Zaglušujuća buka propagande je anulirala venecuelanski izvoz nafte

Nedavno smo opširno opisali kako Teheran učinkovito zaobilazi američke sankcije, što se vidi u ekonomskim aktivnostima zemlje, koje nitko ne prati, niti ih zanimaju. Teškoće su prisutne. Moraju se tražiti načini za izbjegavanje sankcija, a posrednici traže svoj dio profita, rijal je na godišnjoj razini izgubio 34% vrijednosti, ali je argentinski pezo izgubio više od 40%, no to nikoga ne zanima.

Postoji i stari iranski trik sa Zlatnim putom svile, još iz vremena međunarodnih sankcija, kada je desetine tisuća Iranaca u Turskoj i susjednim zemljama koje su primale iransku valutu kupovalo relativno male količine zlata, koje bi onda za dolare prodavali u UAE i novac predavali Središnjoj banci Irana. Takvih trikova je bilo na desetine, ako ne i stotine, obzirom da se Iran nalazi pod pritiskom i sankcijama takoreći od Islamske revolucije 1979. No, lakše je otvoriti vijesti na nakon od mainstream portala i pročitati što kaže WSJ ili Financial Times vjerovati da je to jedina i neoboriva “sveta istina”. Stari Rimljani su imali uzrečicu “Ignoramus et ignorabimus” ili “Ne znamo i nećemo znati”, ali ovdje je još gore, jer se radi o ljudima koji gledaju CNN ili čitaju prijevod izjave “neimenovanog izvora bliskog toj i toj vladi” i tvrde “kako sve znaju”, a bilo tko tko se usudi propitivati stvari, vidjeti druge izvore, usporediti ih  sa službenim podacima međunarodnih agencija je lud ili je podlegao ruskoj, kineskoj, iranskoj ili, neka mu Bog oprosti, “komunističkoj propagandi” Caracasa.
Ranije smo pojasnili nevjerojatne praznine na svjetskom tržištu nafte, koje navodno popunjava Rusija. Ista ona rusija koja se obvezala u skupini OPEC+ da će dnevno manje proizvoditi više od 200 000 barela i drži se dogovora kako bi cijena nafte na svjetskom tržištu bile stabilne. Budući da se cijene nafte Brenta kreću oko 70 dolara po barelu, a danas su pale na oko 68 dolara, znači da viška nafte u svijetu nema, a svi kupci su podmireni. O Iranu smo pisali prije nekoliko dana, tako da će se oni koji maštaju o propasti Islamske Republike razočarati. Da vidimo što se događa u Venecueli.
Situacija u zemlji je teška, američke sankcije i embargo stvaraju probleme, bolivar guta hiperinflacija, ali stvari ne idu baš kako su zamislili stratezi rata sankcijama u Washingtonu.
Situacija u Venecueli je stabilizirana, a oporba pokušava pregovarati s “chavistima”. Juan Guaidó i dalje glumi predsjednika, ali ga nitko ne uzima ozbiljno. Vlada u Caracasu je toliko “izolirana” da je zemlja izabrana za rotirajuće predsjedavanje Povjerenstvom za razoružanje i međunarodnu sigurnost Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Ženevi. Ovim tijelom će sada predsjedati venecuelanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Jorge Valero, a tijekom ceremonije preuzimanja dužnosti su američki predstavnici u organizaciji napustili zasjedanje.
Naravno, Sjedinjene Države i dalje izražavaju želju da “Maduro mora otići”, ali se intenzitet retorike naglo se smanjio na obje strane. U međuvremenu, na početku godine, mnogi su uvođenje američkog embarga vidjeli kao početak neizbježnog kraja “chaviste”. Problem je u tome što se onda dogodilo očekivano.
Američki recept za svrgavanje Nicolasa Madura je predviđao oštar pad izvoza venecuelanske nafte, uz očekivane posljedice za zemlju potpuno ovisnu o nafti. Embargo i konfiskacija imovine su za pljačkašku vladu “konvencionalne” metode uvođenja demokracije. Oporba u zemlji je oprobanim metodama organizirala nestašice, a onda se tvrdilo kako je to posljedica smanjenja proizvodnje i izvoza i da je zbog loše uprave Madurove vlade paralizirana cijela naftna infrastruktura. U međuvremenu, gledajući statistike, ali ponavljamo, za one koji ih žele vidjeti, možemo zaključiti da recept nije funkcionirao. Za razumjeti što se događalo, čak i ako prihvatimo činjenicu da je 5 milijuna barela nafte koju je Rosneft prodao američkim kupcima zaista ruska nafta, dovoljno je poznavati matematiku i posvetiti malo pažnje sljedećim podacima.

