Za sve je kriv Sigmund Freud

Socijalni eksperiment kojem svjedočimo čitavu godinu i psihološka operacija koja se provodi na čovječanstvu postavlja u žarište pitanje: „Kako je moguće da je cijeli svijet u velikoj mjeri progutao priču?“ Činjenice kojih je obilje: nepouzdani test, lažirane statistike, neprovođenje obdukcija, cenzura, izostanak rasprave, gašenje drugog mišljenja, zabrana propitkivanja, gaženje temeljnih prava čovjeka, daju jasan racionalan aspekt kako glavnostrujaška koronapriča ne pije vodu. Doista ne treba puno ni volje ni vremena da bilo tko na trenutak zastane i pogleda kako se sve pobrojano, a pobrojan je samo dio, zaista i događa. Zašto onda taj postotak ljudi, ljudi koji zastanu, koji postave pitanje, koji se ne boje kritički razmišljati i djelovati, zašto postotak tih ljudi raste vrlo sporo? Zašto je racionalan dio praktički iskopčan?

Prije nešto suptilnijeg traženja odgovora na ta pitanja najprije onaj naoko jednostavniji. Aktivno se ljudsko biće zasniva na „svetom trojstvu“ znanja, razumijevanja i djelovanja. Najprije, ozbiljan dio ljudi uopće ne želi znati ili saznavati ništa nego funkcionira na način da se ono što im se plasira automatizmom prihvaća ma koliko to što se plasira bilo nesuvislo. U ovom slučaju sve je dodatno začinjeno namjernim sijanjem emocije nezdravog straha koja dodatno paralizira čovjekov um. U ovu se skupinu ljudi koji odustaju od znanja pored uplašenih i konformiranih ubrajaju i oni koji se mogu uvrstiti u „ljude koji samo rade svoj posao“ i koji funkcioniraju tako da odluke umjesto njih donosi netko drugi i da onda te odluke poput robota djelatno provode. Zatim slijedi dio ljudi koji spoznaje što se događa ili to želi znati, međutim odustaje kada to što se spozna treba staviti u kontekst i kada se ono što je spoznato treba razumjeti – „Zašto bi netko lagao o svemu? Zašto bi netko ovo radio?“ Kako je bijeg uvijek lakši od dubljeg ulaska u bitno, tako je povlačenje pred pitanjem lakše nego suočavanje s odgovorom. Konačno treća stepenica, djelovanje, a ono iziskuje određenu razinu hrabrosti kako bi se ono što se spoznalo i ono što se razumjelo u konačnici i provodilo, odnosno kako bi se u skladu sa svojim spoznajama i razumijevanjem i živjelo. U skupini koja ne prelazi ovu stepenicu nalaze se „čekači raspleta“ – oni koji znaju što se događa i koji u velikoj mjeri to razumiju, ali se ponašaju jednako kao i bilo koja kategorija ljudi koja ne zna ili ne razumije. „Čekači raspleta“ velika su i brojna skupina, a sve tri skupine provedbeno su identične i na toj je velikoj većini čija slabost zapinje na prvoj, drugoj ili trećoj stepenici sazdan službeni koronanarativ. Sve tri skupine imaju jednu bitnu zajedničku poveznicu – duhovnu lijenost. U stanju duhovne lijenosti svaka vlast kani držati svoje podčinjene, i to jednako gorljivo i vrlo uspješno čine i svjetovne i crkvene vlasti.

Ljude pak koji su spoznali da je koronapriča šuplja, koji su razumjeli zbog čega se priča provodi i koji se djelatno ponašaju u skladu sa svojom spoznajom i razumijevanjem, a takvih je malo i takve sistem koji ne služi nikakvom zajedničkom dobru nego isključivo partikularnim osobnim interesima, tretira se kao neprijatelje i svakodnevno ih se nastoji na bilo koji način difamirati, pa čak, što je sada sve vidljivije, i eliminirati iz ljudskog društva.

