Zašto Americi sada odgovara da ohladi priče o pekinškom „genocidu“ nad ujgurima u Sinđijangu

Prije nekoliko mjeseci, riječ “genocid” se slobodno koristila uz kineske akcije u Sinđijangu. Sada su ove optužbe splasnule pod Joeom Bidenom – pokazatelj da je američki argument uvijek bio u lošoj namjeri.

U svom posljednjem danu na funkciji, bivši američki državni sekretar Mike Pompeo potvrdio je da je situacija Ujgura u kineskoj autonomnoj oblasti Sinđijang jednaka „genocidu“ – jednom od najtežih zločina u međunarodnom pravu, koji zauvijek proganja svijet nasljeđem nacizma. Nije iznenađujuće što je ova oznaka, koja predstavlja zločin promišljene namjere da se potpuno uništi narod ili etnička grupa, dramatično povećala tenzije između SAD i Kine. Štaviše, uspjela je nastaviti borbu u Bidenovoj administraciji, koja nije odstupila od priče.

Ali sada kada smo stigli do oktobra, Sinđijang je skoro nestao sa međunarodne političke agende, što je zagonetno ako je tamošnja situacija tako teška koliko se tvrdi. Bidenova administracija je o tome u posljednje vrijeme govorila izuzetno malo i, iako mediji to povremeno objavljuju, nemilosrdno izvještavanje koje optužuje Peking je ublaženo, kao i povorka novih ”studija” koje ističu tvrdnje o genocidu, a koje su takođe dosta pokrivene.

Umjesto toga, u srijedu se u Associated Pressu pojavio neobičan članak. Iako je još uvijek optuživao Kinu za kršenje ljudskih prava u regionu, nastavili su da značajno umanjuju i utišavaju stanje stvari, dovodeći do naslova: „Teror i turizam: Sinđijang olakšava kontrolu, ali strah ostaje“ i navodi da je Kina ublažila situaciju i da su se Ujguri vratili na ulice.

Ključni zaključak? Izdavač je potpuno promijenio svoju naraciju. U junu je pružao platformu za takozvane stručnjake koji su direktno izjavljivali da Kina sprovodi genocid, ali je sada promijenio kurs i uokviruje situaciju u Sinđijangu kao prošlost – deeskalaciju ako je ikada postojala. Jedan od onih koji su citirani, antikomunistički naučnik Adrian Zenz, medijski je predstavljen u industrijskim razmjerima tokom 2019. i 2020. kao stručnjak za tu temu, ali sada se već mjesecima ne pojavljuje u mainstream publikaciji.

Oni koji su vodili kampanju o Sinđijangu užasnuto su reagovali na najnoviji članak AP na Twitteru i pokušali da brane svoje pozicije. Ali to je pokazatelj vremena. Glavni mediji na engleskom jeziku uvijek su pratili naraciju američke vlade, a sve je više dokaza koji pokazuju da je Biden – koji je iskoristio Sinđijang za sopstvenu dobit Amerike u pogledu solarnih panela – sada donio odluku da konsoliduje svoju spoljno političku strategiju i odmakne se od ovih navoda, koje je Trumpovo predsjedništvo prvenstveno koristilo kao dio svojih nastojanja da obuzda Kinu. Zapadna javnost je nasjedela na to, a činjenica da se optužbe sada umanjuju ilustracija je koliko su oni u istini zlonamjerno napredovali.

Američka vlada koristi ljudska prava kao dio svoje političke agende. Bogohuljenje je za glavne komentatore da ovo kažu, ali to je istina. Koristeći proces koji Noam Chomski opisuje kao „pristanak za proizvodnju“, SAD zapošljavaju mrežu organizacija i naučnika za stvaranje istraživačkih i govorničkih tačaka, te za pojačavanje nesložnih interesnih grupa, prije nego što ih opravdaju putem medija kako bi kupili javnu podršku za svoje spoljne politike.

