Vrijeme odluke za sirijske Kurde – SAD i Turska su postigli sporazum, što dalje…?

Nakon što je Riad Darar, visoki dužnosnik takozvanog Sirijskog demokratskog vijeća, izjavio kako su se kurdske snage nakon rata spremne integrirati sa sirijskom vojskom, obzirom da će se zemljom, koja bi trebala imati federalni ustroj, ipak upravljati iz Damaska, mnogi kurdski analitičari su komentirali budućnost sjevernog dijela zemlje, koji je za sada pod kurdskom upravom. Razlog više su nedavni razgovori američkog predsjednika Donalda Trumpa s turskim kolegom Erdoganom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

David Romano s Državnog sveučilišta u Missouriju, autor brojnih publikacija o Kurdima i Bliskom istoku, za televiziju Rudaw je dao izjavu u kojoj komentira aktualnu situaciju na sjeveru Sirije i što Kurdi u ovim okolnostima mogu učiniti da nakon završetka rata ostvare svoje težnje.

“Kurdske snage u Siriji sada su završile borbu proti “Islamske države”, iako će se tu i tamo za neko vrijeme još uvijek boriti s nekoliko manjih preostalih skupina terorista. Zbog toga bi se svijet trebao zahvalili hrabrim muškarcima i ženama kurdskog pokreta u Siriji, čime se misli na stranku Demokratske unije (PYD) i njezinih multietničke Sirijske demokratske snage (SDF). Nažalost, PYD i SDF vjerojatno neće dobiti takvu pohvalu. Čini se da Turska i Assadova vlada planiraju svoje sljedeće korake, od kojih nijedan vjerojatno neće uključivati nešto što je nalik zahvalnosti. Čak se i Sjedinjene Države nastavljaju suzdržavati od izražavanja bilo kakve političke, možda i vojne potpore sirijskim Kurdima i njihovim saveznicima. Washington može jednostavno reći da je “misija izvršena” i ukinuti podršku SDF snagama i povući vojnike koji im pomažu. Američke snage su ipak služile kao presudni zastrašujući faktor pred turskim i sirijskim napadima na kurdske kantone u sjevernoj Siriji”, za Rudaw piše David Romano, koji sjevernu Siriju i izvorniku naziva “Rojavom”, što je ime koje Kurdi koriste za svoja tri kantona i područja okupirana tijekom proteklih godina.

“Najgori scenarij za Rojavu bi uključivao američko povlačenje, nakon čega bi uslijedio sve veći vojni pritisak Assada, proiranskih milicija, arapskih sunitskih islamističkih skupina koje nemaju veze s Islamskom državom, ali i Rusije i Turske. Teško je zamisliti da bi sirijski Kurdi, bez obzira koliko bili hrabri, mogli izdržati pritisak toliko neprijatelja, posebno saveznika koji bi im bili spremni pomoći. Najviše što bi PYD i SDF snage mogli učiniti je pružiti tako jak otpor, zbog kojeg bi cijena neprijateljske vojne ofenzive bila previsoka, što bi njihove protivnice prisililo da pokušaju pregovarati o kompromisu. Takva strategija bi se bitno razlikovala od nedavnog povlačenja iračkih Kurda iz Kirkuka i ostalih teritorija u sukobu s Bagdadom”, nastavlja stručnjak.

“Takva strategija je moguća uglavnom zbog toga što sirijski kurdski pokret nije podijeljen poput Kurda u Iraku i PYD uživa nespornu hegemoniju. Sile Assadovog režima su iscrpljene od tolikih godina brutalnog rata u drugim dijelovima Sirije, a turske snage, ako pokrenu veliku kampanju protiv Afrina ili drugih sirijskih kurdskih područja, djelovat će na neprijateljskom teritoriju. To bi značilo značajne rizike za Tursku, jer se brzo može naći u vlastitoj verziji Vijetnama za Amerikance, Alžira za Francuze ili Afganistana za Sovjete”, uvjeren je David Romano.

“Najbolji scenarij ovisi o barem nekim američkim naporima da u zaštiti svojih sirijskih kurdskih saveznika zadrži dio američkih snaga u kurdskim kantonima, uz zahtjeve Washingtona da Assad pregovara o novom, uzajamno prihvatljivom političkom statusu za Rojavu. Time bi se učinilo čudo. Američka prisutnost bi odvratila ne samo sirijsku vladu, nego i tursku i rusku. Nakon nedavnog napuštanja kurdskih saveznika u Iraku, Washington možda ipak želi zadržati barem malo vjerodostojnosti kada sljedeći put bude tražio saveznike na Bliskom istoku. Ako Amerika želi ostati relevantan akter u Siriji, jedina joj je mogućnost nastaviti podržavati Kurde, jer se Sirija razlikuje od Iraka, gdje su Amerikanci pogrešno vjerovali da su lideri u Bagdadu također njihovi prijatelji”, nastavlja stručnjak s Državnog sveučilišta u Missouriju.

