Još za vrijeme vladavine Huga Chaveza u Venezueli su Sjedinjene Američke Države na sve načine pokušavale destabilizirati zemlju i instalirati marionetsku vladu u Caracasu, ali zbog karizme pokojnog venezuelanskog lidera nisu imali nekog većeg uspjeha u tim naporima. Chavez je prije smrti donio odluku da vlast u zemlji preuzme Nicolas Maduro, a ne Diosdado Cabello, što su mnogi smatrali pogreškom, obzirom da je potonji iskusan i lukav političar i kao takav bi se puno lakše nosio s vanjskom ugrozom.
Desničarska oporba organizira prosvjede takoreći od prvog dana pobjede Madura na izborima u proljeće 2013. godine, ali su nasilni prosvjedi i napadi na institucije i policiju počeli u veljači 2014. i traju do danas.
Do sada je u nasilju na ulicama Caracasa i drugih gradova Venezuele živote izgubilo 218 ljudi, a ranjeno ih je skoro 20 000. Mnogi od njih su bili pripadnici policije i aktivisti vladajućeg PSUV-a, koji su ubijani na ulicama ili u zasjedama. Nasilne prosvjede desnice podržavaju SAD, Kolumbija, Argentina od dolaska na vlast Mauricia Macria, Paragvaj, Meksiko, Brazil od 2016. i institucionalnog udara kojim je svrgnuta predsjednica Rousseff, Kanada, Njemačka, Norveška, Francuska, Velika Britanija i Španjolska.
Vladu i PSUV podržavaju Kuba, Bolivija, Ekvador, Nikaragva, Brazil pod bivšom predsjednicom, Iran, Sirija, Sjeverna Koreja i Kina i Rusija.
Nakon pada cijena nafte i posljedica ekonomskog rata protiv Venezuele je desničarski blok vjerovao kako je nadomak ostvarenja cilja, posebice nakon pobjede na parlamentarnim izborima, na kojima je desničarska koalicija MUD osvojila većinu.
No, tada se Nicolas Maduro odlučio iskoristiti mogućnost osnivanja Nacionalne ustavotvorne skupštine, kako je predviđeno ustavom zemlje. Na referendumu su birači glasali za osnivanje ovog tijela, čime se parlament onemogućio da donosi odluke slične onima kakve provode Temer u Brazilu i Macri u Argentini. Iako je oporba dovela u pitanje rezultate referenduma i legitimitet Nacionalne ustavotvorne skupštine, uspavano biračko tijelo PSUV-a se probudilo i izašlo na ulice, a vojska se zaklela na lojalnost predsjedniku i njegovim ministrima. Posljednja potvrda ponovnog jačanja Chavezovog pokreta su bili nedavni regionalni izbori, na kojima je PSUV pobijedio u 18 od 23 savezne države. No, Venezuela se suočava s velikim financijskim problemima, između ostalog i zato što vlada Madura ne odustaje od socijalnih projekata i ne želi smanjiti javnu potrošnju na štetu širokih slojeva stanovništva. Takozvane strukturne reforme, kakve u ovakvim situacijama cijelom svijetu predlažu MMF i Svjetska banka, za Madurovu vladu apsolutno ne dolaze u obzir.
U ovoj situaciji su Venezueli odlučili pomoći Rusija i Kina. Suočeni s namjerom Washingtona da izravno intervenira u Venezueli i preuzme kontrolu nad zemljom, Kina i Rusija, dvije nuklearne sile koje izazivaju globalnu hegemoniju Sjedinjenih Američkih Država, odlučile su pomoći Caracasu. Rusija je restrukturirala stare dugove, uložila milijarde dolara u naftni sektor, prije dva mjeseca je osigurala Venezueli 600 000 tona pšenice. Kina će pomoći zemlji da prevlada krizu, a Maduro je zauzvrat odgovorio obračunom cijena nafte u juanima, ne u petrodolarima.
Srećom, bojno polje velikih sila u Latinskoj Americi ne privlači pozornost kao Sirija, Ukrajina ili neki druga otvorena fronta, ali Venezuela zbog toga nije manje važna i jedno je od svjetskih žarišta u kojem se određuje sudbina svijeta.
