačeno, ismijano ili zataškavano u zapadnim medijima. Tko je čitao njegove prijedloge korak po korak? Datuma 24. veljače ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij zaprijetio je da će razviti nuklearno oružje ako Amerika ne naoruža i zaštiti Ukrajinu. Ovo je bila kap koja je prelila čašu. Istoga dana, Rusija je izvršila invaziju, prema zapadnim medijima, koja je bila ničim izazvana. Povijest, laži, mirovni prijedlozi, svečani sporazumi o Donbasu u Minsku nisu vrijedili ništa.

Dana 25. travnja, američki ministar obrane, general Lloyd Austin, doletio je u Kijev i potvrdio da je cilj Amerike uništiti Rusku Federaciju; riječ koju je upotrijebio bila je ‘oslabiti’. Amerika je dobila rat kakav je željela, a vodio ga je američki opunomoćenik i potrošni pijun financiran američkim novcem i naoružan.

Gotovo ništa od ovoga nije objašnjeno zapadnoj publici.

Ruska invazija na Ukrajinu je bezobzirna i neoprostiva. Zločin je napasti suverenu zemlju. Nema “ali”, osim u jednom.

Kada je počeo današnji rat u Ukrajini i tko ga je započeo? Prema podacima Ujedinjenih naroda, između 2014. i ove godine oko 14.000 ljudi ubijeno je u građanskom ratu između Ukrajinaca i ruske nacionalne manjine na Donbasu. Mnoge od napada izveli su neonacisti. Pogledajte reportažu ITV-a iz svibnja 2014., reportera veterana Jamesa Matesa, kojeg je s civilima u gradu Mariupolju granatirao ukrajinski (neonacistički) bataljun Azov.

Istog mjeseca deseci ljudi koji govore ruski živi su spaljeni ili ugušeni u zgradi sindikata u Odesi koju su opkolili fašistički nasilnici, sljedbenici nacističkog suradnika i antisemitskog fanatika Stephena Bandere. New York Times je nasilnike nazvao ‘nacionalistima’.

”Povijesna misija naše nacije u ovom kritičnom trenutku’, rekao je Andriy Biletsky, osnivač Azovskog bataljuna, ‘je voditi bijele rase svijeta u konačnom križarskom ratu za njihov opstanak, križarskom ratu protiv Untermenschena predvođenih Semitima”. Od veljače, kampanja samozvanih ‘monitora vijesti’, uglavnom financiranih od strane Amerikanaca i Britanaca s vezama s vladama, nastoji održati apsurd o tome da ukrajinski neonacisti ne postoje. ”Airbrushing”, izraz koji se nekoć povezivao sa Staljinovim čistkama, postao je alat mainstream novinarstva.

U manje od desetljeća, ‘dobra’ Kina je očišćena i zamijenila ju je ‘loša’ Kina: od svjetske radionice do novog Sotone u nastajanju.

Velik dio te propagande potječe iz SAD-a, a prenosi se preko zastupnika trustova mozgova, poput ozloglašenog Australskog instituta za stratešku politiku, glas industrije oružja, te revnih novinara poput Petera Hartchera iz Sydney Morning Heralda , koji je one koji šire kineski utjecaj označio kao ‘štakore, muhe, komarce i vrapce’ te pozvao da se te ‘štetočine’ ‘iskorijene’. Vijesti o Kini na Zapadu gotovo su u potpunosti o prijetnji iz Pekinga. Iscrtano je 400 američkih vojnih baza koje okružuju veći dio Kine, oružana ogrlica koja seže od Australije do Pacifika i jugoistočne Azije, Japana i Koreje. Japanski otok Okinawa i korejski otok Jeju su napunjene puške usmjerene upereno u industrijsko srce Kine. Službenik Pentagona opisao je ovo kao ‘omču’.

O Palestini se krivo izvještavalo otkad znam za sebe. Za BBC, postoji ‘sukob’ ‘dvije priče’. Najduža, najbrutalnija, bespravna vojna okupacija u moderno doba ne može se spominjati.