Agencija Reuters, pozivajući se na dokumente državne kompanije PDVSA, te Refinitiv Eikon, iz istog medijskog holdinga, navode kako je krajem veljače pad venecuelanskog izvoza nafte i goriva bio 40%. Naime od 1,44 do 1,66 milijuna barela dnevnog izvoza u studenom i siječnju je izvoz vlade Caracasa i kompanije PDVSA pao na 920 tisuća barela dnevno, što bi u prosjeku bio pad izvoza u odnosu na vrijeme prije embarga od oko 200 tisuća barela dnevno.
Kasnije su podaci za veljaču revidirani i agencija navodi da je PDVSA izvozila 990 215 barela dnevno.
U ožujku su, opet prema Reutersu, isporuke inozemnim kupcima venecuelanske nafte i goriva iznosile 980 355 tisuća barela dnevno, usprkos pet nestanaka struje koji su pogodili i crpne stanice i tranzitni sustav i terminale, koji su teoretski trebali dovesti do smanjenja izvoza nafte na 650 000 barela dnevno.
U travnju izvoz odjednom raste na 1,06 milijuna barela dnevno. Drugim riječima, prema izvješćima je fizički obujam izvoza je prvo snažno potonuo, ali se pokazalo da je veći od očekivanog i počeo je rasti.
U međuvremenu, treba imati na umu da je venecuelanski izvoz u razdoblju od listopada do prosinca 2018. bio znatno veći od godišnjeg prosjeka i iznosio je 1,24 do 1.34 milijuna barela dnevno.
Pozadina je sljedeća. U srpnju je Venecuela izvozila 1,39 milijuna barela dnevno. Međutim, nakon nesreće s tankerom na najvećem naftnom terminalu Puerto José je izvoz pao na 1,06 milijun b/d. Popravak je bio kompliciran i zbog blokade računa PDVSA.
Međutim, uz pomoć indijskih partnera je popravak tankera ipak izvršen, a akumulirane zalihe su očito poslane kao izvoz. Tako da podaci za jesensko i zimsko razdoblje nisu bili tipični, a blagi pad izvoza dogodio bi se bez sankcija.
Ipak, ostaje činjenica da su američki dužnosnici i novinari uspjeli iskoristiti efekt incidenta u Puerto Joséu. Moramo znati da su novi krug sankcija, što je eufemizam za izravnu pljačku PDVSA, te pokušaji da se pogorša situacija u cjelini, želja da se poništi “antisankcijski” oporavak venecuelanskog izvoza.
U ovom konkretnom slučaju, uporni i ekstremno nekonvencionalni pokušaji da se izvoz zaustavi tijekom nemira otvaraju golem prostor za vjerovati da su Amerikanci imali prste u nesreći na terminalu.
U međuvremenu, stabilizacija izvoza u ožujku i njegov kasniji rast je samo jedan od elemenata prilično velikih “propusta” koji su se dogodili zbog američkog križarskog rata protiv proizvodnje venecuelanske nafte. Zahvaljujući stalnoj borbi Washingtona protiv Caracasa i Teherana su cijene nafte od početka godine porasle za 28%, dok su cijene za teške vrste nafte, a obje zemlje su glavni dobavljači upravo tog tipa, porasle još više u odnosu na laku američku naftu. Zbog toga, kada predstavnici Caracasa, suprotno tvrdnjama zapadnih medija, govore o realnom padu izvoza za oko 10 posto, govore istinu, jer je fizički pad izvoza kompenziran s više “novca”. Istodobno, povećanje cijena teške nafte nije bio jedini rezultat njezinog nastajućeg deficita.
Malo teorije. Čudan je fenomen kada Venecuela “pliva u nafti” i ovisi o uvozu benzina, a Sjedinjene Države su i izvoznik i uvoznik nafte. Ovdje imamo vrlo uobičajeno “fizičko” objašnjenje. Različite vrste nafte su najbolja sirovina za različite vrste naftnih proizvoda. Ako se laka nafta lako pretvara u lagani benzin, zato sadrži relativno malo teških čestica. S druge strane, teška nafta je nužna da bi dobili kerozin, dizel gorivo i loživo ulje.
Dakle, ako nafta marke Brent “generira” 34,6% benzina i 34% dizela, a ruski Ural 27,1 benzina i 37,2% dizela, na drugoj strani se gustoća Brenta i Urala razlikuju za 6,9 stupnjeva API ili za 3,96%.
Između “superteške” nafte Venecuele i čak lakšeg Brenta, američka WTI nafta je “skromnija za” 23,1 stupanj API ili čak 15,6%.
Nafta od škriljca je čak lakša od WTI nafte, za 45 ili više API stupnjeva ili 39,6% u odnosu na venecuelansku , iransku ili rusku naftu. Iako ove brojke mnogima ne govore ništa, gustoća mjerena po gradaciji API američkog ministarstva energetike i potrebne formule se mogu naći čak i na Wikipediji, ali je jasno da je WTI nafta prikladna za proizvodnju benzina, a američka nafta od škriljca je u usporedbi s venecuelanskom, iranskom ili ruskom naftom, blago rečeno, “voda”.
Zbog toga uvoz naftnih derivata u Venecueli iznosi oko petine izvoza iz razdoblja od siječnja do studenog 2018. godine, dok razrjeđivači za supergustu lokalnu naftu čine manje od desetine uvoza. S druge strane, za SAD problemi zbog manjaka teške nafte nisu problemi samo za određene industrije, već nastaje problem s ravnotežom goriva u cijeloj zemlji.
Rezultat američkih “križarskih ratova” je prije svega bio oštar pad popusta na tešku naftu u odnosu na Brent, što potvrđuju i izvori iz Washingtona.