“Sa stajališta Assadova režima, Damask će, barem minimalno, poželjeti povratiti kontrole nad jednim dijelom naftnih polja Sirije koja su u sjeveroistočnoj Siriji trenutno pod kontrolom SDF snaga. Imajući autonomnu kurdsku regiju na granici s Turskom bi se moglo čak pokazati poželjnim za Assada, jer bi je mogao koristiti kao polugu protiv Turske. Valja se prisjetiti da se prošle godine, kada je Turska napustila sunitske militante u Aleppu, promjena strategije dogodila jedino zbog želje Ankare da preusmjeri svoje napore u borbu protiv sirijskih Kurda. Ako bi Turska u budućnosti previše intervenirala u Assadovom “sunitskom problemu“, on bi mogao uzvratiti miješanjem u turski “kurdski problem”. Damask bi uz rusku potporu mogao nastaviti odvraćati Tursku od daljnjih poteza u sjevernoj Siriji i spriječiti ponavljanje događaja iz 1998. godine, kada je Ankara više od 100 000 vojnika preselila na sirijsku granicu i prijetila napadom ako Sirija nastavi pružati sigurno utočište vođi PKK Abdullahu Ocalanu. Sve nas vodi do stava Ankare. Čelnici u Turskoj nisu ludi kad optužuju sirijski kurdski pokret da je podružnica PKK. Budući da je prije dvije godine turski predsjednik Erdogan odustao od mirovnog procesa s Kurdistanskom radničkom strankom i nastavio rat, Turska će učiniti sve kako spriječila PYD i SDF snage da joj se približe u susjednoj Siriji. Baš kao u Turskoj, ništa manje od iskorjenjivanja kurdskog pokreta neće zadovoljiti gospodina Erdogana i njegove suradnike. Sve dok Turska ne riješi kurdsko pitanje unutar vlastitih granica, nastavit će intervenirati u kurdsko pitanje u izvan granica Turske. Ako bi kurdski astronaut slučajno postavio crvenu, žutu i zelenu zastavu na Mjesec, Ankara bi odmah pokrenula svemirski program i zastavu maknula”, pojašnjava David Romano.

“Zbog toga se ljudi u Rojavi moraju pripremiti za tursku politiku s kojom ne mogu pregovarati. Oni moraju pronaći načine kako dobiti podršku Washingtona i / ili Assadovog režima za malu autonomiju u sjevernoj Siriji, unatoč stavu Turske o tom pitanju. To neće biti lako, ali nije bila laka ni obrana Kobanea, niti poraziti ISIL u Siriji”, zaključuje David Romano.

Washington izdaje Kurde?

U uljepšanoj verziji onoga što bi Romano htio da se dogodi u  bliskoj budućnosti, stručnjak previđa da SAD nikada nisu marili za kredibilitet i mogućnost da će, ako napuste Kurde, to utjecati pri budućem izboru saveznika na Bliskom istoku. Osim toga, Washington ima samo jednog neupitnog saveznika u regiji, a to je Izrael, dok su svi ostali pijuni koji po potrebi koriste i žrtvuju na geopolitičkoj šahovskoj ploči. Irački Kurdi su najbolji primjer, gdje je bivši američki potpredsjednik Joe Biden obećavao svu mogući podršku Erbilu u stvaranju konfederacije tri države na teritoriju Iraka ili u slučaju proglašenja neovisnosti, da bi nedavno Washington poručio kako je odvajanje Kurdistana od Iraka neprihvatljivo i oni to neće podržati. Ostatak priče o neovisnom Kurdistanu je, manje ili više, svima poznat.

U slučaju Sirije, nakon dva telefonska razgovora Trumpa s Putinom i Erdoganom, čini se očitim da Sjedinjene Države Kurde prepuštaju sudbini, sada prilično tužnoj.

Stratezi u Washingtonu su “hrabro” shvatili da je bolje pokušati održavati dobre odnose s Turskom, a s druge strane pokušati prihvatiti ono što se ne može promijeniti, činjenicu da u Siriji prevladavaju Rusi.

S Kurdima su se jednostavno koristili i sada važu “vrijednost” izdaje i potonuća u vrtlog krize u Siriji i okolici u kojoj bi mogli ostati bez najvažnijeg saveznika na južnom boku NATO pakta.