Pogođeni narod Jemena jedva da postoji. Oni su prema medijima ne ljudi. Dok Saudijci bacaju svoje američke kazetne bombe s britanskim savjetnicima koji rade sa saudijskim časnicima, više od pola milijuna djece suočava se s gladovanjem.

Ovo ispiranje mozga propustom ima dugu povijest. Pokolj Prvog svjetskog rata potisnuli su izvjestitelji koji su za svoju poslušnost bili vitezovi i priznali u svojim memoarima. Godine 1917. urednik Manchester Guardiana, C.P. Scott, povjerio se premijeru Lloydu Georgeu:

”Kada bi ljudi zaista znali istinu, rat bi sutra bio zaustavljen, ali oni ne znaju i ne smiju znati”.

Odbijanje da se na ljude i događaje gleda onako kako ih gledaju oni u drugim zemljama medijski je virus na Zapadu, jednako iscrpljujuć poput Covida. Kao da gledamo svijet kroz jednosmjerno ogledalo, u kojem smo ‘mi’ moralni i dobroćudni, a ‘oni’ nisu. Ovo je duboko imperijalno gledište.

Povijest koja je živa prisutnost u Kini i Rusiji rijetko se objašnjava i rijetko razumije. Vladimir Putin je Adolf Hitler. Xi Jinping je Fu Man Chu. Epska postignuća, poput iskorjenjivanja krajnjeg siromaštva u Kini, jedva su poznata. Kako je ovo perverzno i jadno. Kada ćemo si dopustiti da shvatimo? Obuka novinara u tvorničkom stilu nije rješenje. Nije ni čudesan digitalni alat, koji je sredstvo, a ne cilj, poput pisaćeg stroja s jednim prstom i linotipa.

Posljednjih su godina neki od najboljih novinara izbačeni iz mainstreama. ‘Defenestrirano’ je riječ koja se koristi. Prostori koji su nekoć bili otvoreni za neustrašive, za novinare koji su pod svaku cijenu željeli znati istinu, za govornike istine, postali su zatvoreni.

Slučaj Juliana Assangea je najšokantniji. Kad su Julian i WikiLeaks uspjeli osvojiti čitatelje i nagrade za Guardian, New York Times i druge samodopadne ‘dokumentarne novine’, on je bio slavljen.

Kad se mračna država usprotivila i zahtijevala uništenje tvrdih diskova i ubojstvo Assangea, on je proglašen javnim neprijateljem. Potpredsjednik Biden ga je nazvao ‘visokotehnološkim teroristom’. Hillary Clinton je upitala: ”Možemo li jednostavno eliminirati ovog tipa”? Kampanja zlostavljanja i ocrnjivanja koja je uslijedila protiv Juliana Assangea, koje je UN-ov izvjestitelj za mučenje nazvao ju je ‘mobbingom’, dovela je liberalni tisak do najniže razine. Znamo tko su oni. Mislim na njih kao na suradnike: kao na novinare iz Vichyja.

Kada će pravi novinari ustati? Inspirativni ”samizdat” već postoji na internetu: Consortium News, koji je osnovao veliki reporter Robert Parry, Grayzone Maxa Blumenthala, Mint Press News, Media Lens, Declassified UK, Alborada, Electronic Intifada, WSWS, ZNet, ICH, Counter Punch, Independent Australia , djelo Chrisa Hedgesa, Patricka Lawrencea, Jonathana Cooka, Diane Johnstone, Caitlin Johnstone i drugih koji će mi oprostiti što ih ovdje ne spominjem.

Kada će pisci ustati, kao što su ustali protiv uspona fašizma 1930-ih?

Kada će filmaši ustati, kao što su to učinili protiv Hladnog rata 1940-ih? Kada će satiričari ustati, kao prije jedne generacije? Nakon što smo se 82 godine namakali u dubokoj kupki pravednosti koja je službena verzija posljednjeg svjetskog rata, nije li vrijeme da oni koji bi trebali držati zapisnik čistima proglase svoju neovisnost i dekodiraju propagandu? Potreba je veća nego ikada.

Autor: John Pilger