Venezuela: Svi grijesi “chavista” iz nekog razloga ne jamče pobjedu Washingtona

Postoji nešto neobjašnjivo u Venezueli. Krajem prošlog tjedna je Juan Guaidó, samoproglašeni uličarski “predsjednik” latinoameričke zemlje, govoreći za državnu televiziju rekao “kako ne isključuje mogućnost traženja vojne intervencije Sjedinjenih Država protiv vlastite zemlje. Ovakav čin nigdje u zapadnom “demokratskom” svijetu ne bi prošao nekažnjeno. Bilo tko da napravi nešto slično odmah bi bio zatvoren za veleizdaju, a javni televizijski servis bi pogodila čistka kakva se nije vidjela od Staljinovih vremena. Takvo što je moguće samo u Venezueli, zemlji koja, kako se čini, dopušta previše demokracije.

No, možda ustavni predsjednik Nicolas Maduro i nije tako naivan, kako mnogi misle. Najnovija istraživanja govore kako je 80% Venecuelanaca, čak i onih koji nisu vatrene pristaše “chavista” i njihove politike obijaju i samu pomisao dolazak “gringosa” u njihovu zemlju. Čini se da se Maduro, barem za sada, bliži pobjedi. Međutim, problem su još uvijek mediji.

Svijet suvremenog čovjeka sastoji se od informacija koje mu se prenose. Čovjek iz vlastitog doma, ne prelazeći prag, može “posjetiti” bilo koje mjesto, ali se u tom slučaju mora složiti da će gledati na svijet očima drugih. Očima zapadnih medija i uglavnom angloameričkih propagandnih institucija.

Nicolas Maduro, trenutni predsjednik Venezuele, od 2013. godine je ljudima dao oko 1 500 000 besplatnih stanova, ali ga zapadni mediji tvrdoglavo optužuju “da je ljude bacio na ulice”. Caracas je iz favela pretvoren u mirnu i lijepu metropolu, ali to ne sprečava angloameričke medije da “režim” osude za provedbu niza zločina. Roba koja se uvozi iz Sjedinjenih Država se u Venezueli prodaje deset puta jeftinije, dok razliku u cijenama pokrivaju državne subvencije.

Tri četvrtine državnog proračuna je usmjereno na ulaganja u socijalnu sferu, ali zapadni tisak i dalje tvrdi da Maduro krade prihode od stanovništva. Zemlja je uvijek kupovala sve što joj treba novcem od nafte, a robna razmjena nafte za robu se uglavnom provodila sa Sjedinjenim Državama. To je najveća pogreška Huga Chaveza i njegovih nasljednika.

Nakon što su zemlji nametnuti embargo, sankcije i ekonomska blokada, Washington je istovremeno odbio Venezueli prodavati hranu, ali su mediji i dalje optuživali službeni Caracas. Tipična angloamerička propaganda je postala glasnogovornik neprijateljstva usmjerenog protiv nikada provedene socijalističke revolucije, što je druga velika greška Chaveza.

Nedavno se društvo Venezuele podijelilo na dva tabora. 2016. je neoliberalna opozicija pobijedila je na parlamentarnim izborima. Cijene nafte su zbog Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Rusije naglo pale, a Bijela kuća je potpisala dekret kojim je Venezuelu proglasila “izvanrednom prijetnjom” američkoj nacionalnoj sigurnosti.

Do sredine godine se problemima pridružila velika suša, što je važno naglasiti jer se 70% električne energije zemlje proizvodi u velikim hidroelektranama. Odmah nakon toga je venecuelanska opozicija pozvana na “konzultacije” u Sjedinjene Države i situacija se počela pogoršavati.

Atmosfera dezinformacija, oštro pojačanih od strane Zapada, zbunila je čak i prijatelje vlade, koji su Maduru dali šest mjeseci da popravi situaciju. Opozicija je započela sabotaže u sektoru elektroprivrede i isporukama pitke vode, a subvencije za hranu su korištene za stvaranje crnog tržišta. Ljude se pozivalo da subvencionirane proizvode prodaju špekulantima koji su preplavili zemlju, a oni su tu robu masovno plasirali kao izvoz, prodajući je u Kolumbiji po tržišnim cijenama. Sve to se događalo pred očima vlade, koja se nije usudila poslati policiju i Nacionalnu gradu da ih sve pozatvara. Najviše što je vlada učinila je bila blokada mosta na granici s Kolumbijom kako bi se spriječio ilegalni izvoz subvencionirane robe, istim onim mostom na kojem kontejneri za navodnu blokadu američke humanitarne pomoći stoje od 2016. godine.

Drugim riječima, Venezuela je namjerno iskrvarila. Prema upravo objavljenim podacima je u pet godina, ne računajući 2018., zbog unutarnje sabotaže, američke blokade i ucjene izgubila oko 360 milijardi dolara. Kako se dogodilo da SAD ipak nisu uspjele smijeniti Madura i proglasiti konačnu pobjedu?

