Yann Moix se naljutio na liječnika: “Imam dojam da sam u Sjevernoj Koreji već godinu dana”

Književnik Yann Moix intervenirao je ovog četvrtka, 4. ožujka 2021. na televizijskom programu “Balance ton Post”, suočivši se s liječnikom Mathiasom Wargonom.

“Imam dojam da sam već godinu dana u Sjevernoj Koreji”

Yann Moix: “Danas smo u Knockistanu, to jest Knockistan je zemlja u kojoj su liječnici preuzeli vlast.”

Éric Naulleau: “To je referenca na predstavu Knock Julesa Romainsa.”

Yann Moix: “A što je znanost?”

Mathias Wargon: „Ja ne izmišljam pacijente. Knock ih je izmišljao. To nisu glumci koji nas dolaze vidjeti”.

Yann Moix: “Samo nešto, Gospodin je potpuno u pravu, on poštuje svoju ulogu u svakom zarezu. Razlog liječnika je tehnički razlog. Što je znanost? Kada postoji problem, dajemo odgovor. Problem, odgovor, to je tehnologija, to je znanost. Gospodin ima tehničku viziju, on je u svojoj ulozi i ne možemo mu to zamjeriti. Ali ne postoji ništa gore od tehničke vizije kako bi definirali društvo. Sva totalitarna društva gledaju se kroz prizmu tehnike. Imam dojam da sam godinu dana bio u Sjevernoj Koreji, gdje je riječ Kim Il-sung zamijenjena riječju Covid.”

Éric Naulleau: “Idete malo daleko s Vašim idejama, ako smijem to primjetiti. Jako ste mi dragi. Zaista volim hiperbole, ali ipak… ”

“Dijalozi, razgovori i rekreacije zaraženi su jednom opsesijom: Covidom”

Yann Moix: „Ne znate koliko u biti ne pretjerujem. Mislim da sam ovdje jedini koji je nekoliko puta bio u Sjevernoj Koreji.”

Éric Naulleau: “To je istina.”

Yann Moix: „Nalazim se u ovoj situaciji u kojoj su dijalozi, razgovori i rekreacije onečišćeni jednom opsesijom: Covidom. Međutim, ta opsesija ni na koji način nije opravdana. Imamo pomalo opasnu bolest, čija se opasnost miješa s nedostatkom njege.”

Mathias Wargon: „Nema njege. Postoji trenutak kada je dosta svega. Nema njege. Postoje ljudi koji umiru. Kad kažete 25 000 pacijenata, to je 25 000 ljudi, nema njege, postoje njegovatelji koji se svaki dan muče. Moje osoblje se svaki dan muči. I nema njege. Ali postoji trenutak kada je dosta svih ovih gluposti!”

Yann Moix: “Ako nemate bontona, možete li bar imati malo suzdržanosti?”

Mathias Wargon: “Ne, ni bontona ni susdržanosti, Gospodine.”

Yann Moix: “Pravite budalu od sebe.”

Mathias Wargon: “Vaš način govora prilično je preziran, ali već neko vrijeme gledate prezirno na medicinsko osoblje.”

Éric Naulleau: “Gospodine Wargon, pustite Yanna da završi.”

“Mladi danas umiru”

Yann Moix: “Kad nam jednog dana bude dosta gledati ovakve osobe na televizijskom kanalu…”

Mathias Wargon: “To je prezir, Sjeverna Koreja, prezir, ta stvar, sve to je sranje.”

Éric Naulleau: „Ostanite na liniji. Molim Vas, želim da idemo naprijed.”

Yann Moix: „Nisu stari ili stariji oni koji nas sprječavaju da osiguramo budućnost mladima, ne. U ime starih ljudi, koje smo iznevjerili 30 godina, danas donosimo zakone i u procesu smo zaprljanja, oštećivanja, rušenja, paraliziranja najvećeg bogatstva zemlje, a to jest mladih, budućnost, projekata. Mladi danas umiru od toga što moraju biti zatboreni u svojim malim stanovima, smatram da je bolno, mislim kad se omladina skameni… Gospodin je pravi dokaz da ljudi u ovom trenutku pucaju po šavovima.”

Mathias Wargon: “Ali ja ne pucam po šavovima, ja radim cijeli dan!”

Yann Moix: “To je žalosno.”

Mathias Wargon: “Slažem se s Vama, žalosni ste.”

Yann Moix: “On je mali mops.”