Kina – Novi put svile
Kina je predložila da ponovno aktivira Put svile, staru trgovačku rutu koja se nekad protezala od Kine do Zapada, odnosno Rimskog carstva, kojom je istočna svila prvi put došla u Europu. Ovim energetskim i infrastrukturnim koridorom predsjednik Xi Jinping nastoji ponovno otvoriti veze između Kine i središnje Azije, Bliskog istoka i Europe. Inicijativa “Jedan pojas – jedan put” je pokrenuta 2013. godine. Ona uključuje kopnene i pomorske putove kako bi zemlja bila manje ovisna o američkom izvoznom tržištu i bolje poslovala sa zemljama u regiji, uglavnom kroz ulaganja u infrastrukturu s ciljem jačanja kineskog gospodarstva.
Kina će za infrastrukturu potrošiti 8 000 milijardi dolara u 68 zemalja, ukupnog stanovništva od 4,4 milijarde ljudi ili 65% svjetske populacije i 30% svjetskog gospodarstva. Projekt vrijedi sedam puta više od američkog Marshallovog plana za obnovu Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Pojas pokriva šest gospodarskih koridora. Među njima su novi euroazijski kopneni most, koridor Kina-Mongolija-Rusija hodnik, zapadni koridor Kina-Središnja Azija, koridor u Indokini, koridor Kina-Pakistan, koridor Kina-Bangladeš i na kraju koridor Kina-India-Mianmar.
Naravno, Kina će se pomorskim putem širiti i na Latinsku Ameriku, gdje želi izvoziti svoje industrijske proizvode i graditi visokobrzinske željeznice. Jedina zemlja s ogromnim ekonomskim potencijalom i velikim zalihama nafte u koju se Peking može pouzdati je Venezuela s aktualnom vodstvom. Iz tog razloga Peking čini sve da Venezuela ne doživi sudbinu Ukrajine ili Libije.
Geostrateško resetiranje Rusije
Rusija sa svoje strane vodi inteligentnu vanjsku politiku, smatra više uglednih analitičara, koja joj je omogućila da istovremeno prevlada krizu, koja je zemlju pogodila zbog sankcija i pada cijena nafte, a na drugoj strani je odbila sve prijetnje na Bliskom istoku, na svojim zapadnim granicama i uspjela je očuvati stara savezništva i pomoći zemljama poput Venezuele i Kube, ali ne samo, koje su daleko izvan tradicionalne sfere ruskog utjecaja.
Ruska strategija je usmjerena na jačanje Euroazijske ekonomske unije koja objedinjuje Bjelorusiju, Kazahstan, Kirgistan i Armeniju, s kojima namjerava stvoriti zajedničko tržište i područje slobodnog kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi, kao i područje sa zajedničkom imigracijskom politikom. Nakon ulaska na Krim, rata u istočnoj Ukrajini i angažmana u Siriji, Kremlj teži ostvarivanju više ciljeva, uspostaviti stabilnost unutar zemlje i ojačati međunarodne odnose, što se vidi i u ponovnoj uspostavi kontakata s Turskom, što je Moskvi omogućilo pobjedu nad terorističkim skupinama u Siriji. Možda ne svima, barem za sada, ali nad najopasnijom “Islamskom državom” svakako jest.
Rusija je nakon američkog uspjeha u Ukrajini i svrgavanja Janukoviča morala resetirati geopolitičke saveze, jer SAD pokušavaju stegnuti obruč oko svog geopolitičkog suparnika. Washington je previše novca uložio u uspostavi marionetske vlade u Kijevu i neće se lako povući iz tog područja.
Jedan od ciljeva vanjske politike Moskve u studenom 2016. je bio ojačati položaj Rusije kao države u modernom svijetu i vratiti utjecaj Kremlja na sigurnost u svijetu. Ova strategija ima nekoliko smjerova i svi se moraju provoditi s jednakom predanošću i ozbiljnošću.
Rusija se mora boriti protiv političkog i ekonomskog pritiska SAD-a i njegovih saveznika, što dovodi do globalne destabilizacije. Mora nastaviti zajednički raditi s Europskom unijom, koja za Rusiju ostaje važan politički i gospodarski partner.
Istovremeno mora ostvariti cilj stabilizacije Bliskog istoka i sjevera Afrike i suprotstaviti se pokušajima miješanja u unutarnje poslove Rusije i spriječiti neustavnu promjenu vlasti. Koristiti nove tehnologije za jačanje položaja ruskih medija i povećanje internetske sigurnosti u zemlji.