Iz prostog razloga što je vodstvo Venezuele, dok je opozicija slavila pobjedu u medijima, 2017. oborilo novi rekord. Razina socijalnih ulaganja je po prvi puta u svijetu u jednoj zemlji premašila 70%. Odnosno, oko tri četvrtine ukupnog državnog proračuna je izdvojeno za socijalnu potrošnju i pomoć stanovništvu u zemlji.

Tijekom godine je korisnicima dano 359 000 novih besplatnih stambenih jedinca, a popravljeno je još 335 000 stanova ili kuća. Mogućnost besplatne medicinske skrbi se povećala 10 puta, a to je samo dio mjera koje poduzima ova vlada.

U kritičnom trenutku je intervenirala Rusija, gurajući povijesni sporazum OPEC+. Ruska diplomacija je vratila cijene nafte na prihvatljivu razinu, što je u velikoj mjeri spasilo i Venezuelu, koja se našla u vrlo teškoj situaciji. Dio duga Rusiji je vraćen, prošle je godine Venezuela dobila 600 000 tona žita, a nedavno su dugovi zemlje Rusiji još jednom reprogramirani. Dakle, Caracas je dobio na vremenu da stabilizira stanje i ekonomiju.

Međutim, prošle godine u svibnju su Sjedinjene Države pretrpjele još jedan poraz. Washington je desetljećima cijeli svijet uvjeravao da socijalizam na vlast može doći samo na bajonetama revolucije i da ovaj sustav nitko neće izabrati na “demokratskim izborima”.

Međutim, na izborima prošle godine, unatoč oporbi, upravo se to dogodilo. “Diktator” Maduro je, uz dva oporbena kandidata, bez sudjelovanja radikalne desničarske i proameričke opozicije Henriquea Caprilesa i Leopolda Lopeza, mentora Juna Guaidoa, dobio 68% glasova. U bilo kojoj zapadnoj “demokraciji” bi to bi bio veliki trijumf, uključujući odaziv na predsjedničke izbore od 47%.

Ali je Bijela kuća vidjela nove mogućnosti u preostalih 32% onih koji su izašli na izbore i Juanu Guaidou.

Nicolas Maduro je s pretjeranom željom da poštuje demokratske standarde i sam dopustio da se to dogodi, ali je to vjerojatno činio zato što je ponovno došao na vlast slobodnim demokratskim glasovanjem. Međutim, Nicolas Maduro, ali i Hugo Chavez, nikada nisu proveli uobičajenu fazu revolucionarne čistke, što su bez ikakvih problema mogli provesti pod demokratskim eufemizmom “lustracije”. To bi bila treća velika greška koju su počinili ranije Chavez, kasnije Maduro i njegovi ministri

Zbog toga se novoizabrani predsjednik suočio sam s kriznom ekonomijom, sustavom dvostruke pretvorbe valuta, crnim tržištem i, što je najvažnije, sa samo 15 do 20% nacionalizirane ekonomije. Maduro se sam hvalio kako je 98% tvrtki u zemlji u privatnim rukama, oko 0,5% mješovito vlasništvo, a samo 1% je državno. Moguće je da je i to točno, kao i podatak da je u smislu dobiti nacionalizirano 15 do 20% ekonomije. Prema ovim brojkama ispada da je Venezuela imala manju ili približno istu nacionalizaciju kao Argentina pod Nestorom i Cristinom Kirchner. U svakom slučaju, iz “revolucionarne” perspektive gledano, to je četvrta velika greška vladavine Chaveza i Madura, posebno u području medija. Dok privatne televizije prodaju profesionalni, ujedno i propagandi sadržaj, javni televizijski servis Venezuele izgleda kao Radio-televizija Zagreb u drugoj polovici ’80-ih, začinjen s antiimperijalističkim porukama kakve se vide na televiziji Sjeverne Koreje.

Istovremeno je preostalih 80% imovine zemlje ostalo je u rukama privatnih tvrtki i oporbe, a to su “ruke” koje danas zemlju guraju u državni udar. Logično je da američki operativci i stratezi ovu imovinu, uključujući privatne medije, koriste za kontrolu prosvjeda. Formalno se protive odluci vlade o raspuštanju oporbenog parlamenta, koji je, usprkos upozorenjima Vrhovnog suda pravde, usvajao neustavne zakone. To je izgovor, ali je zapravo glavni problem Caracasa potpuni ekonomski rat s Amerikom.

90% izvoza Venezuele je “teška” nafta, gusta tvar koja jednostavno ne teče kroz naftovode i cijevi. S obzirom na sastav, ta se nafta prije izvoza mora razrijediti. Kako bi izbjegle problem, “chavističke” vlade su godinama polja davale u koncesiju drugim državama. Bilo je dobro dok je funkcioniralo, ali su  ovakvim poslovanjem Washingtonu dali još jedan alat pritiska.