Nadilaženje svih triju razina: znanja, razumijevanja i djelovanja – put je očovječenja, a jedina zadaća čovjeka jest očovječenje. To je i korijenska Kristova poruka jer Bog je za nas postao čovjekom da bi nama pokazao kako da čovjek postane čovjekom. Na istom je tragu čuveno starogrčko geslo „Upoznaj samoga sebe“ (grč. Gnothi Seauton), za kojega je Sokrat govorio da ga je naučio u Delfima, prebivalištu Delfske Sibile, proročice posvećene bogu Apolonu. Natpis na ulazu u Delfe u proširenijem obliku spominje i kineski mislilac Sun Tzu u svojem „Umijeću ratovanja“:

• Upoznaj neprijatelja, upoznaj samoga sebe, i pobjeda neće biti dvojbena ni u stotinu bitaka.
• Onaj tko poznaje sebe, ali ne i neprijatelja pretrpjet će jednaki broj pobjeda i poraza.
• Onaj tko ne poznaje ni sebe ni neprijatelja, pretrpjet će poraz u svakoj bitci.

Čeprkanje po samome sebi ne može proći bez oca tog čeprkanja, utemeljitelja psihoanalitičke teorije ličnosti, austrijskog neurologa Sigmunda Freuda. Freud je taj koji je shvatio kako je ljudsko biće mnogo više nesvjesno nego što je svjesno i mnogo više iracionalno nego što je racionalno. Vrlo jasno i posve ispravno Freud je zaključio kako ljudskim ponašanjem uvelike dominira nesvjesno, potom podsvjesno, a tek u povremenim bljeskovima svjesno. Pojmove svjesno i psihičko koji su se koristili kao istoznačnice, a nažalost se u mnogim diplomama i dan danas tako koriste, Freud je raščlanio na način da svjesno predstavlja samo dio psihičkog. Svjesno je poput onog dijela ledenjaka kojeg se vidi iznad vode, dok je  psihičko cijeli ledenjak: i ono pod vodom i ono u ravnini vode i ono nad vodom.

Stave li se Freudova zapažanja i tome prethodeći dio članka u kontekst pojavljuje se okvir unutar kojega izvire sadržaj razumijevanja ljudske psihe. Naime, čovjek je određen vanjskim utjecajem, određen je uvjetima u kojima živi. Ti uvjeti su ekonomski, socijalni, obiteljski, psihološki, svakojaki, međutim kakvi god da jesu ti su uvjeti samo fragment cjeline, samo su fragment uvjeta u njihovoj sveukupnosti jer su za nekog drugog čovjeka ti uvjeti drugačiji. Iz toga američki bihevioralni psiholog B.F. Skinner izvlači hipotezu kako čovjek nije slobodan i ta je hipoteza ključna za proučavanje i razumijevanje ljudskog ponašanja. Skinnerova se opservacija savršeno poklapa s učenjem starih Grka, Sun Tzua ili Isusa koji također polaze od istoga, ali tu tezu razvijaju i odlaze do toga da se čovjek kroz znanje, razumijevanje i djelovanje može i treba osloboditi, i kako tek tada postaje SLOBODAN. Tek tada zapravo postaje ČOVJEK. Tek tada je izvlašten od samoga sebe, tek tada umjesto iluzije stvarnosti vidi Stvarnost, tek tada umjesto izrezanih papirića istine vidi Istinu.

Spoznaja da je čovjekovo ponašanje u dominantnoj mjeri uvjetovano vanjskim obilježjima dovodi do zaključka kako se mijenjanjem vanjskih obilježja može djelovati na mijenjanje ljudskog ponašanja. Kako se na vanjska obilježja vrlo lako može utjecati raznim oblicima manipulacije, tako manipulativna promjena vanjskih uvjeta za posljedicu ima promjenu ponašanja čovjeka u smjeru koji je za manipulatora poželjan. Stvar je u osnovi još perfidnija: čak i ako ne postoji promjena vanjskih uvjeta dovoljno je stvoriti iluziju da ta promjena postoji te preko iluzije promjene vanjskih uvjeta mijenjati ljudsko ponašanje. Primjenjivo na koronanarativ: ako je priča oko korone u velikoj mjeri nestvarna, a po svim parametrima jest, onda se promjena ljudskog ponašanja zasniva na tome da se plasira iluzija promjene stvarnosti jer se stvarnost suštinski nije izmijenila. Takve se finte rade često i rade se globalno. Sjetimo se samo iluzije iračkog nuklearnog oružja kao opravdanja američkog bombardiranja Iraka, a sve da bi se formiralo ponašanje javnosti kakvo je to tadašnjim manipulatorima odgovaralo i kako bi manipulator dobio podršku javnosti za iluziju koja u stvarnosti uopće ne postoji.