Nakon što su zacrtani ciljevi postignuti, oni naknadno smanjuju pokrivenost i pokreću javno mnjenje. Godine 2017., dok je predsjednik Trump vršio „maksimalan pritisak“, Kim Jong-un je prikazivan kao zli tiranin koji ubija, sve dok Trump nije počeo da održava samite s njim. Odjednom je nestalo mnogo sjevernokorejskih prebjega, koje je predsjednik promovisao na svojim događajima.

Slično, kao dio ponovnog postavljanja agende o Kini, Trumpova administracija je koristila događaje u Sinđijangu kako bi potaknula naraciju da su Kinezi slični nacistima. Ovo je služilo u nekoliko svrha. Prije svega, korišteno je 2019. u sklopu iznošenja američke kampanje protiv kineskih tehnoloških kompanija, poput Huaweia i Hikvisiona, umiješavši ih u ”kršenja ljudskih prava” i opravdavajući njihovo stavljanje na entitetsku listu američkog ministarstva trgovine. Drugo, upotrebljeno je za prisiljavanje saveznika na usklađivanje korišštenjem moralističkog pitanja ljudskih prava. I, treće, Biden je to rano koristio dok se fokusirao na pitanje „prisilnog rada“ kako bi ozakonio svoju protekcionističku agendu u vezi sa solarnim panelima.

Ali nakon svega toga, Biden je – bar zasad – promijenio kurs. Sinđijang je nestao u isto vrijeme kada je došlo do debakla u Avganistanu, kada je Biden dobio politički prozor da počne da objavljuje svoju agendu. Nakon toga, odlučio je da ponovo naglasi Indo-Pacifik kao svoju primarnu oblast fokusa najavljujući sporazum AUKUS i stavljajući Tajvan čvrsto na vidjelo. Pritom je tiho odbacio i druge aspekte najekstremnijih Trumpovih inicijativa protiv Kine, uključujući teoriju zavjere o curenju iz laboratorija u Vuhanu, i pripremio se za trgovinske razgovore pod maskom da je„strog“ prema Pekingu.

Biden je povećao konkurenciju sa Kinom i njegov plan nije prijateljski, ali je suzio fokus. On je podržao Trumpovu politiku, ali je napravio svoje ciljeve, prioritete i crvene linije. A dio ovoga uključuje tiho umanjivanje optužbe da Peking čini genocid. Na osnovu ove premise, čini se malo vjerovatnim da će doći do bilo kakvog bojkota Zimskih olimpijskih igara sljedeće godine u Pekingu, jer bi kampanja za izgradnju podrške do sada već bila uveliko u toku – ali oni koji se zalažu za to takođe su dobili hladan prijem u medijima.

Naravno, kritičari kineskih akcija u Sinđijangu ne podržavaju fikciju. Oni nisu lažovi. Peking je zaista pojačao državni nadzor i nastavio obavezno preodgoj u toj oblasti u pokušaju da integriše ujgursku manjinu, nakon godina rasnih i političkih tenzija. Međutim, takođe je tačno da je kampanja da se ovo označi kao „genocid“ geopolitički korištena i pojačana kako bi izazvala emocionalno nabijenu histeriju.

I antikineska strana argumentacije ima problema sa ovim. Baš kao i mnoge organizacije i borbe za ljudska prava u prošlosti, našli su se iskorišteni od strane SAD koje ih koriste, grade ih, pa ih odbacuju po potrebi.

Biden bi mogao da vrati priču o Sinđijangu ako smatra da je to politički zgodno, ili ako zatreba. On nije odbacio Pompeovu oportunističku oznaku, već ju je odložio. Kao da je Sindijang uzet i stavljen u kutiju, spremnu za iznošenje po potrebi. Ukratko, ovo je bila lekcija u učenju o neiskrenoj prirodi spoljne politike SAD, u kojoj se prije nekoliko mjeseci događalo najveće kršenje ljudskih prava od vremena nacista, a sada se to suptilno odbacuje.

Na kraju, ovo nimalo ne opravdava težinu genocida. Takve etikete nikada, nikada ne bi trebalo koristiti u tako lošoj namjeri.

Autor: Tom Fowdy