Veliki sastanak svih islamskih vođa u Maleziji održan bez Pakistanaca i Saudijaca

Čelnici najvećih islamskih zemalja na svijetu sastali su se u malezijskoj prijestolnici Kuala Lumpuru. Sastankom je predsjedao malezijski premijer Mahathir Mohamad, a na njemu je bilo najmanje 250 stranih predstavnika iz 52 zemlje i 150 malezijskih delegata, uključujući vladine dužnosnike, učenjake i čelnike iz različitih nevladinih sektora.

Na sastanku se isticala prisutnost vođe poput iranskog predsjednika Hassana Rohanija i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Na vrhu liste „Islamske internacionale“ je borba protiv islamofobije i siromaštva koje zahvaća mnoge zemlje s muslimanskom većinom, posebno u Africi.

“Pokušavamo započeti s malim, a ako ove ideje, prijedlozi i rješenja budu prihvatljivi i pokažu se izvedivima, nadamo se da ćemo ih uzeti u obzir na široj platformi”, rekao je malezijski čelnik i pozdravio svoje goste započevši rad summita.

Ali primijećeni su i značajni izostanci, uključujući čelnike Indonezije, Saudijske Arabije i Pakistana. Iz Karachija je stigla vijest da je pakistanski premijer Imran Khan otkazao svoje putovanje nakon posjete Saudijskoj Arabiji tijekom vikenda.

Sa svoje strane, Hasan Rouhani je izjavio da je njegovo prisustvo u Kuala Lumpuru dio napora za ostvarivanje “bližih veza s glavnim azijskim zemljama”.

Pet “islamskih” bitaka

Postoji pet kritičnih teme na dnevnom redu su, a to je stanje sukob u Jemenu, kriza Rohingya u Mianmaru, situacija s Ujgurima u Kini, spolna i ekonomska nejednakost koja pogađa brojne islamske države.

O jemenskoj krizi je rečeno da su u studenom „međunarodno priznata“ jemenska vlada kojom upravlja Rijad i separatisti koje su podržali Ujedinjeni Arapski Emirati, što je novi sukob koji je izbio među bivšim saveznicima, potpisali sporazum za zaustavljanje borbi, ali sukob se nastavlja, dok sjeverni dio zemlje ostaje pod kontrolom od Hutija. Kriza u islamskom svijetu nastavlja se krizom u bivšoj Burmi s više od  730 000 Rohingya koji su izbjegli iz Mianmara pred represijom vojske koja je pokrenula kampanju u državi s muslimanskom većinom nakon suludog napada islamističke terorističke skupine povezane sa Saudijskom Arabijom na policijske i vojne kasarne u toj zemlji. Napad se dogodio u zapadnoj državi Rakhine u kolovozu 2017. i zbog odgovora vojske i etničkih napetosti su morali pobjeći nevini civili, od kojih mnogi sada žive u susjednom Bangladešu, svojoj bivšoj domovini, odakle su ih u Mianmar protjerale britanske kolonijalne vlasti kako bi im otele plodna poljoprivredna zemljišta.

Mianmar je u više navrata pravdao vojnu kampanju državu u kojoj živi  Rohingya narod zbog potrebe iskorjenjivanja terorizma, a tijekom prošlotjednog suđenja je mianmarska čelnica Aung San Suu Kyi, nekada ikona Zapada u borbi za „demokratske slobode“,  branila vojnu akciju tvrdeći da slučaj koji se vodi protiv njene zemlje u Haagu apsolutno ne postoji.

Oko Xinjianga se čulo malo buke i uglavnom su se citirali navodi zapadnih medija, bez puno optužbi protiv Kine, a ova tema je vjerojatno jedan od razloga nedolaska predstavnika Saudijske Arabije, ali u prvom redu Pakistana. Čak se ni Iran nije posebno okomio na vlasti u Pekingu, jer dobro zna što znače separatističke aktivnosti Kurda na sjeveru i sunitska u pokrajini Sistan-Baluchistan na jugu zemlje i da se iza islama često skrivaju posve drugi ciljevi.

Konačno, ali ne najmanje bitno, ženska nepismenost i spolna diskriminacija su bile teme oko kojih su se podijelili reformisti i tvrdolinijaši, iako je ovo veliki problem u nekim zemljama gdje je prema studiji Ujedinjenih naroda oko 65% žena nepismeno. Nadalje, u arapskim zemljama se visoke stope nejednakosti žena s muškarcima podudaraju i s nedostatkom ekonomskih šansi za žene.

Rohanijeve optužbe

Odsustvo Pakistana i Saudijske Arabije odmah pobudilo sumnju i glasine unutar muslimanske zajednice u nastajanju i spominje se konkurencija s  ”Organizacijom islamske suradnje“. Njezin glavni tajnik, Yousef Al-Othaimeen, rekao je da “islamskoj naciji nije u interesu održavati sastanke na vrhu i sastanke izvan strukture Organizacije islamske suradnje, posebno u ovom trenutku kada svijet svjedoči višestrukim sukobima”.

Pakistan je u utorak također objavio da je napustio skup, navodeći zabrinutost Saudijske Arabije da bi događaj mogao “podijeliti” muslimanski svijet. U početku se reklo da je premijer Imran Khan, koji je prethodno potvrdio svoj dolazak na događaj, poslao ministra vanjskih poslova Shaha Mahmooda Qureshija da ga zastupa. Ali zemlja se povukla u potpunosti samo dva dana prije početka.

I indonezijski predsjednik Joko Widodo, koji je prethodno naveden kao govornik na događaju, nije došao, a njegov potpredsjednik Ma’ruf Amin, bivši vrhovni vođa najveće indonezijske muslimanske grupe Hahdlatul Ulama, najavio je svog  zamjenika, koji je otkazao dolazak u posljednji trenutak zbog zdravstvenih razloga.

Kritika islamskog ekstremizma

Što se Saudijske Arabije tiče, čak su i njeni čelnici odlučili napustiti događaj. Oštar odgovor Mahathira koji je objasnio da se na summitu ne prave rasprave o religiji, već o stanju u muslimanskom svijetu u paradoksalno sekularnoj perspektivi. Mathir se usredotočio na nasilje koje se čini nad muslimanskim svijetom, ali  prije svega na nasilje koje su izvršili ekstremistički dijelovi islamskog ummeta, koji su najveći krivci za diskreditaciju samog islama i za sjetvu terora.

Posebna odgovornost koju je Mathir uputio građanima islamskog svijeta: “Da li islam koči razvoj i uspjeh ili muslimani sami sprječavaju dobro upravljanje njihovim zemljama?”

Od početka summita nije nedostajalo intervencija iranske delegacije čija bi nazočnost mogla biti, uz dobru dozu zlobe, pravi razlog saudijske odsutnosti. U svom uvodnom obraćanju u četvrtak, Rohani je prvo upro prst protiv Izraela u dugogodišnjem sukobu u Palestini, koji se još uvijek smatra najvažnijim pitanjem u muslimanskom svijetu, da bi zatim prešao na optužbe protiv saudijske petromonarhije. Rohani je rekao da je “mentalni i bihevioralni radikalizam” u nekim muslimanskim zemljama otvorio put stranim intervencijama na Bliskom istoku, tvrdeći da su rat u Siriji, Jemenu i neredi u Iraku, Libanonu, Libiji i Afganistanu rezultat kombinacije unutarnjeg ekstremizma i strane intervencije.