“Višegradska skupina II” – Plan za bolju EU ili za njezin nestanak

Višegradska skupina je jedan od termina koji se sve češće čuje u političkoj terminologiji na europskom kontinentu.

“Skupina suverenista”, “skup naroda koji ne žele primiti imigrante”, “oni koji namjeravaju demontirati Europsku uniju iznutra”, samo su neke od riječi koje možete čuti ili čitati ovih dana o četiri zemlje koje čine Višegradsku skupinu. Zapravo je sve fokusirano na predstojeće izbore za Europski parlament. Političke stranke koje su dio sporazuma potpisanog u mađarskom gradu 1991. godine bi trebale suvereno pobijediti u svojim zemljama.

U Mađarskoj će veliku podršku dobiti stranka Viktora Orbana, ako joj dodamo Jobbik, koji je sve samo ne za EU, ova politička opcija može doseći oko 65% podrške. Možda bi sada neki trebali biti svjesni o kakvom fenomenu govorimo.

Naravno, Mađarska se donedavno smatrala temeljem suverenističkog saveza, kojeg je činila s Poljskom, Češkom i Slovačkom. No, situacija se danas promijenila. Rasprava se sada proširila na moguće dodirne točke u programu između Višegradske skupine i takozvanih pobjedonosnih i rastućih “populističkih pokreta” u drugim zemljama Europske unije.

Ideja koju promiču ovi politički akteri, posebice iz Slovačke, jest da se formira druga “Višegradska skupina”, koja bi imala drugačiju svrhu, a ne samo da konsolidira zajedničku viziju suvereniteta tih četiriju država, već da se otvori za raspravu sa svim onim zemljama u kojima postoji kritična većina prema Europskoj uniji, onakvoj kakva danas postoji.

Diskusiji u toj proširenoj Višegradskoj skupini, nazovimo je tako, svakako bi se pridružila Italija i Austrija, a kako je budućnost Tsiprasove vlade neizvjesna, možda i Grčka. Ključni saveznici V4 su francuski Nacionalni front kojeg vodi  Marine Le Pen i stranka Alternativa za Njemačku.

Navedeni ciljevi promotora ove ideje su “snažna Europa”, obrana granica EU, osigurati da europske institucije priznaju ulogu skupine V4 u svakoj raspravi o perspektivama Europe i obrana modela koji bi zemlje vodio ka visokom gospodarskom rastu.

Austrijski semestar predsjedanja Vijećem Europske unije počinje za manje od mjesec dana.  Svima je jasno da se vlada na čelu sa Sebastianom Kurzom smatra potencijalnim saveznikom Viktora Orbana i ostatka V4. Mladi kancelar ne krije da želi da Austrija postane veza između Višegradske skupine i ostatka Europske unije. Kurz to smatra vlastitom i zadaćom Austrije, neophodnom za smanjivanje napetosti između istočne i zapadne Europe.

U pozadini je, što ne treba posebno napominjati, bitka za nacionalni identitet, pa stoga i borba protiv proliferacije multietničkih i multikulturalnih modela na starom kontinentu.

Europske nadnacionalne institucije su oštro osudile ograničenja Višegradske skupine u migracijskim politikama. Poljska, Slovačka, Mađarska i Češka smatraju nužnim da očuvaju zatvorenost granica za prihvat imigranata, ali postoji instrument sankcija.

Iz tog razloga su shvatili da je nužno izgraditi mostove sa zemljama stare Zapadne Europe, odnosno zemljama koje su bile dio EEZ u vrijeme blokovske podijele. Iako Austrija nije bila njezin utemeljitelj i pristupila je EU 1995. godine, čak i kao neutralna zemlja se desetljećima smatrala dijelom “kapitalističkog Zapada”.

Sebastian Kurz je spreman izgraditi osovinu s talijanskom žuto-zelenom koalicijom, raditi s Višegradskom skupinom i usko surađivati s njemačkim ministrom unutarnjih poslova Horstom  Seehoferom.