Sada su protiv PDVSA, državne naftne i plinske korporacije Venezuele, uvedene opsežne sankcije, unatoč činjenici da je bio glavni uvoznik potrebnih aditiva za zemlju. Nafta za razrjeđivanje je u zemlju dobivana iz Sjedinjenih Američkih Država, koje imaju obilje lake WTI nafte, a bez te američke nafte nije moguće rastopiti i transportirati sirovine kroz naftovode. Washington je toga itekako bio svjestan i shvatio da vlada Madura bez novca od nafte neće ispuniti socijalne obveze.

Istodobno s blokiranjem tankera u Meksičkom zaljevu, Caracas je svjesno stvorio nedostatak “naftnog razređivača”. Jednostavno rečeno, “iskrenost” u želji da “pomognu” Americi i njezinom naftnom sektoru je samo povećala probleme venecuelanskog naroda. Ovo bi peta kardinalna greška Chaveza i Madura, koja je sada dovela do zastoja eksploatacije, tranzita i prodaje nafte.

Ne treba zaboraviti da se druga polovica angloameričke igre temelji na činjenici da je Venezuela visoko polarizirano društvo. U zemlji ne postoji srednja klasa i manji sloj bogatih koji je oštro odvojen od većine običnih građana. Milijuni iz druge kategorije su pod Chavezom i Madurom dobili pristup socijalnim naknadama, dok se elitna manjina morala odmaknuti od državnog novca. Ti su ljudi potpuno amerikanizirani i na britanskim i američkim sveučilištima su odavno naučili mrziti svoju domovinu. Sve u Venezueli im se gadi i za sebe su stvorili su mali proamerički “raj” u četvrtima istočnog Caracasa ili u saveznoj državi Miranda, koja sa svojih 2,5 milijuna stanovnika funkcionira kao feud  Henriquea Caprilesa. Sa sigurnošću se može tvrditi da administrativni ustroj Venezuele nije prošao nikakav “revolucionarni teror” ili da je bilo prisilno nametnutih odluka iz Caracasa. A nešto se sigurno moglo činiti, jer do danas u raznim državama i gradovima oproba djeluje slobodno i autonomno od središnje vlade.

Još od 2000. Washington te snage koristi na pravi način. Stvoreni su svi preduvjeti i ekonomski problemi u državi kao kada su pučiste 2002. uhitili Huga Chaveza. Bijela kuća je tada, kao i danas, požurila priznati opozicijsku marionetu kao novog vođu, ali se situacija preokrenula u Chavezovu korist.

Stanovnici Venezuele su pokazali da mogu ostvariti ono što Ukrajinci nisu bili sposobni 2014. Čak je i Rusija imala slično iskustvo. U Caracasu 2002. i u Moskvi 2012. godine ljudi nisu šutke promatrali tekući državni udar u glavnom gradu, već su izašli na ulice i prosvjedovali. Shvativši odakle vjetar puše i vidjevši ljude kako podupiru svoje vođe, skeptični pripadnici političke elite su pridružili većini. U slučaju Huga Chaveza, on je pušten na slobodu, u slučaju Rusije je Vladimir Putin. Lideri opozicije koje je stvorio Washington nisu dobili povjerenje naroda.

Sjećajući se ove priče, Maduro je prije neki dan rekao da, kao i u vrijeme Chaveza, zemlja stvara 50 000 pripadnika Bolivarske milicije, a do svibnja ove godine će u Venezueli biti oko 2 milijuna organiziranih i za oružje spremnih ljudi.

“Ljudi u Venezueli neće dopustiti Američkom carstvu da dotakne pedalj naše zemlje”, rekao je Maduro.

Kako bi uspio u svom naumu, oružje iz Rusije u Venezuelu stiže svaki mjesec. Zemlja je već zaštićena od napada američkog zrakoplovstva ruskim sustavima S-300, artiljerijom, zrakoplovnima i raketnom tehnologijom.

Caracas ima pet kompletnih divizija od 90 000 ljudi, stoga se čak i proamerička Kolumbija koleba i ne želi masovno raspoređivanje američkih trupa na granici sa susjednom Venezuelom.

Od 2006. su Rusija i njene tvrtke u državnom vlasništvu osigurale Venezueli  kredite i kreditne linije u iznosu od oko 17 milijardi dolara. Kina još više, od čega je prikazala samo nekoliko desetaka milijardi.

