Mnogi su i danas uvjereni, uključujući autora ovog članka, da je 2016. na izborima za američkog predsjednika za svijet puno bolja bila pobjeda milijardera Donalda Trumpa umjesto neokonzervativnog jastreba utjelovljenog u osobi Hillary Clinton, za koju se znalo da bi Ameriku povela u nove ratove.
No, tvrditi da je Donald Trump „pacifist“ i „čovjek mira“ je apsolutno pogrešno, posebno nakon većine odrađenog prvog mandata. Sankcije i ekonomske blokade, kojima pribjegava Trump, također su oružje za masovno uništenje genocidne politike Washingtona, ali i tu postoji opravdanje da se američke uprave njima koriste već desetljećima i Trump je samo nastavio provoditi stare prakse.
Jednako tako su se želje za ratnim avanturama do sada pripisivale Trumpovom savjetniku za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu, koji je upravo otpušten. Nekonzervativni jastreb možda ide iz Bijele Kuće, ali to vanjsku politiku predsjednika ne čini manje opasnom.
Ništa u vezi s objavom na Twitteru kojom je otpušten Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton nije bilo iznenađujuće. Bolton je prkosio milijarderu, sada američkom predsjedniku, koji je poznat po afektu i eksplozivnom neokonzervativizmu. Trump je predugo gledao kako zbog Boltona blijedi njegov utjecaj u Bijeloj kući, posebno nakon najnovijeg razdora između njega i Trumpa, kada su raspravljalo o već mrtvim afganistanskim mirovnim pregovorima s Talibanima. Također se činilo da Bolton želi rat s Iranom kao što djeca žude za slatkišima, sada i kasnije i u beskrajnim količinama.
Bolton je bio omražen u cijelom političkom spektru, pa je njegov odlazak bio povod za sveopće slavlje. Stručnjak nacionalnu sigurnost Fred Kaplan, koji je Boltonovo imenovanje ranije komentirao izjavom: „Sada je vrijeme je za paniku”, odluku predsjednika da potjera jastreba je komentirao izjavom: „Trump je učinio pametnu odluku, jer je John Bolton bio jedan od vodećih zagovornika da svijet bude što opasnije mjesto“.
Demokratska zastupnica Ilhan Omar je na Twitteru napisala: “Dobra zabava”. Senator Rand Paul, samozvani konzervativac i skeptik po pitanju ratova, pohvalio je Trumpa “za ovu potrebnu akciju“.
„Predsjednik ima sjajne instinkte u vanjskoj politici i okončanju naših beskrajnih ratova. On bi trebao biti okružen s onima koji dijele te stavove”, rekao je Rand Paul i odmah organizirao konferenciju za novinare kako bi aplaudirao Boltonovo uklanjanje, kada je rekao „kako su šanse da se zarati u svijetu sada puno manje“.
Da, Bolton je pokušao provesti državni udar u Venezueli i time je razljutio cijelu upravu. Ali ne zbog pokušaja, već zbog neuspjeha, što možda neki ne razumiju. Pokušao je okrenuti Trumpa protiv Sjeverne Koreje i kritizirao Trumpove molbe Kim Jong Unu. Zalagao se za raskid iranskog nuklearnog sporazuma i rat protiv Islamske Republike, ali je Trump i bez njega imao namjeru raskinuti sporazum s Teheranom, što je i učinio, ali se s iranskim vodstvom želio boriti sankcijama i diplomatskim prepirkama. Nije li ovo pobjeda Amerikanaca uopće, a naročito onih koji sumnjaju u učinkovitost vojnih avantura? Može li nešto što spaja Ilhan Omar, Randa Paula i Tuckera Carlsona biti loše? Ako gledamo osobu Johna Boltona, onda Donald Trump zaista izgleda „pacifist“, ali je li to zaista tako?
Američka uprava je bolja bez Boltona jednako kao što vam je bolje ako ne pušite na benzinskoj pumpi. Ali ono što od prvih dana mnogi promatrači ne razumiju je opasnost od same pretpostavke da je uprava pod Trumpovim diktatom mnogo manje sklona ratu i destruktivna bez Boltona.
Suprotno svjedočenjima Randa Paula, Trump nije mirovnjak. Ako postoji bitna binarna razlika između Trumpa i Boltona, ona nije između goluba i jastreba, već između jastreba ptića i odrasle ptice grabljivice.
