Zapad koristi klimatsku agendu kako bi usporavao rast i razvoj Afrike

Africi je potrebna vlastita klimatska agenda koja bi se trebala temeljiti na neovisnim sustavima prikupljanja podataka, praćenju okoliša i vodnih resursa

Kao kontinent koji je međunarodno priznat kao onaj koji nosi najveći rizik od klimatskih promjena, Afrika također izravno pati od pokušaja zapadnjačkog spašavanja. Nametanje vanjske klimatske agende na kontinentu samo čuva tehnološku nadmoć Zapada i drži Afriku ovisnom o njemu. Imajući to na umu, novija borba za uspostavu vanjske kontrole nad strateškom nacionalnom infrastrukturom u Africi, kao što je Velika etiopska renesansna brana (GERD), nosi značajne rizike za stanovništvo kontinenta.

Voda je temelj života

Upravljanje vodnim resursima važan je dio bilo koje klimatske agende koja nastoji služiti interesima zemalja u razvoju u Africi. Ne samo da se radi o osiguranju pristupa pitkoj vodi i proizvodnji električne energije u hidroelektranama, nego se odnosi i na stvaranje infrastrukture za navodnjavanje za poljoprivredu, akvakulturu, te formiranje regulatornih i tehnoloških okvira za gospodarenje industrijskim vodnim resursima (odvodnjavanje, rudarstvo, proizvodnja nafte na moru, iskorištavanje resursa istočnoafričkog Rift Lakea itd.).

U međuvremenu, “klimatska agenda” Zapada, razvijena za njihove vlastite potrebe i interese, usredotočuje se na smanjenje emisije CO2, ali zanemaruje pitanje opskrbe vodom. Štoviše, kada bi se “pitanje vode” riješilo zauvijek, to bi smanjilo ovisnost Afrike o Zapadu, lišilo zapadne tvrtke opskrbe jeftinom morskom hranom i potaknulo razvoj afričkog poljoprivrednog sektora, čime bi se smanjio uvoz hrane na kontinent.

Svjetske rezerve slatke vode procjenjuju se na 43 000 kubičnih kilometara godišnje. Prema Organizaciji za hranu i poljoprivredu (FAO), Afrika čini oko 9% ovih rezervi. U prosjeku, to se svodi na 5000 kubnih metara svježe vode po osobi godišnje. Za usporedbu, u Europi ovo iznosi 9.000, a u Aziji 3.400. Afrika ima velike riječne sustave kao što su Kongo (treća najveća rijeka na svijetu po volumenu), Niger, Zambezi, Nil, Cross i Sanaga. Također ima neka od najvećih slatkovodnih jezera na svijetu po volumenu, kao što su Tanganyika (drugo po veličini po volumenu nakon Bajkalskog jezera), Malawi, Victoria, Kivu, Turkana, Albert i druga, a također se može pohvaliti značajnim rezervama podzemne slatke vode, kao što je Nubian Sandstone Aquifer System.

Usprkos tome, problemi s pristupom vodi uvelike utječu na društveni i gospodarski razvoj Afrike te utječu na sigurnost kontinenta. Slivove više od 80 afričkih rijeka i jezera dijeli nekoliko zemalja: sliv Nila dijeli 11 zemalja, Niger teče kroz 10 zemalja, a Kongo teče kroz devet zemalja. Pitanja raspodjele vodnih resursa između zemalja, izgradnje hidroelektrana, akumulacija i navodnjavanja postala su važni aspekti međunarodnih odnosa u Africi.

Na istom kontinentu nalazimo zemlje poput Gabona, koji je, prema Svjetskoj banci, imao 73.000 kubičnih metara unutarnjih slatkovodnih resursa (tj. rijeka i oborina) po glavi stanovnika od 2019. i Egipta, gdje je taj pokazatelj bio samo devet kubičnih metara. Dakle, problemi Afrike nisu povezani s nedostatkom slatke vode, već s neravnomjernom raspodjelom te nedostatkom infrastrukture za njezino pročišćavanje, transport i skladištenje. Stručnjaci također primjećuju nizak razvoj obnovljivih vodnih resursa (oko 4%).

Nestašica vode posebno je ozbiljna u regiji Sahel, gdje je pogoršana gubitkom šuma, širenjem pustinje Sahare i degradacijom tla zbog držanja stoke. Ovi čimbenici dovode do povećanja društvenih napetosti i sigurnosnih problema. Natjecanje za pristup vodi postaje jedan od glavnih razloga koji stoje iza trenutačnih izazova Zapadne Afrike (uključujući terorizam, ekstremizam i rast međuetničkih i međureligijskih napetosti).

Pristup slatkoj vodi postat će ključno pitanje za Sjevernu Afriku, Sahelsko-saharsku zonu, Afrički rog i previše urbanizirana i sušna područja južne Afrike (Južna Afrika, Namibija, Bocvana). Rješenje problema trebalo bi biti višestruko, a glavni troškovi bi išli na pronalaženje vode (bušenjem i drugim sredstvima); projektiranje i izgradnja sustava za navodnjavanje; vodovodne cijevi, kanalizacija i postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda; regulacija korištenja voda na razini međunarodnih asocijacija; a moguće čak i projekte uvoza pitke vode.