Moskva plan izgradnje američkog sustava protuzračne obrane smatra za prijetnju nacionalnoj sigurnosti, stoga će u odgovoru poduzeti sve potrebne protumjere. Svaki pokušaj pritiska iz SAD-a će biti odbačen i snažno će se reagirati na svaku neprijateljsku akciju.
Istovremeno će se, ako bude moguće, pokušavati izgraditi uzajamno korisni odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Održavati jake veze s aktualnim saveznicima i partnerima i posebnu pozornosti posvetiti jačanju veza Rusije s Latinskom Amerikom i Karibima.
Zbog zapadnih sankcija, koje su ruskim tvrtkama smanjile pristup tehnologijama, ulaganjima i zapadnim kreditima, uz pad cijena nafte, započeo je proces ekonomske i političke integracije na prostoru od St. Peterburga do Šangaja.
Kina i Rusija promiču multipolarni svijet
Dvije zemlje sve više dijele multipolarni svjetonazor, naglašavajući važnost snažnih zemalja koje uživaju punu slobodu djelovanja u međunarodnoj areni. Kina i Rusija su složni u kritikama zapadnih vlada i osuđuju očiglednu zapadnu medijsku histeriju. Obje zemlje su zabranile financiranje nevladinih organizacija i korištenje tehnika mobilizacije putem društvenih mreža kako bi se stvorila nestabilnost.
U 2011. i 2012. je Putin nevladine udruge pod američkim pokroviteljstvom proglasio odgovornima za prosvjede u Moskvi. 2014. godine je Peking otkrio veze prosvjednog pokreta u Hong Kongu i stranih vlada.
Nedavno je američki ministar financija Steven Mnuchin zaprijetio Kini da će je isključiti iz međunarodnog platnog sustava u kojem dominira američki dolar, ako Peking ne podrži nove sankcije protiv Sjeverne Koreje.
Američki analitičar Paul Craig Roberts je na to odgovorio: “Vlada Sjedinjenih Država, zemlje u bankrotu s više od 20 000 milijardi dolara duga, prisiljena je zarađivati novac za kupnju vlastitog duga, a prijeti drugom svjetskom gospodarstvu čija je kupovna moć veća od američkog gospodarstva.”
Paul Craig Roberts prijetnje Stevena Mnuchina tumači logično, jer u scenariju u kojem bi velike količine gospodarskih transakcija bile izbačene, ili ako same izađu iz dolarskog sustava, američka valuta gubi vrijednost i važnost, što bi označilo početak američkog bankrota.
Rusija i Kina to znaju i za potporu njihovim gospodarstvima sve više kupuju zlato. Na drugoj strani se suočavaju s umjetnom vrijednošću dolara. Istovremeno su zemlje Središnje Azije zemlje počele trgovati u vlastitim valutama, posebno za plaćanje nafte, što je težak udarac za petrodolar.
Novi horizont je Latinska Amerika
Samo postojanje skupine BRICS, koju čine Brazil, Rusija, Kina, Indija i Južna Afrika, na međunarodnoj razini promovira autonomiju latinoameričkih država i njihov utjecaj na međunarodnu politiku. To je skupina koja obuhvaća 29% planete Zemlje, ne računajući Antarktik, ima 43% svjetske populacije i gotovo 27% globalnog BDP-a u odnosu na kupovnu moć. Na summitu u rujnu prošle godine, BRICS je stvorio novu razvojnu banku i nacionalni obveznički fond za osiguranje stabilnosti ulaganja u zemljama BRICS-a poticanje razvoja nacionalnih i regionalnih tržišta obveznica.
Mnogi analitičari kažu da će se, ako Kina uspije revidirati kartu svjetske trgovine, stvoriti mogućnosti za latinoamerički izvoz, koji će pronaći nova tržišta u Aziji. Kina razmatra polaganje transpacifičkog optičkog kabela koji će povezati Aziju i Latinsku Ameriku, a zainteresirana je za financiranje tunela, cesta i željeznica kojima će u Kinu lakše stizati proizvodi do atlantske obale Južne Amerike i obrnuto.