Neokonzervativni trzaj Trumpa „jastreba u povojima“ bio je naporan, samouvjereno ratoboran i usmjeren na stvaranje svjetskog poretka kojim će upravljati SAD. Trumpova ptičja faza je bila nedosljedna i pratila ju je kukavička ratobornost, možda spontana, a možda proračunata da proslavi Donalda u očima domaće i međunarodne javnosti.
Podsjetimo da su 2013. ankete u Americi pokazale da je javnosti najviše stalo da se Amerika povuče iz ratova u kojima sudjeluje, da ne pokreće nove i da se okrene unutarnjim problemima. Trump je poslušao glas naroda, to je obećao i dobio izbore. Jedino bez čega nije mogao pobijediti je bila podrška židovskog lobija u Americi i organizacije AIPAC, zbog čega je obećao da će raskinuti nuklearni sporazum s Iranom, ali ne da bi ratovao, već kako bi napravio bolji. Amerikanci su progutali mamac i dali mu povjerenje.
Naravno, to je još uvijek bolje nego da su odabrali Hillary Clinton, čije je brojne međunarodne i domaće zločine vrlo lako dokazati, ali nemojmo govoriti o pacifizmu Donalda Trumpa.
Potonji je svako malo jednako opasan za globalnu sigurnost kao i stari republikanski sokolovi. Jedni i drugi započinju podrivanjem globalnog poretka i raskidom multilateralnih sporazuma, ali “Trumpizam” se očituje kao tvrd razgovor s apsolutno nikakvim vjerodostojnošću, samo što Trump to čini tako da je svaka rasprava bespredmetna.
Trump i njegov kabinet su rano ljeto proveli radeći na otvorenom ratu s Iranom. Sredinom lipnja je odobrio zračni napad, a onda je na Twitteru rekao da ga je otkazao u posljednji trenutak, navodno „zbog predviđenih civilnih žrtava“. Rekao je kako su mu generali rekli da bi poginulo oko 150 iranskih civila i on je otkazao napad. Zbog 150 iranskih civila? Tko razuman može povjerovati u ovu tvrdnju.
U svibnju 2018. je bio bijesan zbog “neprijateljskih” sjevernokorejskih izjava u medijima i otkazao je planirani sastanak s Kim Jong Unom, odluku koju je narednog dana opozvao nakon ugodnog osobnog pisma kojeg je Trumpu napisao vođa Sjeverne Koreje.
Trump je prijetio ratom protiv Rusije, sankcijama Njemačkoj i carinama Europi. Pokrenuo je trgovinski rat protiv Kine, prestao je dijeliti podatke o američkim žrtvama i raspoređivanju trupa sa smrtno stradalim u inozemstvu i krivio je svoje generale u rijetkim prilikama kada je u opasnost poslao snage za specijalne operacije.
Njegovo razumijevanje o američkoj vojsci moglo bi se proširiti i na prigovor da se novi sustavi za lansiranje na nosačima zrakoplova više ne pokreću parom, kao i na inzistiraju, sasvim pogrešnom, da je zrakoplov F-35 apsolutno nevidljiv američkim neprijateljima. Politika za izraelsko-palestinski sukob je najgora od svih američkih uprava i svodi se na „rješavanje problema“ tako da se mačem presiječe „Gordijev čvor“ i prizna izraelski suverenitet nad Golanom, farmama Sheba’a, zapadnom obalom i Jeruzalemom, a Palestinci kao gosti mogu ostati u židovskoj državi ili otići gdje ih žele primiti. Ako sve to učini, bure baruta Bliskog istoka će ostati s tako kratkim fitiljem da se pitanje izbijanja rata može računati u danima, a ne mjesecima ili godinama, kao što je do sada bio slučaj.
Neke države, posebno Izrael i Saudijska Arabija, ali i militantne grupe vrlo dobro razumiju intelektualna ograničenja i emocionalne potrebe Donalda Trumpa i dovoljno je da ga retorikom gurnu do granice s koje se više neće moći povući
Tko točno zamjenjuje Boltona u Vijeću za nacionalnu sigurnost u ovoj atmosferi? Trump je imao savjetnika za nacionalnu sigurnost kojeg je želio 2017. u umirovljenom generalu Michaelu Flynnu. Njegov nasljednik je bio Herbert McMaster, koji je pokušao normalizirati Trumpovu administraciju i propao je. Nakon njega dolazi Bolton, a nakon njega dolazi Robert O’Brien za kojeg se tvrdi da će biti svakako “poslušniji” Trumpu nego što je bio ratoborni Bolton.
