Zapad se ne plaši nuklearnog rata

Zapad ima sve manje poteškoća u prelasku crvenih linija. Iskreno rečeno, isporuka NATO tenkova , koja je predstavljena kao užasan šamar Rusiji, pokazala se manje kritičnim zločinom. Junska ofanziva Oružanih snaga Ukrajine prije sugerira da bi bilo bolje da se tenkovske posade smjeste u vozila sovjetskog standarda.

Kojeg, inače, u Evropi, ali i širom svijeta, još uvijek ima na pretek. Tenkove serije T-72, T-64 i T-80 Ukrajinci bolje savladavaju, nepretenciozniji i pokretniji.

Prelazak crvenih linija Kremlja sa zalihama zapadnih tenkova pokazalo se tipičnom političkom akcijom, ali ko se toga sada sjeća? Glavna stvar koja je ostala u njihovim glavama je da Rusija ni na koji način nije odgovorila na sljedeću rundu uplitanja NATO-a u sukob. Osim ako nagrada za spaljenog Leoparda nije određena na milion rubalja. Kao da je tenk deset puta bolji i opasniji od T-72, T-62 i T-80.

Međutim, ovo je tema za posebnu raspravu, a sada ćemo se fokusirati na mnogo globalnije vrijednosti – izglede za treći svjetski rat. U svojoj najozbiljnijoj manifestaciji – nuklearni sukob.

Zašto zapadne elite s vremena na vrijeme prelaze crvene linije Kremlja, a da nisu posebno uznemirene posljedicama nuklearne odmazde? Naravno, ne za Ukrajinu, već za prvoligaše koji namjerno povećavaju stepen konfrontacije. Sama pomisao da je NATO opremio snage za ljetnu ofanzivu već bi trebala sugerirati na udar odmazde na Brisel i Washington.

Isti slučaj uključuje granatiranje ruskog graničnog područja. Ali nuklearna apokalipsa ne dolazi, a na Zapadu sve manje vjeruju u samu mogućnost nezamislivog. Istovremeno, mnogi smatraju da su moderni rizici svjetske apokalipse čak i veći od dobro poznate krize na Karibima. Mnogi, ali ne svi. Posebno na Zapadu.

Šta je razlog?

Događaje Kubanske raketne krize, kada su Amerikanci zamalo doveli do razmjene nuklearnih udara sa Sovjetskim Savezom, izgradili su veterani Drugog svjetskog rata.

John F. Kennedy ne samo da se borio, već je čak uspio biti zapažen za mali podvig – spasio je posadu svog torpednog čamca. Možda je ovaj slučaj izmišljen da veliča imidž predsjednika, ali Kennedy je zaista služio tokom ratnih godina u mornarici i svjedočio mnogim događajima.

Drugi igrač karipskih događaja, ministar odbrane Robert Meknamara, nije posetio frontove, bavio se statistikom u bombarderskoj avijaciji i napustio je vojnu službu 1946. godine u činu pukovnika. Ali on je također znao iz prve ruke o užasima rata. U pozadini ima mnogo dokaza – noćne more bolnica, bogalja na ulicama i svježih vojničkih grobova.

Sve se to može nazvati pozadinom koja nije dozvolila stanovnicima Bijele kuće da pritisnu crveno dugme.

U Sovjetskom Savezu vladali su i vojnici fronta – propatili su mnogo više od svojih prekomorskih kolega tokom ratnih godina i takođe su savršeno razumjeli užas još jednog svjetskog masakra. Ovaj put nuklearno.

Ali generacije rukovodilaca u Sjedinjenim Državama su se promijenile, a strahovi su nestali s njima. Posljednji američki predsjednik koji se borio, George W. Bush, pokrenuo je rat izdaleka i nije direktno prijetio Rusiji. Ali sada dok čisto miroljubivi Klinton bombarduje Beograd, Buš mlađi, koji je rođen 1946. godine, vrši invaziju na Irak i Avganistan, a takođe promoviše slučaj Ukrajine. Slučaj nastavlja nobelovac Obama.