“Kurdi su mnogo puta izdani u prošlosti, tako da neće biti iznenađeni. Vjerojatno su i očekivali da će ih američki “zaštitnik” napustiti. Najsigurnijim od svih kurdskih planova danas se čini približavanje sirijskoj vladi”, kaže jedan od stručnjaka pozvan na RT.

To bi značilo jačanje Assada u već dobro utvrđenom trenutnom okviru u kojem je Bashar Al-Assad čuvar i zaštitnik sirijskog jedinstva, a posredno bi se ojačao i položaj Rusije i Irana.

Pitanje je, naravno, koliko vrijedi Trumpova riječ? To nitko ne zna. Naime, američki je predsjednik Erdoganu obećao da će obustaviti isporuke oružja sirijskim Kurdima, ali nitko ne zna može li obećanje i ispuniti.

Američku vanjsku politiku u okolnostima debakla uvijek karakteriziraju bezakonje, sankcije bilo koje vrste, izdaja i kaos.

Kao što je gore spomenuti stručnjak rekao, osim Kurda, Washington je izdao i Sirijce koji su se borili na američkoj strani, čak i Turke. Dakle, Kurdi bi bili samo još jedna karika u lancu kontinuirane izdaje.

Ako Donald Trump održi obećanje koje je dao Erdoganu i “prilagodi” američku vojnu potporu takozvanim Sirijskim demokratskim snagama, sirijske kurdske milicije će se osjećati izdanima i vjerojatno će se približiti Damasku.

U telefonskom razgovoru s turskim kolegom je Trump je obećao Erdoganu “prilagodbu” američke vojne podrške partnerima na terenu u Siriji. Trump je izričito obećao “kako više neće davati oružje YPG milicijama”, koje u Ankari smatraju teroristima.

“No, bez podrške Washingtona, Kurdi će vjerojatno tražiti bliže veze s Damaskom, jer im je to jedini način da riješe krizu, a Assadu da očuva jedinstvo zemlje”, kaže Rick Sterling za RT.

“Ono što se može dogoditi je da Kurdi priznaju sirijsku vladu i počnu surađivati. Naravno, oni se nikada i nisu borili protiv sirijske vlade. I mislim da će se YPG prilagoditi stvarnosti i neće insistirati na federaciji ili nečemu sličnom, nego će pristati da budu dio buduće Sirije”, rekao je Sterling.

Činjenica je da većih sukoba između YPG milicija i sirijske vojske nije bilo, ali se ne može zaboraviti napad Kurda na lokalne provladine milicija u Hasaki, kada su borbe trajale nekoliko dana, te raniji pokušaji preuzimanja vlasti u Qamishliju, što su spriječili sirijska vojska, lokalne kršćanske i arapske milicije odane Damasku. Ove dvije epizode su prilično zakomplicirale mogućnost uspostave odnosa između kurdskog vodstva i Damaska, a gotovo nemoguće je bilo pregovarati od trenutka kada su Kurdi svoj teritorij ustupili američkim trupama.

Ali, kao što je rekao Robert Fisk, nikada ne predviđajte budućnost na Bliskom istoku. Sada bi pritisak Erdogana na Washington mogao dovesti do prekida svih veza Sjedinjenih Država i Kurda. Uostalom, strateški cilj nije ostvaren i proiranske snage sa sirijske i iračke strane granice nadziru granični prijelaz Al-Qaim – Al-Bukamal i desetine kilometara sirijsko-iračke granice. Kurdi nisu ispunili zadaću i odluka Trumpa je logična.

Trumpova namjera da prekine pomagati Kurde, kažu stručnjaci, dio je pokušaja “oporavka” američke politike u Siriji, nakon niza diplomatskih pobjeda izravnim i dinamičnim radom Rusije.

Podsjetimo, Vladimir Putin je pozvao u Soči osobno Bashara Al-Assada, koji je vojnim zrakoplovom preko Turske, dakle kroz zračni prostor NATO pakta, doputovao u rezidenciju ruskog predsjednika na Crnom moru. Potom je o budućnosti Sirije Putin održao summit s čelnicima Irana i Turske, na kojem su sve strane odobrile inicijativu za sazivanje Nacionalnog sirijskog kongresa. Razgovori o Siriji su bili tema rasprave između Putina i Trumpa, koji su razgovarali više od jednog sata.