Robert O’Brien će vjerojatno biti poslušan Trumpu, ali su vanjskopolitički stručnjaci koji su još uvijek u njegovom taboru lukavi, ali i dovoljno glupi da misle da mogu učiniti nešto sa svojim položajem? Najbolji dokaz je Mike Pompeo, konzervativac u ideološkoj krizi koji je tiho proširio ovlasti svog State Departmenta izvan uobičajenih okvira.
Bilo je i govora o umirovljenom pukovniku Douglasu Macgregoru, skeptiku po pitanjima vojnih intervencija, a borba umirovljenog pukovnika protiv „demografske zamjene stanovništva“ na jugu Sjedinjenih Država bi značila da bi kao nacionalni sigurnosni savjetnik bio golub u Teheranu i jastreb na teksaškoj granici. U svakom slučaju, zahvalimo Bogu što Johna Boltona više nema, ali se ne treba manje plašiti luđaka koji je još uvijek za volanom Sjedinjenih Američkih Država.
Donald Trump nije pacifist
U kontekstu navedenog, oni koji kažu da je bi Hillary Clinton bila ratobornija predsjednica od Trumpa, jesu u pravu, ali samo po formi, ne i sadržaju američke vanjske politike. Prvo se mora shvatiti i razumjeti kako djeluje vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Država.
Moglo bi se činiti prilično očitim da nije mudro tvrditi da su republikanski i demokratski kandidati na izborima 2016. bili gotovo isti, prije svega oko vanjskopolitičkih tema, ali su oboje predali vladavine najmoćnije svjetske vojske megalomanskom kompleksu koji je u potrazi za profitom.
Tijekom svojih službenih putovanja je Trump potpisao memorandum o namjeri sa saudijskom Arabijom, prema kojem je Rijad obećao kupiti oko 100 milijardi vrijednog američkog oružja. Komplimenti, ali to nije obrambeno oružje, već oružje za agresiju na Jemen i potencijalnu agresiju na Iran, od koje Rijad zazire kao vrag o d tamjana. Ove godine u lipnju je američki predsjednik insistirao da Saudijci i UAE kupe oružja za još osam milijardi dolara. Svi njegovi napori unutar NATO pakta, uz Rusiju kao izmišljenog agresora koji opravdava postojanje ovog saveza, „predsjednik mirotvorac“ želi naplatiti zaštitu europskih zemalja i traži da se izdvajanja za obranu podignu na dogovorenih 2% bruto domaćeg proizvoda. Za sada je uspio zadovoljiti apetite vojno-industrijskog kompleksa samo s narudžbama iz Poljske, baltičkih zemalja i upravo ovih dana velikim narudžbama vrijednim milijarde dolara iz Bugarske i Rumunjske.
Ne treba posebno naglašavati da se Europske zemlje, posebno nakon raskida ugovora INF, time pretvaraju mete ruskih projektila kratkog i srednjeg dometa i drugog sofisticiranog oružja raspoređenog na zapadnim ruskim granicama. Situacija je danas zapravo gora nego u vrijeme Hladnog rata, kada su SAD i SSSR imali vruću liniju za hitno rješavanje potencijalnih incidenata i nedoumica koji su mogli izazvati nuklearnu katastrofu. Danas takva veza više ne postoji.
Trump je velik zato što uspijeva druge ljude natjerati da se osjećaju malenima. Unatoč tome što ima nenormalno male ruke, ne smeta mu što u tom procesu stvara nekoliko neprijatelja odjednom. On sigurno nije osoba koja bi trebala upravljati velikim nuklearnim arsenalom i drugim igračkama Pentagona koji mogu opustošiti svijet.
Točno je da je svijet, barem na trenutak radije vidio da Amerikanci daju njemu glas nego Hillary Clinton, jer je vladalo opće uvjerenje da će Trump biti manje intervencionist u inozemstvu od Hilary Clinton, ali je se taj argument istopio kao snijeg na prvom proljetnom suncu.
Dakle, prvo moramo znati nešto o vojno-industrijskom kompleksu i onome što nam može to reći o tome kako gospodin Trump razmišlja.
Vojno-industrijski kompleks se sastoji od moćnih interesnih krugova iz kompanija kao š to su Lockheed Martin, Boeing i Northrop Grumman. Na papiru ove tvrtke vrijede desetke milijardi dolara godišnje i zapošljavaju stotine tisuća Amerikanaca. Samo u kompaniji Lockheed Martin ima preko 100 000 zaposlenika. Problem je što oni ovise o velikim državnim ugovorima da bi preživjele.