Današnji čovjek i naš pradavni predak funkcioniraju po psihološki identičnom obrascu, međutim ono što je našim prapredcima bilo ključno za osiguranje njihova opstanka nama je postalo ono što nas onečovječuje. Naime, naši prapredci i mi iako funkcioniramo identičnim psihičkim mehanizmima razlikujemo se u okolnostima u kojima se ti mehanizmi aktiviraju. Te okolnosti nisu identične. Naš je prapredak reagirao na promjenu u okolini na način da joj se prilagodi, da opstane i da preživi, a ta je promjena okolinskih uvjeta uvijek bila prirodne naravi. U doba je suša naš prapredak odlazio na mjesta gdje ima vode, u doba kiša sklanjao se u skloništa, i uvijek je promjena vanjskih uvjeta bila oblik prirodnoga djelovanja i uvijek je reakcija našeg prapredka bila prirodna i prilagođavajuća jer prilagodba na vanjske uvjete antropološki je temelj opstanka ljudske vrste. Današnji čovjek reagira na potpuno isti način kao i naš prapredak, ali okolinski uvjeti koji izazivaju reakciju i koji formiraju današnjeg čovjeka više nisu samo u okvirima djelovanja prirode. Dovoljno je pogledati kako se ponaša naš čovjek u svom domu gdje pazi da ne baca smeće i kako se ponaša po parkovima i ulicama gdje baca smeće gdje mu padne na pamet. Isti je model i s promjenom društvenog kruga kroz promjenu mjesta boravka, rada, partnera ili slično. Takvo ponašanje navodi na zaključak da onog trenutka kad se čovjek nađe u izmijenjenim okolnostima on svoje ponašanje prilagođava tim okolnostima i u tome mu pomaže onaj isti nesvjesni mehanizam našeg prapredka koji je za suša tražio vodu, a za kiše sklonište. Drugim riječima najčešće je „situacija iznad čovjeka, a ne čovjek iznad situacije“. To ima smisla onda kada je situacija stvarna i prirodna i kada prilagodba čovjeka na tu situaciju ide prema čovjekovu dobru. Međutim, što ako situacija nije stvarna? Što ako situacija ili namjernom manipulacijom izazvana reakcija nije prirodna? Što ako se namjerno izaziva situacija ili iluzija situacije nakon koje se manipulativno izaziva reakcija koja za čovjeka proizvodi štetu? Dovoljno je pogledati sulude mjere koje su sve odreda na štetu ljudske vrste: maske, cenzura, zabrana kontakta s najbližima, zabrana rada, zabrana kretanja, sve su te mjere protiv čovjeka, međutim sve te mjere manipulativno koriste psihološki obrazac stvaranja iluzije stvarnosti i izazivanja reakcije iz domene nesvjesnog, iracionalnog i prilagodljivog koji je korijenski otkako je čovjeka kao vrste na Zemlji.

Ljudsko biće dakle suštinski, generički, na promjenu vanjskih okolnosti vrlo rijetko reagira svjesnim racionalnim odgovorom i uvelike je vođeno i determinirano nesvjesnom iracionalnom reakcijom. Čovjek koji se nađe u izmijenjenim okolnostima nesvjesnim, iracionalnim mehanizmima prilagođava svoje ponašanje tim okolnostima. Na temelju takvih spoznaja manipulator koji ima moć vladanja društvenim fenomenima preko manipulacije društvenim fenomenima u stanju je uspostaviti moć nad kontrolom ljudskog ponašanja i društvenih procesa. Time manipulatorove  definicije stvarnosti korištenjem manipulativnih tehnika neprimjetno postaju dominantne definicije stvarnosti unutar društva, iako to sa stvarnosti nema nikakve veze. Nedavni primjer u kojem hrvatski premijer Andrej Plenković medijskim kućama određuje što trebaju pisati i što ne smiju pisati upravo je jedan takav konstrukt manipuliranja stvarnošću kojom se kani kao jedina stvarnost prikazati Plenkovićeva vizija stvarnosti pri čemu su kategorije poput Istine i Stvarnosti koje su srž čovjekova bića i čovjekova očovječenja za Plenkovića potpuno nebitne.

Bez obzira za koga na izborima glasali ključno je razabrati kako je svaka vlast sama po sebi vlastohlepna i kako je cilj svake vlasti stvoriti nezdrave, nesvjesne, neinteligentne, i o vlasti ovisne podanike jer se njima lako može manipulirati. Ljudima koji su zdravi, svjesni, inteligentni i neovisni vrlo je teško vladati.

Nastavit će se…