Zapadna Europa pod udarom koronavirusa kao u vrijeme „crne kuge“

Prije gotovo sedamsto godina, tijekom širenja pandemije kuge, ili “crne smrti”, Italija je imala tužnu čast da bude “kapija” zaraze u Europi. Sve se ponavlja.  „Crna smrt“ stigla je sredinom XIV stoljeća iz Kine, a u XXI stoljeću je isti put ponovio koronavirus.

Ujutro 25. veljače, na karti rasprostranjenosti virusa Covid 19. pokazao se broj zaraženih u Italiji 229, a 27. veljače već 453. Najviše ih je pogodio sjever zemlje i regije Lombardija i Veneto, gdje su smješteni gradovi Milano i Venecija. Ali na jugu, u Palermu, već su se pojavili prvi slučajevi. Najgore je što liječnici nisu mogli pronaći „nultog pacijenta“, onog s kojom je počelo širenje virusa. Čovjek po imenu Mattia iz grada Codogno može se smatrati takvim, ali je to daleko od sigurnog. A budući da ne razumijemo odakle se točno širi virus, nema nikakve sigurnosti da su na putu njegovog širenja postavljene odgovarajuće prepreke. Prilično dugo razdoblje inkubacije virusa dovodi do problema, jer dok osoba uspije shvatiti da je ozbiljno bolesna, uspijeva zaraziti mnoge oko sebe.

Naravno, talijanske vlasti iskoristile su kineska iskustva. Uvedene su stroge mjere karantene, obustavljene su nastave u obrazovnim ustanovama, otkazane su nogometne utakmice, modne revije, pa čak i Venecijanski karneval, što je, prema našem mišljenju, apsolutno neoprostivo, jer bi karneval u pozadini epidemije bio idealan način za gozbu tijekom kuge i ušao bi u modernu povijest kao nešto epsko u pozadini sive svakodnevice.

Ali postoji jedan detalj koji nam ne dopušta da vjerujemo u dobar ishod talijanske epidemije. Ima jednu kritičnu razliku od kineske verzije, a ta razlika sve monstruozno kvari.

Kina je i danas relativno zatvorena zemlja i geografski je odvojena od ostatka svijeta. Ako dođe do izbijanja bolesti, vrlo je jednostavno ne zbunjujete pretjerano ljude iz opasne regije. Zatvorite regiju i borite se protiv bolesti. Ali Italija je sušta suprotnost Kini. To je turistička Meka, zemlja koju pohode turiste iz cijele Europe i šire, koji tamo kruže u stalnim rotacijama i najčešće idu gdje… ? Da, pogodili ste. Na sjever Italije, a ne na Siciliju.

I tako se u „prolaznom dvorištu“ Europe pojavila epidemija. Još uvijek treba tražiti još prolaznija dvorište od sjeverne Italije, ali osim europskih prijestolnica poput Londona ili Pariza, možda nema takvog mjesta. I ovdje bi bilo potrebno izračunati ili barem jednostavno procijeniti koliko je građana EU putovalo i posjetilo Lombardiju i Veneto u posljednjih nekoliko tjedana u razdoblju inkubacije koronavirusa. Gotovo sigurno stotine tisuća ljudi, ako ne i milijuni. Uostalom, oko 20 milijuna ljudi u prosjeku godišnje posjeti samo Veneciju. Svi ti ljudi su imali priliku da se zaraze i odu kući, u svoju Francusku, Švicarsku i Njemačku, kako bi dalje nosili „štafetu“ epidemije. Vjerojatnost da to nije bilo tako je ravna nuli. Najpopularnija turistička regija u Europi nije otok i zato nije iznenađujuće da se ovaj scenarij počinje brzo realizirati.

Njemački ministar zdravlja Jens Spahn izjavio je da je zemlja na rubu epidemije koronavirusa. Švicarska je prekinula željezničku komunikaciju s Italijom, a prva zaražena osoba se pojavila nakon posjete Lombardiji i u Austriji. I kao da su mediji dočekali svog „nultog pacijenta“, pomalo tužni što nas Covid 19. zaobilazi kao da smo šugavi, i Hrvatska je dobila svog prvog bolesnika koji je bio u sjevernoj Italiji, a onda su došli i ostali.