“Ono što se događa u Siriji je neuspjeh američke vanjske politike. Naime, Washington se udružio sa Saudijcima u podupiranju islamističkih fanatika. Međutim, uz intervenciju Hezbollaha, Rusije, Irana i Libanona su poraženi takozvana Islamska država, vjerski fanatici i američka politika traži alternativu kako opravdati ovaj neuspjeh”, rekao je povjesničar Gerald Horne.

Prema Sterlingu je telefonski razgovor Trumpa i Erdogana motivirao Rusiju u pronalaženju rješenja, posebno u okupljanju različitih strana za istim stolom.

Rick Sterling je, međutim, istaknuo kako neke snage u Washingtonu ne žele da mir prevlada u Siriji, što se vidi i iz zajedničke izjave Visokog pregovaračkog odbora iz Rijada, koji je opet uputio ultimatum kako Assad mora otići i da je to njihov glavni uvjet za sudjelovanje u pregovorima, u Ženevi ili bilo gdje drugdje.

U samoj Siriji ništa nije nemoguće i Washington bi se mogao pridružiti turskim postrojbama, koje službeno prate zonu za de-eskalacije sukoba u pokrajini Idlib. Erdogan ne skriva da bi turske snage mogle napasti kurdsku utvrdu Afrin u sjevernoj Siriji, ali bi u tom slučaju američke snage djelovale protiv Kurda.

“Postoje brojne turske trupe u sjevernoj Siriji, pa bi se Washington mogao uskladiti s njima i tako ostati u Siriji. Mislim da u Washingtonu vlada velika neizvjesnost o cijeloj situaciji. U Washingtonu postoje sile koje igraju protiv mira i ne žele rješenje sukoba, a to je opasno”, rekao je Sterling.

Odluka Washingtona o ukidanju potpore YPG milicijama, koje su jezgra SDF snaga, ukratko je “izdaja”.

“Vjerojatno su neko vrijeme razmatrali mogućnost da će ih “zaštitnik”, Sjedinjene Države, napustiti. Kurdi su u slijepoj ulici. Nakon referenduma o neovisnosti iračkog Kurdistana, kojeg regionalne sile i Sjedinjene Države nisu priznali, Kurdi su zapravo žrtve i osjećaju se prevarenima, ali to neće biti prvi put da ih je Washington napustio”, dodao je povjesničar Gerald Horne, ističući da  nakon razgovora Erdogana i Trumpa “Kurdi doslovno sjede na buretu baruta”.

Donald Trump pokušava prevladati sukob između Sjedinjenih Država i Turske. Međutim, jastrebovi u Bijeloj kući imaju različite planove i sada pokušavaju osujetiti dogovor predsjednika s turskim kolegom. Rezultat će biti još užasniji.

Turski ministar vanjskih poslova je neočekivano najavio da je predsjednik Trump nazvao predsjednika Erdogana i da je američki lider svoje generali otvoreno uputio da više ne šalju oružja YPG milicijama.

“Trump je rekao da se takva besmislica morala završiti mnogo ranije”, izjavio je ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu.

Pitanje odnosa prema YPG snagama je vrlo teško za Tursku. Turci od Kemala Atatürka do Erdogana imaju iste neprijatelje, a YPG je sirijski ogranak Kurdistanske radničke stranke (PKK), što je očigledno i što nitko i ne spori. Čak ni sirijski Kurdi, među kojima Abdullah Öcalan uživa status vođe i mučenika.

Dio oružja koje je predano YPG milicijama su turske snage našle među PKK borcima u Turskoj. Ipak, sporazum sa sirijskim Kurdima je i dalje trajao. Američka vojska im je poslala preko 3500 kamiona oružja, 120 oklopnih vozila Humvee, vozila za razminiranje i ostalu opremu.

Generali i dio uprave su zbog toga bili napadnuti od strane Trumpa.

“U početku je Trumpov tim za nacionalnu sigurnost bio iznenađen priopćenjem Turske i nisu znali što reći. Bijela kuća je konačno je objavila izjavu Trumpa kojom informira turskog kolegu o usklađivanju vojne podrške našim partnerima na terenu polju”, piše The Washington Post.

Naravno, američka vojska treba YPG kao podršku za okupaciju sjeveroistočne Sirije, a konačni cilj je prisiliti sirijsku vladu na promjenu režima koji bi bio pod američkom kontrolom.

Američki dužnosnici su se obvezali zadržati trupe u sjevernoj Siriji i da će dalje surađivati s kurdskim borcima, te vršiti pritisak na Assada kako bi pristao na ustupke u mirovnim pregovorima.

“Nećemo odmah otići”, rekao je prošlog tjedna ministar obrane James Mattis.

