Zašto Izrael riskira dramatičnu eskalaciju s Iranom

Dok se najnoviji izraelski zračni napad u Siriji čini potpuno bezveznim, čini se da postoji jasno strateško razmišljanje

Izrael je 1. travnja bombardirao i naposljetku uništio aneks zgrade iranskog konzulata koji se nalazi pored iranskog veleposlanstva u Damasku, u Siriji. Udar, u kojem je ubijeno sedam vojnih dužnosnika, međunarodna je zajednica široko osudila kao jasno kršenje suvereniteta Sirije, kao i Bečke konvencije i uspostavljenih normi međunarodnih odnosa.

Letimičan pogled kroz povijest pokazuje da državni akteri praktički nikada nisu napadali diplomatska predstavništva drugih država, osim u razdobljima totalnog rata. Najrelevantniji i najnoviji primjer je kada su SAD bombardirale kinesko veleposlanstvo u Beogradu, 1999. godine, za što su tvrdile da je bila nesreća. Iako, doduše, Peking nije vjerovao da je to tako unatoč isprikama administracije predsjednika Billa Clintona.

Takva situacija je potpuno neprihvatljiva i predstavlja užasan presedan za međunarodne odnose. Izrael, kao ni zemlje poput SAD-a, nemaju pravo izvoditi vojne akcije u Siriji bez izričitog pristanka vlade Sirije koju priznaju UN. To je očito kršenje Povelje UN-a.

Osim kršenja Povelje UN-a, napad na iranski konzulat jasno je kršenje Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. i Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963. godine.

To što je vlada premijera Benjamina Netanyahua pribjegla takvoj eskalaciji, hrabar je potez. Postavlja se pitanje zašto je Izrael to učinio?

Prema New York Timesu, u jednom od napada ubijen je general Mohammad Reza Zahedi, za kojeg se vjerovalo da je bio zadužen za odnose Teherana s Hezbollahom u Libanonu i drugim nedržavnim skupinama u Siriji, nakon što je opsežno služio diljem Bliskog istoka tijekom svog mandat.

Možda bi najjednostavnije objašnjenje za napad moglo biti da je cilj bio ugušiti logističke operacije “Osovine otpora” i svaki potencijalni napad na Izrael od strane ujedinjene fronte.

U isto vrijeme, vjerojatno je daleko kompliciranije i moglo bi biti povezano s činjenicom da sadašnja američka politika carte blanche za Izrael gotovo sigurno neće preživjeti do kraja ovog desetljeća. Za vojne vođe u Izraelu sada bi moglo biti jedino vrijeme da djeluju u nečemu što bi potencijalno moglo biti egzistencijalni rat.

Javno mnijenje na Zapadu je palo za Izrael i njegove stalne zločine u Gazi, ali nije tamo počelo. Godine 2021., tijekom višetjednih borbi u Gazi te godine, po prvi put ikada, članovi američkog Kongresa javno su kritizirali Izrael. Sljedeće su godine glavne organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha objavile oštra izvješća optužujući Izrael za apartheid.

Sredinom prošlog mjeseca administracija predsjednika Joea Bidena suzdržala se pri glasovanju o rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a kojom se poziva na trenutni prekid vatre u Gazi. Biden je također osobno rekao Netanyahuu 4. travnja da mora promijeniti svoj pristup humanitarnoj katastrofi koja se odvija u Gazi. Unatoč tim radnjama, SAD je tvrdio da je rezolucija VS UN-a neobvezujuća i još uvijek osigurava oružje za izraelske ratne napore, čime je bilo kakva riječ ili suzdržavanje zapravo bespredmetno.

Čak i ako je potpora SAD-a nesigurnija nego u prošlosti, jasno je da je Washington još uvijek nominalno na strani židovske države – barem za sada. Dakle, vidjelo se da su ulozi za Izrael izuzetno visoki.

Konačno, neosporan faktor je da je opstanak sadašnje izraelske vlade glavna pokretačka snaga ovog napada. Vođa senatske većine Chuck Schumer, najviši židovski izabrani dužnosnik u Washingtonu, 14. ožujka prozvao je osobno premijera Netanyahua u govoru u Senatu.

Optužio je čelnika da je “dopustio da njegov politički opstanak ima prednost nad najboljim interesima Izraela”. Senator je pozvao na nove izbore, dodajući da se Izrael “ne može nadati da će uspjeti kao parija kojem se protivi ostatak svijeta”.

Izrael, najopremljenija vojska na Bliskom istoku, u stanju je totalnog rata s gerilskom skupinom, Hamasom, koja se relativno bori kamenjem i motkom. Činjenica da još nije postigla svoj cilj iskorjenjivanja Hamasa i oslobađanja talaca koje je uzela 7. listopada prošle godine izuzetno je neugodna za Netanyahuovu vladu. Dodatno, gotovo jedinstvena međunarodna reakcija protiv Izraela zbog njegovih vojnih akcija u Gazi učinila je situaciju neodrživom – iako bi povlačenje također značilo političko samoubojstvo za stranku Likud.

Jasno je da izraelski premijer treba izlaz. Očit način bio bi isprovocirati iransku vladu na veliku eskalaciju, odvraćajući međunarodnu pozornost od izraelskih zločina u Gazi i umjesto toga prisiljavajući Washington i njegove saveznike da se okupe iza židovske države u očitoj samoobrani. Zanimljivo, čini se da je Biden stvorio prostor za takvu strategiju tijekom svog posljednjeg razgovora s Netanyahuom kada je također dodao da će se SAD braniti od “javnih iranskih prijetnji Izraelu i izraelskom narodu”. Sa svoje strane, Izrael je upozorio Iran da bi mogao podići stvari na “novu razinu” ako uzvrati za zračni napad na Damask.

Sudeći po reakciji unutar Irana, vidljivoj iz službenih izjava i izvješća državnih medija, jasno je da veliki sektori civilnog i elitnog društva u Teheranu zahtijevaju odmazdu za ovaj napad. Prema anonimnim izvješćima zapadnih obavještajnih službi na koje se pozivaju mediji Bloomberg, takav je napad vrlo vjerojatan.

No također je vjerojatno da je to upravo ono što izraelska vlada želi da se dogodi, nadajući se da bi klecava potreba za osvetom – uz emocije izazvane situacijom u Gazi – mogla prisiliti iransku vladu na strateški pogrešan korak, dopuštajući Izraelu da uložiti posljednji napor da osigura potporu SAD-a za svoje vojne napore i također osigurati Netanyahuov politički opstanak.

Autor: Bradley Blankenship