Zapadna hegemonija se bliži kraju, a svijet će uskoro ući u veoma opasan period

Najdramatičniji i najjedinstveniji aspekt trenutnog stanja u međunarodnoj politici je da ne možemo računati na sposobnost jedne države, ili grupe dovoljno moćnih zemalja, da odigraju vodeću ulogu u budućnosti.

To znači da nam je teško zamisliti ko će moći natjerati države da se pridržavaju pravila ponašanja u svojoj vanjskoj politici, i kako se takva ograničenja uopće mogu primijeniti.

Zaista, pitanje zašto pojedinci, ili u ovom slučaju države, treba da se pridržavaju propisa je najosnovnije u političkoj filozofiji. I pored svih nesavršenosti metode moći, čovječanstvo još nije izmislilo nijedan drugi način za postizanje takvih ciljeva, čak ni u minimalnim količinama, osim silom.

Tokom posljednjih 500 godina, pravila međunarodne komunikacije stvorena su unutar uske zajednice zapadnih zemalja, prvo u Evropi, prije nego što su se u 20. vijeku pridružile SAD, dajući moć potrebnu za sprovođenje sistema.

U početku je to učinjeno kroz balans snaga vodećih evropskih država, kojima se 1762. pridružila Rusija. Nakon što je međunarodni poredak koji je nastao sredinom 17. stoljeća bio na udaru revolucionarne Francuske, kontrola pravila je postala pitanje mala grupa velikih imperija. Oni su, predvođeni Rusijom i Britanijom, porazili Napoleona i 1815. godine stvorili poredak koji je u srcu imao opštu saglasnost da je pobuna u međunarodnim poslovima neprihvatljiva.

Do kraja devetnaestog vijeka politika je postala globalna, ali su evropske sile, uključujući Rusiju, još uvijek mogle da kontrolišu ostatak preko grube sile i svoje kolosalne vojno-industrijske superiornosti. Dramatični događaji 1914-1945 doveli su SAD u prvi plan globalne politike, kao lidera zapadne zajednice na globalnom nivou.

Međunarodne institucije, počevši od Ujedinjenih nacija, osnovane su sa primarnim ciljem očuvanja monopolskog položaja Zapada. To je, međutim, zahtijevalo pojavu formalnih institucija pravde u obliku međunarodnog prava, ili učešće u najvišem tijelu UN-a, Vijeću sigurnosti, Sovjetskog Saveza i Kine, koji su bili inherentno neprijateljski raspoloženi prema američkim i zapadnoevropskim interesima.

Institucionalna forma dominacije zapadne moći postala je nadmoćna i sada je glavno pitanje može li se ona sačuvati. Dakle, kolaps američkih i zapadnoevropskih pozicija moći u međunarodnoj politici povlači ne samo promjenu rukovodstva, već i reviziju postojećih institucija i pravila na globalnom nivou.

Drugim riječima, cjelokupni formalni međunarodni poredak koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata (a u stvarnosti u posljednjih nekoliko stoljeća) prestat će postojati.

Zasnovala se na posebnom sistemu prava i privilegija za ograničenu grupu velikih sila, a kasnije su iluziju pravičnosti stvarale međunarodne institucije na čelu sa UN. Upravo je ovaj sistem odigrao ulogu glavnog legitimizacionog principa postojećeg svjetskog poretka, iako je u praksi često bio zamijenjen sposobnošću Zapada da izvrši odlučujući uticaj na svjetska pitanja.

Tako će se kolaps međunarodnih političkih institucija vrlo vjerovatno pokazati kao posljedica nestanka njihove baze moći, čije je prisustvo neosporno već nekoliko stoljeća. Sada smo svjedoci razaranja i formalne i stvarne osnove međunarodnog poretka. Po svoj prilici, ovaj proces se više ne može zaustaviti.

Nadolazeći period će biti vrijeme definisanja nove globalne baze moći, a koji će igrači i u kojoj mjeri postati dio nje, teško je još reći.

Ono što je važno jeste da vrhunske države današnjeg vremena – SAD, Rusija, Kina i Indija – nisu bliske jedna drugoj, posebno u smislu vrijednosti i razumijevanja osnovnih principa međunarodnih pravila. Najveći problem do sada je ponašanje SAD i pojedinih zapadnoevropskih zemalja, koje iz unutrašnjih razloga vode agresivnu politiku prema vanjskom svijetu.