Trgovina i kineska ulaganja u Latinskoj Americi rasti od 2000. godine, dok je latinoamerički izvoz u Kinu povećan s 5 milijardi dolara u 2000. na 120 milijardi u 2012. godini. Uvoz iz Kine se također povećao, dosegavši ukupni iznos od oko 230 milijardi dolara godišnje.
U mnogim glavnim gospodarstvima u Latinskoj Americi, kao što su Brazil, Argentina, Čile i Peru, Kina je kao glavni gospodarski partner zamijenila Sjedinjene Američke Države, ali ne i kao investitor.
Ovo je presudan izazov za gospodarsku hegemoniju koju su Sjedinjene Američke Države uživale u regiji još od pada Britanskog carstva i nakon Drugog svjetskog rata. Strateško partnerstvo Rusije i Brazila, posebno u kontekstu skupine BRICS, kojega se nije odrekla ni nova vlada, suradnja s Venezuelom, Kubom, Nikaragvom i drugim zemljama Latinske Amerike i Kariba traži odgovore na nove izazove i prijetnje.
Uključivanje ruskih tvrtki u dinamične sektore industrije, energetiku, komunikacije i promet u zemljama regije je bilo popraćeno konsolidacijom veza sa skupinom CELAC. Veze Rusije s latinoameričkim partnerima su još jedna od posljedica sankcija nametnutih Moskvi od 2014. Kako je Rusija ograničila uvoz prehrambenih proizvoda iz EU, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije i Norveške, morala ih je zamijeniti uvozom iz Latinske Amerike. Trgovina Rusije s Latinskom Amerikom i Karibima je 2013. iznosila 24 milijarde dolara godišnje, ali od tada eksponencijalno raste.
Sačuvati Venezuelu
Venezuela je prvo latinoameričko odredište za kineska ulaganja. Od 2001. godine je razvijeno oko 800 projekata suradnje koji su omogućili razvoj strateških sektora kao što su energija, nafta, obrazovanje, zdravstvo, tehnologije, trgovina, prerada hrane, poljoprivreda, infrastruktura, industrija, kultura i sport. Bilateralna trgovina je 1974. iznosila 1,4 milijuna dolara, a 2013. je bila 19,2 milijarde.
Rusija kroz Rosneft ulaže u naftni pojas Orinoco, a daljnje jačanje suradnje je dogovoreno tijekom susreta Madura i Putina početkom listopada. Također se očekuje povećanje poljoprivredne suradnje stvaranjem visokokvalitetnih postrojenja za preradu. Vojna suradnja je Rusiji donijela od 11 milijardi dolara u projektilima, topništvu, sustavima protuzračne obrane, helikopterima, borbenim zrakoplovima, logističkim sustavima i lakom oružju.
Trgovina između dviju zemalja je dosegla 2013. godine, kada je iznosila 2,4 milijarde dolara. U svibnju 2013. godine je potpisan povjerljivi ugovor kako bi Rosneft dobio geološke podatke o naftnim blokovima moru Venezuele za buduću upotrebu, uz jasnu namjeru da se zaštite kineski poslovni interesi i Rusiji u budućnosti osigura pristup nafti i plinu u Venezueli.
Kina i Rusija su osujetili američke interese i spriječili Washington da ozbiljnije intervenira u unutarnju politiku zemlje, jer je savez s Caracasom od vitalnog značaja na samo u ekonomskom smislu, nego i geostrateškom.
Izjave Moskve i Pekinga na svaku američku agresivnu radnju ili najavu akcija protiv Venezuele su u posljednjih nekoliko godina bile više nego jasne. Obje vlade su naglašavale nedopustivost uplitanja u politički sukob suverene zemlje, kao i da sankcije nametnute od strane Trumpa predstavljaju izravan napad na njihovog latinoameričkog saveznika.
Naglašavali su podršku za rješavanje sukoba kroz izbore u Venezueli, pod nadležnošću institucija venezuelanske države i njenog izbornog tijela, Nacionalnog izbornog vijeća, koje je često bilo predmet posve neutemeljenih napada. Uz Siriju, Ukrajinu, Korejski poluotok i Južno kinesko more, više nego jasno je da se dio globalnog sukoba odvija na području Venezuele. Međutim, Caracasu to omogućava da sudjeluje u rekonfiguraciji geopolitičke dinamike i da igra važnu ulogu u promicanju multipolarnog svijeta i uspostavi globalne političke ravnoteže kako bi mogla ostvarivati svoja suverenih prava.