S pravom već možemo govoriti o početku europske epidemije Covid 19. I kao svaka epidemija, stvarni medicinski dio ovdje je daleko od glavne priče. Glavna stvar su ekonomske i političke posljedice, kao na primjer na fotografiji jednog od talijanskih supermarketa.

To su prazne police u talijanskim supermarketima. Mnogi su Talijani priznali da ovaj fenomen vide prvi put u životu. Ali sve je logično. Ako vlada pošalje ljude da sjede kući, a ne da se druže u kafićima, onda im, naravno, treba zaliha hrane kako ne bi izlazili na ulice. Postoji li hrane u takvim količinama u talijanskom sustavu zaliha? A na europskom? Samo za referencu, sada je vrijeme kada se plodovi prošle berbe postupno bliže kraju.

Malo više logike i mašte. Ali što će mase ljudi kupovati ako mnogi od njih sada ne idu na posao? A ako se ova situacija produži na nekoliko tjedana, hoće li sva ušteda biti dovoljna da se  ti ljudi prehrane? Ili postoji rizik da će ih glad u nekom trenutku potaknuti na bijeg ili pljačku? Uostalom, Italija nije Kina i tamo građani nisu toliko disciplinirani., posebno „temperamentni“ južnjaci, posebno ako si dio neke od brojnih „obitelji“.

I ovdje stupa na snagu politički faktor i kako će se iskazati talijanske i europske vlasti? Hoće li biti u stanju ostati na profesionalnoj visini ili će se osramotiti kao Ukrajinci sa svojom evakuacijom i epom s barikadama za karantenu? Budući da opušteni birokrati u pravilu nisu spremni za krizne situacije, očito je da je drugi scenarij izvjesniji.

To znači da će se na sljedećim izborima čuti slogani: „Dolje s onima koji nam nisu mogli pomoći tijekom epidemije“, što bi moglo odigrati presudnu ulogu u predizbornoj kampanji, a politički spektar Italije i Europe bit će znatno ažuriran, do nepredvidivosti.

I svemu tome dodajmo „ludog Erdogana“, koji je pustio desetke ili stotine tisuća ljudi da slobodni marširaju prema EU, za sada prema Bugarskoj i Grčkoj.

U svakom slučaju, budući izbori će pokazati da je glavna stvar tijekom epidemije – disciplina. Ali u Europi postoji tako divna kategorija ljudi koji apsolutno nisu skloni disciplini. Jeste li već pogodili tko je to? Istina, to su nevladine udruge i njihove prišipetlje, za koje zakon ne vrijedi, ali i imigranti, koji zakone ne razumiju.

Kinezima je lako upravljati vrlo svjesnim društvom, a ako u vašoj zemlji živi oko deset posto onih koji nameću prakse „pozitivne diskriminacije“, što je eufemizam za nepoštivanje zakona, a drugih deset posto su bivši sinovi planina i pustinja, koji su ih napustili prije samo nekoliko godina, hoće li se oni pridržavati svih zabrana i propisa? Prvi će odmah zaurlati kako im se krše temeljna ljudska prava i da ne žele živjeti u policijskoj državi, a drugi kako to nije u skladu s njihovom tradicijom i oni tako ne mogu živjeti, između ostalog, jer imaju obvezu slušati dnevnu propovijed. Pa vi budite pametni. Ipak, srećom, koronavirus nije „crna smrt“ i ne odnosi živote u broju kako neki žele prikazati i žrtve su uglavnom starci i kronični bolesnici.

Ali to je skroz druga priča, jer brojni znakovi govore da će se tijekom susreta s koronavirusom Europa susresti s čitavim hrpom nepredviđenih nemedicinskih problema. Pod cijenu kojih žrtava će se ona nositi s njima? I hoće li se uopće moći s njima nositi?