U suradnji s kongresnim predstavnicima iz različitih okruga rasutih po Sjedinjenim Državama one imaju ogromnu ekonomsku moć. Ti predstavnici žele osigurati radna mjesta svojim biračima, ali poslovi u vojno-industrijskom kompleksu ovise o neprekidnoj opskrbi vladinim ugovorima za isporuke oružja inozemstvu i Pentagonu.
Mnogi kongresmeni koji su podržali ove ugovore vjeruju da će, ako to ne učine, okruzi koje predstavljaju propasti kao, na primjer, Detroit, stoga se boje da vojno-industrijski kompleks neće podizati svoje tvornice u njihovim područjima.
Drugim riječima, ti ratni profiteri su najmanje od pedesetih godina prošlog stoljeća imali unosan odnos s Pentagonom. Onda imamo think-tankove koje financiraju korporacije kao što su Lockheed Martin, Boeing, Northrop Grumman i druge, koje Kongresu postavljaju svoja „znanstvena istraživanja“ da „dokažu“ kako se stalno treba boriti kako bi Amerika ostala „sigurna“, dok Pentagon istovremeno uvjerava Kongres kako treba nove tehnologije ili najnovije nabavke oružja kako bi američka vojska bila nepobjediva.
Vojno-industrijski lobi i Pentagon zajedno daju dovoljno „argumenata“ na saslušanjima pred odborima Kongresa da se i najsmješniji ugovori o vojnoj nabavi čine barem djelomično opravdanim, što Kongresu opet potrebno da se pretvara da radi svoj posao. Kako bi im se zahvalili, mnogi od službenika Pentagona postaju članovi upravnih odbora i savjetnici za obranu nakon što se povuku iz vojske.
Dakle, imamo otvaranje radnih mjesta u vojno-industrijskom kompleksu, povećanje vojne potrošnje i još samo nedostaju ratovi da se oružje proda u inozemstvu. U tu je svrhu Trump 2017. uspio dobiti zakon CAATSA, koji predviđa suzbijanje sankcijama američke neprijatelje i one koji kupuju njihovo oružje. Kako je riječ uglavnom o Rusiji i manjim dijelom Kini, zakon nije imao posebne učinke, a Turska mu je kupnjom sustava S-400 zabila prvi čavao u lijesu.
No, to nije zaustavilo Trumpa i njegovu upravu da u sprezi s vojno-industrijskim kompleksom podignu vojnu potrošnju do neviđenih razina.
Kao rezultat, rashodi za vojnu potrošnju, koji se u Americi zovu rashodi za „obranu“, dobili 10 puta više novca nego potrošnja na diplomaciju. U 2017. godini, na primjer, Pentagon je dobio 582,7 milijardi dolara, 2018. godine 639 milijardi, a ove fiskalne godine 686 milijardi dolara. To se dogodilo usprkos smanjenju proračuna za nekoliko milijardi dolara od traženog iznosa. Za usporedbu, State Department je 2017. dobio 50,1 milijardu dolara.
Vojno-industrijski kompleks opravdava neograničene izdatke za obranu i tako promiče ideju da su vojna rješenja poželjnija pred diplomatskim.
Ta su sredstva potrošena za plaćanje nekih do sad zamišljenih i smiješno skupih projekata, poput jedinica slonova za otkrivanje mina i sad već zloglasnog borbenog zrakoplova F-35, koji je porezne obveznike koštao milijarde, a vjerojatno se nikada neće koristiti u bitkama.
U ovome sudjeluju i poznate publikacije kao što je The National Interest ili Military Watch, koji sustavno hvale vojnu superiornost Rusije i Kine, zbog čega su zanimljivi i našim čitateljima, a jedina im je svrha što više proračunskog novca kanalizirati „obrambenim“ kompanijama, što im, kako se čini, dobro ide od ruke.
No, privlačnost tehnološkog rata je jednostavna i jasna. Ako se dovoljno troši na nove uređaje, Amerikanci će ludo vjerovati da će njihova vojska u stanju učiniti sve što se od nje zatraže i uvijek će moći riješiti sve međunarodne probleme, unatoč svim dokazima koji govore suprotno.
Vraćajući se na vojnu potrošnju, predviđa se da će ona uskoro probiti psihološku granicu od 1000 milijardi dolara, ako ne do kraja ovog Trumpovog mandata, sljedećeg sigurno. To će se dogoditi ako pobijedi ili izgubi na izborima 2020. godine, potpuno nevažno.