U ovim okolnostima vodstvo zemlje i vladajući PSUV samo trebaju kapitalizirati ogromnu pomoć Pekinga i Moskve na izborima. Problem može biti prirodna želja naroda za promjenama, kao što se nakon dugogodišnje vladavine Néstora i Cristine Kirchner dogodilo u Argentini, koja je nakon manje od dvije godine vladavine Mauricia Macria devastirana strukturnim reformama, otkazima u javnom sektoru, privatizacijom i usklađivanjem cijena komunalnih usluga s “preporukama” MMF-a i Svjetske banke. Brazil prolazi istu kalvariju, iako se je tamo na vlasti namjesnim Michel Temer, koji nije postao predsjednik na izborima, nego je preuzeo dužnost nakon institucionalnog udara kojim je svrgnuta bivša predsjednica Dilma Rousseff.
Do predsjedničkih izbora ima još godinu dana i na njima će se u listopadu 2018. odlučiti hoće li Latinska Amerika po drugi put u novijoj povijesti postati “američko dvorište”?!
Nedavno sam reka,male drzave,koje zelu bt slobodne i zivit od svog rada,prvo moraju osigurat,trajnu vojno i ekonimsku saradnju sa Rusijom i Kinom.Znaci koriste jezik koje zapadne banditske drzave jedino razumu.Sila.I to tako,da se napravi ugovor i dogovor da zemlja ostane slobodna ali da ima stalno vojno prisustvo prijatelja kakvi su Rusi i Kinezi,Najbolji primjer je Srbija.Zasto?Zato sta nije jos postala ni kolo nija ni protektorat.Ako imaju moga,otvorit ce Ruske baze(ukljucujuci i A.bombe)postat integralni dio ogomnog Ruskog i Evro aziskog i BRICS trzista,otvarat nove tvornice,jacat poljoprivredu i zaposlenost, Isto vazi i za Venecuelu i bilo koju zemlju koja nema zelju da bude kolonija,sacuvat se od izumiranja.
U start sam mislio da će vozač autobusa izdimiti od američkog ološa, ali što više vrijeme odmiče to Maduro dokazuje da nije obična lutka i potrkalo , jer preživio je najgore udare SAD i ekipe nakon smrti Chaveza.
Samo još jedan od dokaza da za velikog čovjeka nije važna diploma, fakultet, doktorat (čak štoviše danas nažalost sa time ljudi gube želju za promjenom svijeta na bolje nego misle na sebe više…) nego srce, stav, ponos, čast…
Na početku stoljeća 60% svjetskog BDP-a su ostvarivale Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, SAD, Velika Britanija, a tek 14% su ostvarivale Brazil, Indija, Indonezija, Kina, Meksiko, Rusija, Turska. Znači 60:14 posto. Danas, nakon 17 godina taj omjer izgleda 48:24 posto. Očito je da sve ove zemlje iz “druge lige” rastu ubrzano, a da zemlje “prve lige” istim ritmom padaju. Radi se o preraspodjeli moći vrlo egzaktno mjerljivom. Borba jednih i drugih je legitimna. Ali se u toj borbi ne koriste uvijek i legitimna sredstva. Svaka neravnoteža u vanjskotrgovinskoj razmjeni vodi k nekoj vrsti ovisnosti. U konačnici se sve mora platiti s robom koju imaš za prodaju. I druga roba, i dugovi. Tko se nalazi s druge strane kao vjerovnik, kako se zove, skoro da nije ni bitno. Na isto dođe onima koji su dužni je li im vjerovnik Kina, SAD ili Rusija. Svatko traži zauzvrat robu koju znaš proizvoditi ili… Čitaj više »
Kako se kockice lijepo slazu.
Multipolarni svijet mora postojati. U slučaju Venezuele, bilo bi im pametnije da se okrenu Rusima i Kinezima.
Mozda se neki sjete ovdje kada je Obama rekao da ce rat protiv Daesa ili ISIL trajati najmanje 30 godina.Kao sto vidimo to je skoro zavrseno ulaskom Rusa u rat,a Rusija je posljednom posjetom Madura odrijesi kesu u vrijednosti 10 milijardi za pomoc Venecueli.