Velika Britanija je ekonomski slomljena

Prihodi su u prva dva mjeseca financijske godine smanjeni za 20,8 posto, u usporedbi s istim razdobljem 2019.-2020., Dok su rashodi porasli za 51 posto, a pad je djelomično posljedica državnih mjera, poput sheme odlaganja poreza na dodanu vrijednost, gdje bi tvrtke mogle odgoditi plaćanje poreza za kasnije u fiskalnoj godini.

Prema novoobjavljenim podacima Službe za nacionalnu statistiku, britanski državni dug premašio je veličinu gospodarstva zemlje u svibnju, prvi put nakon ožujka 1963. godine i to nakon nekoliko tjedana apsolutno bjesomučnog zaduživanja države, ne bi li se podmirili troškovi zbog mjera nastalih Covid-19.

U procesu su srušeni mnogi rekordi. Državni dug dostigao je 1.950 milijardi funti, što je povećanje od 173.2 milijardi funti (ili 20.5 postotnih bodova) u usporedbi sa svibnjem 2019., što je najveći godišnji porast duga u postotku BDP-a od kada su počele evidencije, od ožujka 1993. Neto novčane potrebe države sada iznose 62,7 milijardi funti, što je 46,1 milijardu funti više nego u svibnju 2019., što je najveći novčani zahtjev u svibnju, od kada su se počele bilježiti evidencije, odnosno od 1984. godine.

Mjesečno zaduživanje doseglo je 55,2 milijarde funti, što je otprilike devet puta (ili 49,6 milijardi funti) više nego u svibnju 2019., što je i najveće zaduživanje u usporedbi s bilo kojim mjesecom od 1993. Popis se nastavlja i nastavlja.

Ukratko, brojke su pokazale da će Velika Britanija završiti financijsku godinu s oko 300 milijardi funti manjka, najvećim nakon Drugog svjetskog rata i dvostruko lošijim u odnosu na najgoru godinu financijske krize 2008.-2009., što će biti oko 15 posto nacionalnog dohotka. Opadanje poreznih prihoda i nagli porast zaduživanja pridonijeli su golemoj i povijesnoj razlici između javne potrošnje i poreznih prihoda.

Međutim, reakcija tržišta na naizgled šokantne brojke bila je prigušena, a Velika Britanija se još uvijek smatra kreditno sposobnom. Štoviše, Istraživački institut za fiskalne studije rekao je da te brojke nisu zabrinjavajuće, jer je svrha zaduživanja osigurati ekonomski oporavak, kada poslovi u zemlji ponovno krenu.

Prosječni građanin Velike Britanije mogao bi utvrditi nedostatak alarmiranja od strane stručnjaka, posebno zbog posljednjeg desetljeća, kada da su konzervativne vlade govorile o hitnoj i žurnoj potrebi za iskorjenjivanjem britanskog deficita te su primijenile oštre politike štednje, za koje se tvrdilo da će to riješiti. Iznenadno zatvaranje oka na ovo, ako ne i izravno prihvaćanje ovog deficita je značajan proboj, i praktički i retorički.

Međutim, pojam da vlade mogu potaknuti rast smanjenjem javnih rashoda nešto je novo i nešto što mnogi ekonomisti smatraju proturječnim. Krajem četrdesetih, dug Velike Britanije iznosio je vrtoglavih 230 posto, a dostigao je povijesni minimum od 32 posto BDP-a 1993. godine. Na početku globalne kreditne krize u 2007. godini porastao je na 38 posto.

Glavni razlog zbog kojeg je dug Velike Britanije toliko padao tijekom poslijeratnog razdoblja bilo je kontinuirano razdoblje gospodarskog rasta i gotovo pune zaposlenosti sve do kasnih 1970.-ih, što je donijelo rastuće prihode, zauzvrat veće porezne prihode i urušavajući omjer duga prema BDP-u; porast državne potrošnje kod javnih usluga također je pomogao poticanju ekonomske aktivnosti.

Još jedna značajka ovog ”ocvalog” razdoblja bile su vrlo visoke porezne stope, koje su dosegle 99,25 posto tijekom Drugog svjetskog rata, a jedva su se smanjile tijekom 1950.-ih i 60.-ih godina. Tek ih je 1971. godine znatno smanjila, na 75 posto, vlada Margaret Thatcher, koja ih je sljedećeg desetljeća gotovo prepolovila, pri čemu je i ostala. Trošak servisiranja duga ostao je relativno nizak i za Veliku Britaniju, niži od četiri posto BD-a, zbog niskih kamatnih stopa.

Iako su troškovi servisiranja duga danas još niži, ipak je možda pretjerano optimistično očekivati da će Velika Britanija doživjeti još jedno „zlatno razdoblje ekonomske ekspanzije“, kao što neki komentatori spominju, ukazujući na desetljeća neposredno nakon 1945. Mnogi uvjeti koji su olakšali i održali poslijeratni procvat više se ne primjenjuju; visoki omjeri osobne štednje, veliki zajam od SAD-a (koji je otplaćen tek 2006.), snažno proizvodno i izvozno gospodarstvo i brzi gospodarski rast na stranim tržištima, da spomenemo samo četiri od njih.