Višegradska skupina, kao što smo rekli, želi spriječiti da se pregovori s Europskom unijom ne zaoštre do te mjere da spriječe gospodarski rast skupine. Viktor Orban, koji je medijski i karizmatični vođa ovog saveza, ostaje u bloku Europske narodne stranke. Taj izbor odgovara europskim narodnjacima, posebno s obzirom na mjesta koja nakon svakih izbora donosi u Europski parlament.

Ali Orban je pragmatik i također gleda na duge opcije. Primjerice, talijansku koaliciju, kakav će rezultat ostvariti  Marine Le Pen, Geert Wilders u Nizozemskoj  i Alice Weidel s njenom Alternativom za Njemačku (AfD).

Populistički vjetar i dalje puše i uspjeh tih stranaka u roku od godinu dana je lako predvidljiv. Političke “elite” u europskim kancelarijama i Bruxellesu, koje se protive usponu ovih stranaka, nikako da shvate da to više nije fenomen ograničen na marginalne desničarske skupine bez jasnog programa ili subkulturu takozvanih “naciskinsa” s tetoviranim kukastim križevima.

Govorimo o političkim strankama, koje imaju svoj program, daju naglasak i na ekonomiju, stoga dobivaju široku podršku javnosti i ne može ih se zanemariti.

Podsjetimo, Europski parlament sada ima ovlasti da bira predsjednika Europske komisije, koji bira povjerenike za razne resore, bolje rečeno “ministarstva”, čime se stvara vlada EU. Danas prognozirati “populističku” većinu u Bruxellesu više nije fantapolitika, već realnost.

U ovoj skupini je i Horst Seehofer moćni njemački ministar unutarnjih poslova, koji nikad nije tajio da simpatizira politiku Orbana i njegovih saveznika. Vođa njemačke kršćansko-socijalne unije (CSU) je postao središnja figura njemačke politike. Sve više je onih koji se klade da će Seehofer CDU odvojiti od Kršćansko-demokratske unije (CDU) kancelarke Merkel i možda ući u savez Alice Weidel i Alternativom za Njemačku. Tako bi dobili snažnu njemačku verziju populističke stanke. Naime, Bavarsko mišljenje o prijemu izbjeglica se radikalno razlikuje se od imigracijske politike Angele Merkel i upravo na tom pitanju se lome koplja u aktualnoj njemačkoj vladi “Velike koalicije” koju čine CDU, CSU i SPD.

UKIP Nigela Faragea više neće biti tamo. Stranka je postigla svoj cilj s Brexitom i nakon odlaska svog povijesnog čelnika je nestala s biračkih spiskova. Međutim, engleska praznina bi mogla biti popunjena talijanskim Pokretom 5 zvijezda (M5S), ako se čelnik pokreta Luigi Di Maio, koji je već ušao u koaliciju s Ligom Mattea Salvinija, odlučio pridružiti proširenom projektu “Višegrad II”. Da, to možda jeste fantapolitika, ali su sukob u slučaju broda “Aquarius” i podrška koju je Di Maio dao koalicijskom partneru najavili mogućnost ovog scenarija.

No, mora se razumjeti da li se potrebe zapadnih populista podudaraju s onima suverenista s istoka. Na tom pitanju se frenetično radi i traže se dodirne točke, unatoč nespornim proturječjima.

Naime, ključno je pitanje može li se bitka za obnovu nacionalnog suvereniteta voditi u zajednici i izvan svojih granica? Kako se čini, a aktivnosti Višegradske skupine u smjeru zapadnog dijela EU sugeriraju na želju na jačanje unutar institucija EU, na koje namjeravaju imati što veći utjecaj ili čak ovladati njima, ako dobiju većinu u Europskom parlamentu.

Ovaj plan uopće nije za podcijeniti. Naime, svima je jasno, posebno Viktoru Orbanu, da Europsku uniju nitko ne može promijeniti ili uništiti izvana. Stoga su će izbori za Europski parlament 2019. biti možda prvi koji neće biti dosadni i puko glasanje za nepoznata imena eurobirokrata na biračkim listićima.