„Veliki Izrael“ u nastajanju? Izrael stoji iza vazdušnih udara u Siriji usmjerenih protiv Hezbolaha

Napetosti su pojačane na Bliskom Istoku. Očigledno, izraelska vlada promoviše eskalaciju nasilja u Siriji s ciljem izbacivanja bilo kakvih tragova iranskog prisustva iz zemlje, što vodi ka urušavanju odnosa između Teherana i Tel Aviva.

28. aprila, izraelski ministar odbrane, Naftali Bennet, dao je javnu izjavu u kojoj je sugerisao da stoje iza vazdušnog udara protiv proiranskih snaga u Siriji. Naftali je u svom govoru jasno rekao da postoji fokus izraelskih oružanih snaga da potpuno unište iransko prisustvo u Siriji, ne zaustavljajući napade dok se cilj ne postigne.

Prema podacima koje je objavila Sirijska arapska novinska agencija (SANA), takvi napadi pogodili su područja u blizini Sayyida Zainab-a, gdje je dom libanonske milicije Hezbollah i iranskih Quds snaga. Sirijski državni mediji su takođe objavili da su se protivraketni odbrambeni sistemi u zemlji uspješno suočili sa izraelskom agresijom, presrećući nekoliko raketa, bez potvrđenih izvještaja o žrtvama ili većoj šteti zbog snažnog presretanja. Ovo, međutim, nije bila jedina nedavna slika izraelskog napada na sirijsku teritoriju. 20. aprila novinska agencija je prijavila da su sirijski protivraketni odbrambeni sistemi odbili izraelski napad na nebu iznad Palmire i oborili nekoliko neprijateljskih projektila. Postoji i nekoliko drugih slučajeva kršenja sirijskog prostora usred izraelskih napada na Irance i pro-teheranske grupe od početka građanskog rata u toj arapskoj zemlji.

Izraelski ministar odbrane nije izričito potvrdio umiješanost Izraela u napad, međutim, njegove riječi su smatrane „jasnim nagovještajem“ takve umiješanosti, na što je ukazala i publikacija Times of Israel. Ovo su njegove riječi:
“Prešli smo sa blokiranja ustoličenja Irana u Siriji do progona Irana odatle i nećemo stati. Nećemo dozvoliti da strateške prijetnje rastu na samoj našoj granici bez preduzimanja akcija, i dalje ćemo voditi borbu na neprijateljskoj teritoriji.“

Bennett je izjavio da je razlog ove politike odbrane nametanje susjednim državama prihvatanje postojanja jevrejske države u zemlji Izraela: „Još nismo stigli do trenutka kada neprijatelji Izraela prihvataju postojanje jevrejske države u zemlji Izraelovoj. Nažalost, ne mogu da obećam da će se to dogoditi u našoj generaciji. I sada iranski režim i njegovi pomoćnici rade na nastojanju da naštete Državi Izrael i njenim građanima.”

Neki izraelski vojni stručnjaci upozoravali su da priznavanje ovih napada vrši veći pritisak na Iran i njegove predstavnike da se osvete kako bi se spasio imidž zemlje u očima međunarodne javnosti – kako se ne bi pokazao „pasivan“ pred stranim napadima. Međutim, možda je upravo to namjera izraelske vlade: da izazove odmazdu koja opravdava javni i još smrtonosniji napad. Ova je strategija dobro poznata u savremenim ratovima, puna neidentifikovanih napada i terorističkih praksi: poslije napada, država koja ga je sprovela insinuira da se napad desio, ali javno ne pretpostavlja; napadnuta država reaguje i onda agresor javno napada s većom silom a više nije optužen za agresiju. Čini se da ovo, međutim, ne djeluje na Iran.

Glavna strateška greška zemalja kao što su Izrael i SAD, naviknutih na hegemonistički položaj, jeste podcjenjivanje njihovih neprijatelja, čak i kada su to države sa dugom istorijom ratovanja i hiljadama godina civilizacije. Čini se da Iran nije ratoborni agent koji odgovara na bilo kakve provokacije neprijatelja, nekorektno reaguje i demonstrira svoje slabosti protivniku. Podsjetimo se reakcije Teherana na brutalni američki napad u kojem je početkom ove godine ubijen general Kassem Soleimani: napad takve veličine je jasan povod za rat, ali iranski odgovor bio je suptilan i krajnje strateški i efikasan – napadi na američke baze u Iraku su bili dovoljni da pokažu snagu zemlje i natjeraju SAD da se povuku u svojim ratnim planovima, stabilizujući situaciju u regionu. Trenutno Iran snažno gura ka oslobađanju Perzijskog zaljeva kroz oživljavanje svoje pomorske politike i jačanje svoje pomorske flote; međutim, ni u jednom trenutku nije frontalno napao američki brod, potvrđujući svoje interese vojnom diplomatijom. Šta će, dakle, Iran učiniti usljed neuspjelog napada poput ovog iz Izraela, u kome su presreli gotovo sve rakete i nema izvještaja o žrtvama?

Ako Tel Aviv očekuje odgovor s raketama koje krše izraelski prostor, biće frustriran; jer takvi postupci nisu dio tradicionalnih smjernica odbrane Irana, koji ima veće interese od besplodne odmazde. Proiranske snage u Siriji do sada nisu oslabile izraelski napad. U stvari, šta bi bio interes Izraela da izbaci iransko prisustvo iz Sirije? Kako bi to podrazumijevalo veće priznanje postojanja jevrejske države? Da li su vazdušni napadi i bombardovanja zaista najbolja taktika? Izgleda da se stratezi iz Tel Aviva pogrešno klade.