S jedne strane, Venezuela je talac i svojih klimatskih uvjeta, jer osamdeset posto teritorija nije pogodno za život. Međutim, s druge strane, baš u tom dijelu leži bogatstvo zemlje. Po rezervama prirodnog plina u Zapadnoj hemisferi, Venezuela je na drugom mjestu, a po rezervama ugljena, željeza, mangana, titana, nikla, bakra, olova, cinka i drugih ruda je na prvom ili na drugom mjestu. Boksit, kobalt, zlato, dijamanti, srebro, azbest, fosforit i druga blaga su također prisutna u zemlji, a kompanije iz Kine i Rusije rade na mnogim od tih resursa.

Za Europu, Kanadu i Ameriku je ova situacija “krajnje nepravedna”, što je rekla i angloamerička marioneta Juan Guaidó. Prvo što se gleda u suvremenom svijetu za izravne ili neizravne invazije jest dostupnost energetskih resursa u nekoj zemlji.

Ali je Venezuela i ključ za ulazak u Nikaragvu i Kubu. U prvoj zemlji se Kina priprema za izgradnju novog kanala, koji će biti konkurencija onome u Panami, dok na Kubi čvrste interese ima Rusija.

Osim toga, Kina ne može graditi kanal bez vojnog kišobrana Moskve, a Kuba će ostati u orbiti Kremlja samo uz financijsku potporu Pekinga. Općenito, za Sjedinjene Države su rezerve nafte u Venezueli važne kako bi imale polugu pritiska u kreiranju željenih cijena crnog zlata. U slučaju uspjeha, SAD protiv Moskve kao oružje mogu koristiti obaranje cijena nafte, a protiv Kine zabranu uvoza energije iz Venezuele

Hitnost ovog slučaja proizlazi iz uspjeha Rusije u Siriji, gdje su uništeni dugoročni planovi američkih stratega. Sirija je morala biti uništena i kako bi se Kina izolirala od energetskih resursa Bliskog istoka. Kontrola protoka nafte i plina, stvaranje “priručnih” terorističkih vojski i još mnogo toga je s vremenom oslabilo.

Moćan alat za određivanje cijena nafte mora djelovati, ako se želi vršiti učinkovit pritisak na Rusiju i Kinu. Opasnost od kolapsa izvozne ekonomije blokiranjem pristupa Kini energetskim resursima je trebalo postati značajno oružje “trgovinskog” rata, a damping cijene energije bi bile glavno oruđe za provedbu “obojenog” udara u Rusiji.

Pobjedom Moskve se sve promijenilo. Štoviše, Rusija nije uspjela uništiti američke planove samo u Siriji, već je postigla i značajan uspjeh u preraspodjeli drugog instrumenta. Glavni mehanizam Sjedinjenih Država za bilo kakvo obaranje cijena nafte je  dinastija Al-Saud, ali je dolaskom Rusije u OPEC+ on oslabljen. Ugovori koje je Moskva sklopila u areni nove organizacije su zaustavili američke pokušaje da se ponovno snize cijene energije. Drugim riječima, trenutno se na naftu ne može utjecati bez Venezuele.

U tom kontekstu, popis zapadnih zemalja koje podupiru venecuelansku oporbu izgleda ironično. Osobito je ironičan žar Francuske, gdje Macron Slavoluk pobjede štiti oklopnim vozilima, a istovremeno daje potporu pobunjenicima protiv “venecuelanskog režima”.

I 2016. je postojala slična histerija u svijetu, ali je i ona završila fijaskom. Nije slučajno da je 6. veljače iz Sjedinjenih Država stigla velika količina opreme i oružja, koju su presreli venecuelanski sigurnosni dužnosnici. Nije slučajno da se ne pojavljuju snajperisti, tipični za bilo koju zapadnjačku revoluciju, koji bi na trgovima Venezuele “u pravom trenutku” pucali na obje strane gomile. Američki i britanski vojni plaćenici i agenti također nisu uhvaćeni od operativaca “neke” Venezueli prijateljske zemlje. Iste te zemlje kao da nemaju svoje instruktore  u Bolivarskim snagama, sada kada uvježbavaju interoperabilnost ruskog i kineskog naoružanja. Američka “pomoć Venezueli” u USAID formatu, kao u “misije” Ujedinjenih naroda s ambulantnim vozilima i kamionima natovarenim novcem i oružjem, unatoč korupciji, također nije ušla u zemlju. Maduro je na “nečiji” savjet rasporedio najodanije snage na granici s Kolumbijom i odbija “pomoć” Washingtona.

Pokušaj oružanog prevrata krajem siječnja, oslanjanjem na osoblje manjih skladišta oružja, navodno je onemogućen bez pomoći “neke” kontraobavještajne službe treće strane.

Ukratko, imitacija vojne pobune uz priznavanje autoriteta Guaidóa prije nekoliko tjedana nije prošla zahvaljujući zajedničkim naporima Caracasa, Moskve i Pekinga. Dakle, Sjedinjene Države imaju sve šanse da ponovno dožive neuspjeh kao u Siriji, ali puno ranije nego u arapskoj zemlji.