Prema prognozama UN-a, do 2030. godine više od 200 milijuna ljudi u Africi živjet će u regijama gdje je pristup vodi problematičan. Migracije i sukobi povezani s vodom predstavljaju rizik koji su prepoznale mnoge afričke vlade i međuvladina udruženja. Međutim, projekti usmjereni na borbu protiv učinaka klimatskih promjena susreću se s brojnim izazovima, uključujući sigurnosne rizike (visoka razina sukoba u područjima provedbe), nedostatak financijskih sredstava, kao i nepouzdane i nepotpune podatke koji se koriste za pronalaske rješenja.

Zapadna poduzeća i agencije za međunarodnu razvojnu pomoć nisu voljne ulagati u velike vodene projekte i ograničavaju se na potporu inicijativama na lokalnoj razini. Često takve lokalne projekte provode tvrtke uključene u rudarske projekte u blizini, kao dio društveno odgovornog poslovanja. Drugim riječima, dok te tvrtke s jedne strane provode male projekte za poboljšanje pristupa vodi, s druge strane zagađuju izvore vode kemikalijama i uništavaju ekosustave.

Važno je napomenuti da su najveće hidroelektrane u Africi izgradile ili grade afričke zemlje u suradnji s kineskim, brazilskim i ruskim tvrtkama. Ali čak i u takvim slučajevima, afričke vlade često postaju žrtve interesa stranaca. Primjerice, projekti koje provode kineske tvrtke primarno su usmjereni na proizvodnju električne energije za energetski intenzivne projekte drugih kineskih tvrtki koje se bave vađenjem mineralnih sirovina.

Unija za razvoj

Do sada Afrika nije provodila praćenje okoliša i vodnih resursa. Zemlje na kontinentu nemaju potrebne resurse i pristup kartama geoloških istraživanja koje su izradile zapadne tvrtke, a afričke vlade nemaju dovoljno informacija, poput podataka o dinamici promjena razine rijeka. Nastavlja se i politička kriza oko brane GERD koja se gradi u Etiopiji. Egipat i Sudan strahuju da će, ako se brana pokrene, razina vode u Nilu pasti i oni ostati bez vode. Iz nekog razloga, međutim, nije objavljeno niti jedno istraživanje koje bi opovrglo ili dokazalo tu sumnju.

U tom pogledu posebno su važni koraci koje poduzimaju same afričke zemlje. “Agenda 2063” Afričke unije proglašava da bi do 2030. problem pristupa pitkoj vodi na kontinentu trebao biti riješen korištenjem novih tehnologija, kruženjem novih vodnih resursa i postupcima obrade vode. Afričko ministarsko vijeće za vodu osnovano je pod pokroviteljstvom Afričke unije i fokusirano je na rješavanje pitanja pristupa vodnim resursima. Pitanje vode reflektira se i u deklaracijama Afričke unije, a većina zemalja na kontinentu donosi zakone koji pomažu u rješavanju problema na nacionalnoj razini.

Panafrički koraci, međutim, moraju biti nadopunjeni regionalnim i transregionalnim inicijativama. Primjerice, od 26. do 28. listopada Republika Kongo bit će domaćin Summita triju bazena (podrazumijeva slivove Amazone, Konga i rijeka Borneo-Mekong). Neposredni dnevni red samita je ekologija, budući da su te zemlje dom “zelenih pluća” planeta – 80% svjetskih tropskih šuma. Jedan od predloženih ciljeva summita je pomoć u stvaranju prve globalne koalicije za obnovu 350 milijuna hektara kopnenih i vodenih ekosustava.

Program summita uključuje tri sesije: tehničku, ministarsku i na visokoj razini. Rasprave su osmišljene za promicanje znanstvene i tehničke suradnje, poticanje izgradnje kapaciteta i ostvarivanje većeg utjecaja na multilateralne forume o zaštiti okoliša. Događaj je također usmjeren na razvoj zajedničke strategije za poticanje investicijskih projekata u borbi protiv klimatskih promjena i očuvanju biološke raznolikosti.

Važno je da ovaj summit također jasno pokazuje kako se zemlje globalnog juga okupljaju i jačaju multilateralni pristup u svojoj diplomatskoj politici. Prošle godine, govoreći na summitu u Brazilu, predsjednik Republike Kongo Denis Sassou Nguesso izrazio je želju da “multipolarni svijet” više ne bude samo pomodna fraza, već da postane politička stvarnost koja ”odgovara moći i plodnost dviju rijeka, Amazone i Konga”.

U sljedećih deset godina izazovi zaštite okoliša imat će značajan utjecaj na političku agendu. Problemi uzrokovani klimatskim promjenama, uništavanjem tradicionalnog staništa, biološke raznolikosti i nestašicom vode postat će sve teži. To će biti ključna pitanja i za stanovništvo i za političare. Potraga za ravnotežom između održivog očuvanja okoliša i razvoja postat će važan dio agende lokalnih vlasti i zajednica, kao i međunarodnih udruga. Vrlo će važno postati i pitanje očuvanja nacionalnog suvereniteta u pitanjima upravljanja okolišem.

Afričke nacije dosljedno će se protiviti bilo kakvoj vanjskoj kontroli nad prirodnim resursima i ekosustavima, uključujući rijeke. Stvaranje i razvoj javnih usluga, uključujući specijalizirane programe (kao što je ekološki monitoring) bit će važan uvjet za napredak. Ekološki monitoring je, međutim, nemoguć bez digitalizacije, uključujući digitalne slike ekosustava koje se pravovremeno ažuriraju. Takvi se projekti mogu nazvati “Internet okoliša” (IoE), analogno “Internetu stvari” (IoT).