Drugim riječima, vojno-industrijski kompleks zvuči jako grozno, često jednako opasno poput jednostavnih Trumpovih „rješenja“ koje predlaže kao rješenja za američke probleme u svijetu. Čak i ako je rekao kako on osobno ne bi napao Irak 2003. godine, Trump ima sklonost prema glupim idejama koje će skupo koštati američke porezne obveznike i stalno dovode do gubitka međunarodnog kredibiliteta Bijele kuće, ako ga je ikada i imala.
Dakle, vratimo se ideji da je Hillary Clinton veći jastreb od Donalda Trumpa zbog svojih groznih izjava podrške invaziji na Irak 2003. godine i utjecaja kojeg je imala na odluku Obame da se pridruži francuskoj agresiji na Libiju. Izjava o likvidiranom Gaddafiju će ući u povijest kao jedna od najodvratnijih izjava američkih državnih tajnika ikada, usporediva s onom koje je Madeleine Albright dala o pola milijuna ubijene iračke djece ili Kissingerovom savjetu argentinskom diktatoru Videli „da pobije disidente u zemlji, ali da to učini brzo“.
Prvo, američki predsjednici ulaze u Ovalni ured kada su karte već podijeljene i stol postavljen. Manje optimistični među nama se samo mogu pitati tko bi bio gori? Na jednoj strani smo imali psihopatkinju Hillary Clinton, već okrvavljenih ruku diljem svijeta, a na drugoj megalomanskog milijardera Donalda Trumpa, koji je dužnik vojno-industrijskom kompleksu i židovskom lobiju, a ne njegovim biračima.
Zbog toga Trump nikada neće moći reći “ne” vojno-industrijskom kompleksu i zahtjevima Izraela. U njegovoj je prirodi da predlaže jednostavna i razumna rješenja za složene probleme i da to prikaže kao svoju snagu. Ali nikada neće moći pogledati generale u oči i reći im da američka vojska možda nije odgovor na složena pitanja.
Srećom, situacija u svijetu je takva da SAD ne mogu naći saveznike za intervencije. Čak su i Brazil Jaira Bolsonara i Kolumbija Ivana Duquea odbili sudjelovati u invaziji na Venezuelu, a za napad na Iran Pompeo već mjesecima pokušava stvoriti koaliciju, ali bez ikakvog uspjeha.
Često se zaboravlja da su intervencije u Libiji i Siriji poduzete nakon dugotrajnih rasprava. U svim intervencijama Sjedinjenih Država je bilo katastrofalnih i strateških pogrešaka u prosudbi koje su imale pogubne posljedice.
Obama je jednako bio „predsjednik mira“, pa je na kraju osobno nadgledao širenja tajnog programa bespilotnog rata koji sada bjesni od Pakistana do zapadne Afrike. The Washington Times je naveo da su u samo 5 mjeseci 2016. u Afganistanu dronovi u 90% slučajeva ubili nevine civile. Isto se događa po Trumpom, jer program nije ukinut i američki dronovi su u Afganistanu ovog tjedna greškom ubili 30 civila, a 40 ih je ranjeno.
Amerikanci su, na primjer, umjesto Hillary Clinton i Trumpa mogli glasati i za Jill Stein, ali su prvo trebali preispitati svoju logiku o Trumpovom pacifizmu, a to je za američkog birača nemoguća misija.
Ako netko podržava Trumpa, onda bi bilo poštenije da o njemu ne govori kao kao „čovjeku koji se zalaže za mir i još nikoga nije napao“, već priznati da mu sviđa zbog stavova o imigraciji ili, možda, pobačaju. To je također legitimno pravo, ali bi odgovor bio iskren.
Jednako je pogrešno Trumpove obožavatelje nazvati “rasistima”, “zlim” ili “glupim”. Čudno je što je toliko ljudi zadovoljno da jednostavno odbaci pojavu poput ove tako jednostavnim riječima, posebno zato što nijedna od ove tri riječi ne objašnjava mnogo.
Međutim, odgovor je jasan. Amerikanci su bolesni od bijesa i zarobljeni paranojom i strahom od tumačenja medija kako je Al-Qaeda 2001. godine napala SAD, do Iraka do nedavnih pokolja terorista u Parizu i San Bernardinu.
Glavni razlog Trumpove popularnosti je taj što on Amerikance vraća u paranoidni i dobrim dijelom ksenofobni način razmišljanja koji je nametnut američkom društvu od Busha i Obame, počevši s 2001. godinom. Nekoliko prethodnih političara poput Dicka Cheneya i Teda Cruza također su uspjeli postati nositelji ovog načina razmišljanja, ali se nisu uspjeli nametnuti širokoj publici.