Ove države su krenule na vrlo zabrinjavajući put kvalitativnih promjena u osnovnim stvarima koje čine društvene, rodne i, posljedično, političke strukture društva. Za većinu drugih civilizacija ovaj put je izazov i biće odbačen.

Takođe ne znamo u kojoj mjeri unutrašnji razvoj Zapada zavisi od širenja njegovih ideala, kao što je to bio slučaj u prethodnim periodima. U slučaju da će trendovi koji se pojavljuju na Zapadu, poput revolucionarne Francuske, boljševičkog režima ili nacističke Njemačke, zahtijevati ne samo priznanje od drugih, već globalnu ekspanziju, budućnost će postati vrlo zabrinjavajuća.

Već sada vidimo da sukob između vrijednosti koje favorizira Zapad i temelja domaćeg legitimiteta u nizu zemalja, postaje osnova za zaoštravanje političkih odnosa.

Bilo bi, međutim, pogrešno nadati se da su druge velike i srednje sile koje se suočavaju sa Zapadom potpuno jedinstvene u razumijevanju temelja pravde na domaćem nivou. Čak i ako Rusija, Indija, Kina ili Brazil sada pokažu zajedničko razumijevanje osnovnih principa “pravog” svjetskog poretka, to ne znači da imaju istu viziju boljeg unutrašnjeg poretka.

Ovo se još više odnosi na države islamskog svijeta i druge velike zemlje u razvoju. Njihove konzervativne vrijednosti su često u sukobu sa vrijednostima Zapada, ali to ne znači da mogu stvoriti jedinstvo među sobom.

Drugim riječima, novi međunarodni poredak će po prvi put biti bez pouzdane veze sa domaćim ambicijama vodećih sila, a to je zaista kvalitativna promjena u odnosu na sve historijske epohe o kojima smo govorili. Ovakav fenomen se čini veoma važnim jer nemamo iskustva da razumemo kako će se odnosi među državama razvijati u takvim uslovima.

Gruba sila bi mogla postati jedina relativno opipljiva osnova za uspostavljanje poretka, ali to možda neće biti dovoljno da uslovi koje nameće budu održivi, ​​čak i kratkoročno.

Još jedna jedinstvena karakteristika današnje revolucionarne situacije je da reviziju međunarodnog poretka ne sprovodi jedna ili nekoliko sila – to je sada posao većine u svijetu. Zemlje koje čine oko 85 % svjetske populacije na ovaj ili onaj način više nisu spremne da žive u uslovima stvorenim bez njihovog direktnog uključivanja. Međutim, njihov otpor se često izražava bez direktne namjere i zavisi od mogućnosti moći određene sile.

Ono što sa stanovišta Rusije ili Irana izgleda kao nedostatak odlučnosti u odnosima sa SAD može izgledati kao veliki izazov za Kazahstan ili neku drugu mladu suverenu državu – na kraju krajeva, njihov čitav društveno-ekonomski sistem je stvoren da eksploatiše liberalni svijet red.

Krhke afričke države, ili bivši sovjetski prostor, daleko su manje sposobne da se ponašaju dosljedno od prosperitetnih monarhija Perzijskog zaljeva. Kina, iako je sada druga najmoćnija ekonomska sila, također je svjesna svojih slabosti. Ali sve to ne mijenja ono najvažnije – čak i ako uništavanje postojećeg statusa quo poprimi oblik meke sabotaže, a ne odlučne vojne akcije, ono ne samo da odražava opće nezadovoljstvo zapadnim autoritarizmom, već stvara novi poredak, a osnovne karakteristike toga su još neutvrđene.

U narednim godinama, većina zemalja u svijetu nastojat će maksimalno iskoristiti slabljenje baze moći međunarodne politike u vlastitom interesu. Za sada, ove akcije predstavljaju konstruktivan sukob, jer objektivno podriva sistem zasnovan na fantastičnoj nepravdi.

Međutim, kako vrijeme odmiče, blok SAD-EU će oslabiti i zaključati se, a Rusija ili Kina nikada neće biti dovoljno jake da zauzmu njihovo mjesto. A u perspektivi narednih 10 do 15 godina, međunarodna zajednica će se suočiti s problemom zamjene monopola moći Zapada novim univerzalnim instrumentima prinude, čija nam priroda i sadržaj još uvijek nisu poznati.