Xi Jinping, Kina i njezina „duboka država“

Ima li Kina svoju „duboku državu“, karakterističnu za SAD, ali i za europske sile, poput Francuske, na primjer, gdje malo tko vjeruje da je Emmanuel Macron ustvari vladar Elizejske palače, ili Velike Britanije, gdje razne interesne skupine biraju svoje predstavnike u parlamentu, da bi se na kraju sve prikazalo kao „demokratski izražena volja građana na fer i poštenim izborima“.

Najlakše je reći da je Xi Jinping apsolutni vladar Kine i da sve što se događa u zemlji ovisi isključivo o njegovoj volji. Ali ako bolje pogledamo kineski sustav, kineski je predsjednik samo vrh ledenog brijega političkog sustava koji je glomaznog i složenog i istovremeno apsolutno mračnog sustava, koji funkcionira daleko od očiju javnosti.

Dakako, Xi Jinping drži najvažnije položaje u sustavu. On je predsjednik Narodne Republike Kine, glavni tajnik Komunističke partije Kine, predsjednik Centralnog vojnog komiteta i zapovjednik oružanih snaga. Drugim riječima, država, partija i vojska djeluju prema zapovijedima Xi Jinpinga, koji nakon odobrenja izmjene ustava od strane Narodne skupštine 11. ožujka 2018. više ne podliježe ograničenju na dva mandata.

Drugim riječima, Xi Jinping može obnašati dužnost treći ili čak četvrti mandat i Kinom može vladati cijeli život.

Međutim, stvarnost je mnogo složenija od teorije. Čak je i Xi Jinping, koga mnogi smatraju najmoćnijim čovjekom na svijetu, ograničen nizom prepreka koje mora savladati. Na papiru, kineski vođa drži uzde najmnogoljudnije nacije na zemlji, ali se uvijek mora kretati s određenom dozom opreza među glavešinama kineske verzije duboke države.

Ono što mnogi ne znaju je da je Komunistička partija Kine, za razliku od onoga što se vjeruje, zapravo podijeljena u nekoliko struja, od kojih svaka ima drugačiju viziju svijeta i drugačiji kurs u  pristupu problemima povezanim s kineskom unutarnjom i vanjskom politikom.

Da pojednostavimo koliko je moguće. Možemo reći da unutar KP Kine postoje dvije glavne frakcije. Jednu čine takozvani “populisti”, a drugu “elitisti”.

Prvi, populisti, najviše su bliski izvornoj ljevičarskoj misli, tražeći u „prijelaznom razdoblju“ više države i manje tržišta. Većina zastupnika ove frakcije potječe iz siromašnih obitelji i svi održavaju čvrste političke veze s unutarnjim provincijama.

Tabor „elitista“ je dom za mnoge od „crvenih prinčeva”, odnosno aristokracije nacionalnih komunističkih vođa iz prošlosti. Njihova referentna baza nisu toliko ljudi u širem smislu te riječi, koliko poduzetnici. Kao takvi, oni se zalažu za otvaranje Kine vanjskom tržištu, predlažu kontinuirane gospodarske reforme i izgradili su karijeru u bogatim obalnim regijama ili u komercijalnim administracijama unutar zemlje.

Unutar populističke frakcije nalazimo čak i članove “neomaoističke” struje. „Neomaoisti“, uglavnom ortodoksni marksisti, na elitiste gledaju sa sumnjom i s određenom nostalgijom gledaju na vrijeme kada je Kinom vladao Mao Ce Tung.

Sada svemu tome dodajte i one koji su čvrsto povezani s vojnim vođama i visokim zapovjednim kadrom Narodno-oslobodilačke vojske Kine i dobit ćete opću sliku „duboke države“ u Kini.

Međutim, može li ta „duboka država“ učiniti Xi Jinpingu ono što američka čini Trumpu i razvlačiti ga po saslušanjima ili suđenjima? Naravno da ne i borba u Kini se vodi na drugim frontama i na potpuno drugačiji način.

Aktualni kineski predsjednik, kao prvi među jednakima, smatra se posrednikom između različitih frakcija kineskog sustava. Pa ipak, čak i za njega postaje sve kompliciranije dogovoriti se i udovoljiti svima. Mora riješiti brojne probleme što je prije moguće. Na primjer,  carinski rat sa Sjedinjenim Državama u kojem elitisti, zbog njihove poduzetničke baze, vide samo gubitak. No, Xi Jinping to vidi kao kratkoročni gubitak, ali dugoročno kao šansu. Tu je i upravljanje nemirima u Hong Kongu, gdje bi tvrdolinijaši ili „neomaoisti“ iz populističke frakcije u Komunističkoj partiji sigurno koristili „čeličnu šaku“, dok Xi za sada ostavlja stvari da teku svojim tokom i ne želi koristiti prekomjernu silu. Mora se boriti i s usporavanjem i procesom otvaranja gospodarstva.

Kao da to nije dovoljno, unutar Komunističke partije se suprotstavljaju dva suprotstavljena razvojna modela zemlje. S jedne strane postoje oni koji bi radije davali prednost urbanim područjima, dok su s druge strane oni koji traže od središnjih vlasti da se fokusiraju na ruralnu Kinu.

Novi put svile je projekt kojim Xi Jinping planira ugoditi i jednoj u drugoj frakciji. Ipak, ovaj ogromni projekt zahtijeva i zahtijevat će stotine i stotine milijardi javnih ulaganja, a novac se, što je neupitno, prema nekima može upotrijebiti i drugačije. Ukratko, nimalo laka zadaća za Xi Jinpinga.

Kineska politika će pred svakog tko je na vrhu vlasti prostrijeti crveni tepih i nećete vidjeti nikakve „zahtjeve za opozivom“ ili skandale u medijima. Skandala nema ne samo zbog cenzure, već i zato što je tijekom karijere Xi Jinping vodio gotovo asketski život, posvećen radu, partiji i Kini. Da se ikakva prljavština mogla iskopati, mediji nekih susjednih zemalja bi to objavili.

Dakle Xi je moćan, ali je položaj trenutnog predsjednika vrlo neugodan. Vraćajući se na „Novi put svile“, ako se pokaže kao neizvodiv u svim svojim segmentima, sva će krivica biti pripisana Xi Jinpingu. Možda je upravo iz tog razloga Narodna skupština većinom odobrila ograničenje od dva predsjednička, i to gotovo jednoglasno,  s 2958 glasova za, 3 suzdržana i 2 protiv. Tako će u slučaju neuspjeha biti lakše okriviti samo jednog čovjeka.

Ipak, ne donosimo ishitrene zaključke iz gore navedenog, jer ipak govorimo o Kini. Otpor nekim projektima, različite vizije i zahtjevi, dva glavna tabora, plus vojska i njeni zastupnici u Narodnoj skupštini i vrhu Komunističke partije sugeriraju da i Kina ima svoju „duboku državu“, ali je nikada ne uspoređujte s američkom ili nekom u Europi.