Trump se s ljudima ophodi veselo i pozitivno, zbog gega se čini prijateljski raspoloženim prema široj publici od mračnog Dicka Cheneya ili agresivnog Teda Cruza, ali je ključna je činjenica da je njegov program jednako oštar i zabrinjavajući, a njegov osjećaj hitnosti jednako ekstreman. Dakle, Trumpova se popularnost ne temelji toliko na njegovoj platformi, koliko u tonu i sadržaju. Amerikanci se osjećaju potpuno prestravljeno i otuđeno od svjetskih događaja i žele ugodnog i simpatičnog političara koji istovremeno izražava apokaliptičnu opasnost koji već osjećaju.
Dakle, stvar je jednostavna i strah, a ne rasizam, zlo ili glupost su glavni motor Trumpove popularnosti, ali riječ “strah” nije dovoljna, jer sami Trumpovi sljedbenici sebe ne smatraju uplašenima. Umjesto toga, oni su “budni”, “spremni za akciju” i “spremni za borbu”. Nijedan segment stanovništva sebe ne voli smatrati uplašenom, čak ni onda kada to zaista jeste. Najbolji termin za to je “otuđenje krvi”, složena imenica koja odražava stanje kada jedan sektor stanovništva postane uvjeren da mu je drugi sektor stanovništva smrtni neprijatelj. Ali to vodi u podijelu društva, i stanje otuđenja krvi je često prethodnica pada tog društva u rat, građanski rat, zločin ili genocid.
Kako ovaj osjećaj sada bijesni Amerikom, ljude privlače političari koji su voljni odraziti tjeskobu tog otuđenja i paranoje.
Je li Donald Trump jednostavno grozna osoba? Amerikanci ga poznaju dok je kao showman bio neobično stvorenje, buran, smiješan, pametan i krajnje sirov. Njegovo ponašanje je često bilo odbojno, ali su ga njegovo samopouzdanje i ustrajna dosljednost činili perverzno privlačnim. Kao domaćin i sudac serijala „Pripravnik“, Donald Trump bio je uvijek veseo i pohlepan. Mogao bi okrutno ismijavati natjecatelja, ali uvijek bi mu se kasnije pokušao prijateljski zbližiti.
Činilo se da mu također nije smetalo kada je postao predmet tuđih neslanih šala i malo će ih reći da im se tada Trump nije svidio.
Trumpovo ponašanje jasno daje do znanja da on nije ona vrsta turobne i mračne osobe koje vidimo u Dicku Cheneyu ili Tedu Cruzu, pa je stoga teško reći da je on utjelovljenje „zla“.
Što se tiče ideje da je i Trump “glup”, to je nešto o čemu bi se moglo dugo raspravljati, ali bez imalo smisla. Čini se da razina njegovog poslovnog uspjeha i slave ukazuju na barem osnovnu kompetentnu inteligenciju, vjerojatno i više. Istina je da je odrastao kao bogato dijete i nikada se nije morao dokazivati u jednakim uvjetima. Ipak, treba odbaciti ideju da je Trump glup kao što nisu glupi ni njegovi sljedbenici, iako su analitičari napravili unosan posao od toga.
Sada smo se složili da Trumpovi sljedbenici nisu rasisti, zli ili glupi, već prije svega traumatizirani tragičnim događajima i opsjednuti paranoičnim duhom „otuđenja krvi“. Sljedbenici Donalda Trumpa motivirani su ekstremnom vrstom geopolitičke tjeskobe i uvjerenja da su trenutno pod aktivnim i žestokim napadom zlobnih i neuhvatljivih neprijatelja. To je tužno stanje uvijek predznak loših stvari koje trebaju doći, a činjenica da su Sjedinjene Države potonule u takvu dubinu moralnog očaja je vrlo ozbiljna.
Kombinacija prestrašenog i ranjivog stanovništva kojeg vodio osoba poput Trumpa, koji želi zadovoljiti svoju osobnu taštinu i pohlepu za uspjehom, dobro je poznata u svjetskoj povijesti. Egoistični vođa na vrhu pokreta nije problem i uvijek će biti pametnih oportunista koji će voditi preplašenu gomilu. Političari poput Donalda Trumpa dolaze i odlaze, ali sve ali sve dok ovaj mrak Amerikance okružuje na sve strane, zemlja je u opasnosti, jer je tama rata i terorizma, duboko usađena u njihova srca.
Za sada je sve u redu, barem što se velikog rata tiče, ali ne treba zaboraviti tko upravlja Amerikom i Ovalnim uredom. To su vojno-industrijski kompleks i židovski lobi. Donald Trump nikada ne bi postao predsjednik bez njihove potpore, a znamo da je rat jednima i drugima glavni izvor prihoda i jamac opstanka.