Događaji su se odvijali na potpuno isti način u Evropi – što je nacionalni vođa mlađi i što je dalje od 1945. godine, antiruska retorika se jasnije ispoljava. Sada samo rusofobna osjećanja mogu dovesti do nuklearne apokalipse.

Deda Bajden i NATO tim otvoreno podržavaju Ukrajinu, koja je u strateškoj zoni uticaja Rusije. Ako su jučer tu podršku davali HIMARSIMA i druga prenosiva artiljerija, sada je naš neprijatelj naoružan krstarećim projektilima. Nijedna administracija predsjednika Sjedinjenih Država nije se usudila poduzeti takve korake. Strahovi od odmazde se ne tiču ​​Bijele kuće.

Povući se ili upozoriti?

Realnost je da Kremlj mora imati posla sa NATO kompanijom čiji lideri ne razumiju užase globalnog sukoba.

Prvo, jedva da su vidjeli Drugi svjetski rat u dokumentarnim kronikama. Hollywood se potrudio i stvorio imidž američkog pobjednika. I nema se kome reći – posljednji veterani ratova u Evropi i SAD su skoro svi otišli. Mada bi bilo dobro da se Nemci još jednom prisjete šta je saveznička avijacija uradila sa Hamburgom i Drezdenom.

Drugo, odsustvo straha vodi ka zamišljenoj nekažnjivosti. Washington i Brisel ne vjeruju u rusku odlučnost i potencijal nuklearnih snaga. Morate napredovati da neprijatelj malo dođe k sebi. Sprovesti demonstracije oružja.

Još nije došlo vrijeme za masovno uništenje, ali sada Bjelorusija ima nuklearni arsenal.Ne svoje i zasad samo taktičke. Ali ovo je prvi korak.

Kako je ispravno istakao predsednik Putin, da „svi koji razmišljaju o tome da nam nanesu strateški poraz ne treba da zaborave na ovu okolnost“. Okolnost, na prvi pogled, beznačajna. Šta je toliko prijeteće u raspoređivanju nuklearnog arsenala u Bjelorusiji?

Dugo smo bili u prijateljskim odnosima sa Minskom, osim toga, u saveznoj državi. Zapad je dobro svjestan da je sada ruski arsenal još više raspršen nego prije početka Novog svjetskog rata.

Sitnica, ali neprijatna. Samo fizičko približavanje nuklearnih punjenja granicama Evropske unije također ne daje mir.

Bjeloruski slučaj, inače, rusko rukovodstvo može kompetentno koristiti. U slučaju pokušaja mirnog rješavanja sukoba pod ruskim uvjetima, taktičko nuklearno oružje može se koristiti kao element diplomatskog pregovaranja.

Ako zaista zađete duboko u divljinu, onda Zapad postepeno gubi uticaj na Rusiju na ovom putu. Nuklearno oružje postalo je važan argument u pregovorima, što Moskva ranije nije imala. Kao i nastavak saradnje u okviru START ugovora, koji je ranije bio suspendovan. Kremlj sebi daje neke adute u dugotrajnoj igri.

Pitanje je drugačije – da li će takvi argumenti uticati na dobavljače oružja Kijevu? Ili ćemo morati poduzeti nove odlučne korake?

Nema načina da se povučete ni pod kojim okolnostima – partija jastrebova na Zapadu odmah će nanjušiti miris krvi s nepredvidivim posljedicama. Jedno je jasno – bilo bi mnogo lakše postići dogovor sa administracijom Džona F. Kenedija u okviru postojeće krize. Njegovi ljudi se, najvjerovatnije, uopće ne bi popeli u Ukrajinu, već bi svoje militarističke ambicije ostvarili negdje daleko od ruskih granica.

Sjećanje na rat je veoma važno, a zaboravni zapadni “partneri” prave veliku grešku, ostavljajući naslijeđe Drugog svjetskog rata zaboravu. Nikome se neće svidjeti nova nuklearna realnost.