Kako bi ojačali svoje pozicije, SAD moraju ojačati svoje plaćenike među YPG milicijama. Kada su Sjedinjene Države 2014. godine počele upotrebljavati Kurde u Siriji, stvorile su takozvane Sirijske demokratske snage i plaćale su nekim Arapima da im se pridruže kako bi se SDF snage mogle zvati “multietničkima”.

To je išlo u prilog turskom argumentu da su Sjedinjene Države naoružale i podupirale “teroriste”. U svibnju ove godine Sjedinjene Države otvoreno najavljuju da će pomagati YPG snage, bez obzira na status Sirijskih demokratskih snaga. Navodna je svrha bila eliminirati “Islamsku državu” u Raqqi.

YPG milicije nisu bile spremne boriti se za arapski grad, osim ako im Sjedinjene Države ne daju novac, oružje i drugu podršku. Sve to je bilo osigurano.

Američke specijalne snage, koje kontroliraju YPG borce, dostavile su im ogromnu količinu streljiva. Svaki potencijalni neprijateljski položaj bio je uništen intenzivnim zračnim napadima, nakon čega je napredovalo YPG pješaštvo. Na kraju su YPG milicije ušle u grad, a borci “Islamske države” su eliminirani, dok je preživjelima omogućeno da se povuku na istok do iračke granice.

Intenzitet bombardiranja Raqqe je bio je deset puta veći od bombardiranja Afganistana. U neselektivnim udarima je ubijeno nekoliko tisuća civila. “Islamska država” u Siriji i Iraku je poražena i više nema teritorij.

Dakle, nema opravdanja za daljnje naoružavanje YPG milicija ili marionetskih SDF snaga. Ali američki generali žele nastaviti sa svojim planovima i postavljaju temelje kako bi zaobišli obećanje svog predsjednika.

Čini se da je The Wall Street Journal jedini koji to zapaža: “Administracija predsjednika Donalda Trumpa priprema obustaviti slanje oružja Kurdima koji se bore protiv Islamske države u Siriji. Turska je najava bila iznenađenje u Washingtonu, gdje su vojni i politički dužnosnici Trumpove administracije ostali zatečeni. Američki dužnosnici su izjavili su kako nisu primili nikakve nove upute o slanju oružja kurdskim snagama, ali su rekli kako nema planova za dodatne isporuke oružja skupini. Sjedinjene Države mogu nastaviti pomagati kurdske snage kroz koaliciju sa SDF snagama i vojni dužnosnici mogu odbiti ispuniti Trumpova obećanja.”

Turska vlada je dobro informirana o SDF snagama i zna da njihovom političkom i zapovjednom strukturom dominira YPG. Cijeli koncept je fikcija. Ali Sjedinjene Države trebaju YPG da kontroliraju sjeveroistočnu Siriju.

Dakle, ili će im morati nastaviti pružati sve što traže, ili će morati odustati od svojih planova u Siriji? Turska će uskoro otkriti jesu li ih Sjedinjene Države ponovno pokušale obmanuti. Erdogan će sigurno biti bijesan ako ustanovi da SAD i dalje pružaju ratnu opremu YPG milicijama, čak i ako to službeno budu isporuke za SDF.

Turska vlada je objavila je fotografiju koja pokazuje kako Erdogan i pet savjetnika odgovaraju na Trumpov telefonski poziv. Ova objava i izjava turskog ministra vanjskih poslova su vrlo neuobičajeni potez u diplomaciji.

Erdogan fotografijom telefonskog poziva pokazuje svoj prestiž, a javnim obraćanjem ministra Cavusoglua se želi osigurati da Trump ispoštuje dano obećanje. Ako Erdogan ponovno bude prevaren, teško je predvidjeti njegove postupke, ali oni sigurno neće biti ugodni za sirijske Kurde.

Kao što je rekao David Romano, Kurdi na sjeveru Sirije bi trebali tražiti kompromis s Washingtonom, ali i vladom u Damasku, kako bi osigurali najviše što u ovom trenutku mogu, a to je autonomija kurdskih kantona u kojima su bili relativna većina prije širenja na arapske i turkomanske teritorije. Sve ostalo je rizik i bure baruta koje može raznijeti ne samo snove o autonomiji kurdskih kantona, nego do scenarija u kojem će se Kurdi naći sami protiv brojnih neprijatelja, a SAD im neće pomoći.

Nakon poraza “Islamske države”, Bijela kuća i Pentagon jednostavno mogu poručiti: “Mission Accomplished” i napustiti sjever Sirije. Nakon nedavnog razgovora Erdogana i Trumpa je sve veća vjerojatnost da bi se upravo to moglo i dogoditi.