Za sada su Trumpove akcije bile „diplomatski“ sukob s Iranom, trgovinski rat s Kinom, embargo protiv Venezuele i nastavak politike vojnog okruženja Ruske Federacije, da ne spominjemo politiku prema EU, Siriji i drugim zemljama koje se ne ukapaju u viziju „Opet sjajne Amerike.
Na unutarnjem planu je uspio pokrenuti izgradnju dionice zida s Meksikom i dizati buku koja prija ušima WASP i „redneck“ birača. Njemu je cilj “učiniti Amerikance sigurnijima”, a to je opet obećanje od kojeg će koristi imati Lockheed Martin, Boeing, Raytheon i Northrop Grumman, a takva politika s mirom u svijetu i Americi samoj nema nikakve veze.
“Rekao je kako su mu generali rekli da bi poginulo oko 150 iranskih civila i on je otkazao napad. Zbog 150 iranskih civila? Tko razuman može povjerovati u ovu tvrdnju.”
Ja mogu povjerovati.
Recenica je u redu. Presutio je drugi dio recenice o broju americkih zrtava, ali to ne znaci da je lagao. Bilo ga je sramota da napise toliki broj i to je razumljivo.
Ovaj clanak je preostar prema Trampu.
Tramp je covjek od rijeci. Obecao je izgraditi zid i izgradice ga. Obecao je F-35 uciniti nevidljivim i uspjece – povuce ih u hangare i niko ih nece vidjeti. Obecao je 1000 milijardi za infrastrukturu i ispunice obecanje ako bude imao jos 4-5 mandata na raspolaganju.
Tramp obecanja tumaci na svoj nacin, a ostali na razne. Ipak to su njegova obecanja i njegova tumacenja su jedina ispravna. On svoj boravak u bijeloj kuci shvata kao dobar provod, a ne nesto ozbiljno. Svaki dan zurka ko kod pokojnog Hugh Hefnera.
Babić otkrio toplu vodu. Ipak nazivanje luđakom i drugi nepristojni pridjevi govore o babicevom kucnom odgoju i postivanju pravila novinarske etike mada je upitno ima li vise uopce etike kod vecine novinara.
Venecuela pusiona, Nikaragva pusiona, Jemen pusiona, Afghanistan pusiona… Zato je Bolton dobio nogu. Sva ostala objasnjenja su nazalost nerealna. Trump je samo kontinuitet americke politike zadnjih desetljeca
Treba pričekati kraj Trump-ova mandata (2020 god.) i onda će se znati je li Trump prvi američki predsjednik koji nije zaratio!? Za čovječanstvo je bolje da nema velikog rata jer bi to bio kraj civilizacije kakvu poznajemo!
Pogled na trškove amera za vojsku i silne špijunske agencije pokazuje da bez financiranja tog opskurnog lobija Američki nacionalni dug ne bi rastao!?!
Ja o Trampovoj pameti ne sudim prema njegovim poslovnim uspesima, izgleda da ljudi na ovim prostorima ne shvataju kolika je uloga njegovih menadžera (i menadžera koji rade za ostale najveće biznismene) u tim poslovnim uspesima. Jedino za šta se sa sigurnošću može reći je da je odlično savladao brutalnu upotrebu ogromnog kapitala. O Trampovom psihičkom stanju najjasniju sliku imam iz njegovih nastupa a donekle i iz tvitova jer ih samostalno piše. Razlika između Trampa biznismena i Trampa političara je ogromna i javlja se prvenstveno zato što izbor “političkih menadžera” ne može (na sreću) da napravi po svojoj želji. Osnovna razlika između Trampa i Hilari je ta što je Trampu (odnosno ljudima koji stoje iza njega) primarni neprijatelj Kina dok je Hilarinom timu taj neprijatelj Rusija. Verovatno ne manja razlika je i odnos prema “saveznicima” usled čega je i pristup spoljnoj politici različit. Hilari je bila opasna zato što je sprovodila… Čitaj više »
Babić je ponovo bljesnuo. Pa uzmite samo Trampovo poništenje Iranskog nuklearnog ugovora, kojeg su gomile eksperata brusile 2 godine, a ovaj ga je luđak jednim potezom olovke srušio – samo to će morati dovesti do velikog regionalnog bliskoistočnog, a možda i svjetskog, sukoba.