“Venecuelanski slom” američke naftne industrije izgleda ovako. Od 19. do 25. siječnja je izvoz venecuelanske nafte u SAD iznosio 587 000 barela dnevno. Nakon službene objave sankcija u prvom tjednu veljače je pao na 117 000 b/d, da bi se u drugom tjednu povećao na 558 000.
Do 22. veljače se izvoz i dalje smanjivao i bio je na tjednoj razini 208 000 barela dnevno. Od 11. ožujka do 29. ožujka nije bilo isporuka, a zatim je izvoz nastavljen, iako u manjim količinama, od 139 tisuća, 71 tisuću i 186 tisuća barela dnevno u prva tri tjedna travnja.
Od 26. travnja do 10. svibnja isporuke su prestale, ali su nastavljene od 11. do 17. svibnja s teretima od 49 000 barela dnevno. Podsjetimo da su svi prethodno potpisani ugovori i dogovorene isporuke istekli krajem travnja. Dakle, isporuke u svibnju su bilo američko kršenje embarga vlade iz Washingtona.
Ipak, ostaje činjenica da SAD vrlo dosljedno smanjuju svoju ovisnost o zalihama iz Venecuele. Međutim, oni to čine ne samo dosljedno, nego i na neobičan način.
Isporuke ruske nafte u Sjedinjene Države u prosincu prošle godine su iznosile samo 49,5 tisuća barela dnevno. Međutim, u prosincu su porasle na 134 tisuća b/d.
U prvoj polovici veljače već na 150 tisuća barela dnevno, a onda su isporuke smanjene, istodobno s porastom nabave iz Venecuele.
Situacija u prvoj polovici svibnja je izgledala jasno. Prema procjenama Caracas Capital Marketsa, od 1. svibnja do 13. svibnja je 13 tankera iz Rusije isporučilo u SAD 5 milijuna barela, gotovo koliko u sva prethodna četiri mjeseca. Lako je izračunati da govorimo o 357 tisuća barela dnevno. No, končano smo našli potvrdu da su ruski tankeri ipak prešli Atlantik ili Pacifik, sasvim svejedno.
Drugim riječima, manjak isporuka iz Venecuele za 60% su zamijenile isporuke iz Rusije, a uzimajući u obzir povećanje cijena, SAD su Rosneftu & Co. platile najmanje 86,7% od onoga što su plaćale državnoj naftnoj kompaniji PDVSA.

Najprostiji izračun govori da su Venecuela i Ruska Federacija, čiji se naftni sektor smatra cjelinom, zaradili na sankcijama.
S obzirom na činjenicu da u sadašnjoj upravi, za razliku od prethodne, barem jedna osoba zna kako koristiti kalkulator, a to je Donald Trump, Washington teško da gaji ikakve iluzije o vlastitoj politici sankcija. U međuvremenu, analitičari dosljedno predviđaju daljnji rast cijena, a oni radikalni govore o povratku na 100 dolara po barelu.
Drugim riječima, apokaliptičke prognoze o kolapsu venecuelanske ekonomije nakon uvođenja embarga su se očekivano pokazale pretjeranima. Caracas je patio, ali ne toliko koliko je trebalo Washingtonu. Američka uprava sada mora ili provesti, ili se odlučiti na uporabu sile, baš kao protiv Irana.
Nažalost, upravo zbog toga sadašnje zatišje može biti zatišje pred oluju. No, ovdje već govorimo o ekstremnoj odluci ulaska u izravni vojni sukob, a teško da postoji vojska na svijetu koja bu bez desetine tisuća mrtvih i stotina milijardi dolara izgubljene ratne tehnike osvojila planine Irana i džunglu Venezuele. Trumpu hitno treba nešto što će izgledati kao častan izlaz iz ove situacije, jer američke rafinerije sa svojom naftom u šaci trenutno drže Rusi, a jučer je Rosneft najavio mogućnost dodatnog smanjenju proizvodnje, što želi Saudijska Arabija, a supina OPEC+ će o svemu raspravljati u lipnju.
Naravno, sve ove podatke možete naći na portalima kao što su Oil Price ili službenim stranicama ministarstava energetike zemalja izvoznica nafte, a možete vjerovati i Reutersu ili još bolje Radiju Slobodna Europa. Svatko ima pravo na izbor i na vlastito mišljenje, ako time nikoga ne ugrožava nikoga.
Američke sankcije ne vrijede za domaće naftaše – Nafta iz Venezuele plovi u SAD
Američka sila i perzijska mudrost – SAD ne mogu zaustaviti izvoz iranske nafte