Ipak ne usudim se pomisliti kako bi danas bilo da je frigiduša Killary pobjedila. Za Trumpa sve stoji i uvijek se smatrao manjim zlom posebno u Rusiji. Nisam primjetio da ga netko smatra pacifistom niti sam Trump odaje takav dojam. Ovo pisanje o židovskom lobiju mi je nedosljedno. Čas toga nema a sad su odjednom opet tako moćni da drmaju Amerikom. Autor bi se trebao odlučiti ili jesu ili nisu jer u par dana dogodila se transformacija negiranja židovskog lobija i njihovog utjecaja pa i pravog porijekla što nije neka tajna i ustvari je samo zanimljivost. U ovom tekstu su opet umreženi i moćni. Ima i među njima frakcija koje se međusobno glože a Trumpa podržava frakcija zeta Kushnera. Htjeli su oni preuzeti i FED ali pec-pec to se ne smije inače će Hollywood snimati JFK part 2. Sad baš očekivati normalnog US Presidenta iz krugova visoke politike i biznisa… Čitaj više »
ma, tramp postavlja najgore da bi ih najlakse pedalirao, a pedaliranjem u stvari oblikuje javno mnjenje, uci ga sta ne valja
isto tako nas je naucio koji su i sta su lazni mediji
covek je edukator, a nije ratnik
moze biti da nas uvede u globalni bankrot kao poslednju opciju, ali rat – ne verujem
nikakva zabluda, nitko nitko nije ni očekivao, da će Trump postati neki anđeo mira. Da podsjetim, da je Trump još u izbornoj kampanji grmio protiv Irana i uvlačio se u guzicu Izraelu i svojim židovskim sponzorima… A zna se da mu je zet Kušner, veliki pajdo sa obitelji Netanjahu, dakle zašto sada čuđenje. Također je tada Trump grmio i protiv Kine, dakle i to nije ništa neočekivano. Daj ljudi pa budite razumni. Američki predsjednik nikada nije bio stvarni vladar SAD-a, već mafija iz duboke države: FED i CFR. Ja sam odmah nakon Trumpove pobjede rekao da je on kao “kralj bez kraljevstva”. To je svakom, tko imalo poznaje situaciju jasno, da Trump nema puno vlasti u SAD, ako uopće ima ikakvu. Šestokraki iz izabrnog naroda, kontroliraju i duboku državu( pro-globalističke i neoliberalno-pseudo-socijalističku ekipu: Rotschild, Soros, Buffet, Rockefeller, Gates i ostalo mafijaši), ali i onu suprotnu Trumpovu antiglobalističku ekipu. U kojoj… Čitaj više »
Zanimljivo mi je bilo nešto, što je nedavno pisao, bivši njemački političar CDU-a, Willy Wimmer, sada kritičar SAD-a i globalizacije… Wimmer je naveo 3 razloga zbog kojih je Trump prije 3 godine dobio izbore: 1)prijeteći slom infrastrukture u SAD-u, 2)ogromna frustracija američkih nižih i srednjih slojeva i 3) drastično povećanje antisemitskih slučajeva.. Posebno mi je upalo u oči ovo u 3. razlogu, koji navodi Wimmer, dakle, rastući “antisemitizam”. Ali, što se podrazumijeva pod tim? Moja teza je ova: dio onih iz duboke države vjerojatno je zabriulo to što sve više stanovnika u SAD-u prepoznaju tko doista vlada sa SAD-om: ogromnu, divovsku moć onih 2% izabranog naroda u SAD-u koji drže sve: FED, Wall Street i financije, Holliwood i industriju zabave, skoro sve mainstream medije i tako kontroliraju i politiku i ekonomiju. I koji, zapravo i tjerau u SAD u sve te ratove na Bliskom istioku, koji se vode samo zbog… Čitaj više »
inače još o ovom prezimenu Trump, o čemu neki ovdje diskutiraju
Prezime je njemačko i vodi podrijetlo od njemačkog pra-pra-pra-djeda Donalda Trumpa ( sa majčine strane ima škotsko podrijetlo). Prezime postoji i danas u jugozapadnoj Njemačkoj, a originalno se čita Trump, dakle onako kako se i piše. Da ne bude zabune, nekadašnja njemačka porno glumica Kelly Trump nije u srodstvu sa Donaldom, već je to njeno “umjetničko” ime i prezime.
Međutim, prezime Trump u SAD-u na engleski se čita “tramp”.
Ali engleska riječ “tramp” (skitinica, lutalica), čita se “tremp”. Lik “trempa”, (skitinice) proslavio je Charlie Chaplin u svojim komedijama, nijemim filmovima, 20-ih godina.