Zašto je Moskva tek sada ratificirala Pariški klimatski sporazum?

Potpisivanje i prihvaćanje Pariškog klimatskog sporazuma od strane Rusije izgleda klasični primjer dvostruke igre istim kartama i u najprikladnije vrijeme za to. Naime, Rusija se godinama opirala tom sporazumu i odgađala je taj korak četiri godine, da bi se onda dogodilo čudo i objavljena je vijest kako će i Rusija ograničiti emisiju ugljičnog dioksida u atmosferu. Osim toga, sve je napravljeno „odjednom“, iznenađujuće brzo i zaobilazeći parlament.

Koji je razlog takve hitnosti i zašto je Rusija promijenila svoj stav u borbi protiv globalnog zagrijavanja? Nije nikakva tajna da su mnogi u sporazumu vidjeli favoriziranje velikih zapadnih ekonomija na štetu ostatka svijeta u usponu. Osim toga, teorija da je CO2 glavni krivac za globalno zatopljenje je u Rusiji popularna na razini manjih nevladinih udruga, mahom prozapadno orijentiranih. Velike studije nisu ni provedene, a podaci koje daju zapadni stručnjaci su često proturječni.

Ali je činjenica da su gotovo sve zemlje svijeta 2015. godine pristupile Pariškom klimatskom sporazumu bila je svojevrsna senzacija, a Rusija je čak pomogla njegovom zaključivanju, jer je uvjeravala svoje saveznike i partnere, na primjer Kinu i Indiju, da je dobro da mu se pridruže.

Kina je u posljednje vrijeme vrlo oštra u poštivanju svojih obveza smanjivanja emisije CO2 u atmosferu, tvrdeći da je, kada nije bilo ograničenja, Zapad sustavno gomilao nacionalni kapital, uključujući i na štetu kolonija, a sada su zemlje u razvoju, uključujući bivše kolonije, prisiljene sustići Zapad, ali ih isti Zapad pokušava usporiti s ograničenjima u industriji. Sumnjivo i vrlo nepravedno, ali je tako.

Međutim, pod utjecajem nekoliko čimbenika se s vremenom položaj Pekinga promijenio. Naime, to su jačanje Xi Jinpinga unutar Komunističke partije Kine, svijest o ekološkoj katastrofi u zemlji, ali ovdje govorimo o zagađenju, a ne o globalnom zatopljenju, stvari su se promijenile i donošenjem politike za poboljšanje kvalitete života prosječnog Kineza i zbog međunarodnih ambicija zemlje u cjelini.

Kina revno nadgleda svoj imidž, a da bude zemlja svjetski prvak u emisiji CO2, koja ometa inicijative za zaštitu okoliša, činilo se neugodnim za partijski vrh u Pekingu. Uostalom, još od Olimpijskih igara u Pekingu je Kina sebi postavila cilj da ljudi moraju živjeti u čišćem i zdravijem okruženju, tako da se emisije CO2 lako mogu uskladiti s općim kursom središnjih vlasti.

Indija se predomišljala duže i teže je donijela odluku, ali je popustila nakon Kine i Rusije. Zbog toga je Indija djelovala kao koautor globalne inicijative, rame uz rame sa Sjedinjenim Državama i EU, unutar koje se pokušala boriti protiv pokušaja međunarodne izolacije Rusije. Podsjetimo, govorimo o 2015. godini i vrhuncu pokušaja da se Ruska Federacija zbog krize u Ukrajini i nakon obaranja malezijskog zrakoplova nad Donbasom na međunarodnoj razini prikaže kao „odmetnička država“.

Vladimir Putin, koji je osobno stigao u Pariz na summit s neviđenim brojem visokih dužnosnika, održao je nezaboravan govor o potrebi klimatskog sporazuma i vrlo je uvjerljivo izgledao u ulozi “zelenog” političara. U principu, to nije iznenađujuće, jer su pitanja zaštite okoliša i upravljanje prirodnim resursima oduvijek bili Putinovi osobni interesi, ali se tada s tim temama prvi put pojavio pred zapadnom publikom i razbio neke stereotipe na njegov račun.

Ratifikacija u Moskvi je odgađana sve do prije nekoliko dana

Međutim, Ruska Federacija nije žurila s ratifikacijom potpisanog sporazuma i odjednom se našla kao jedina velika industrijalizirana zemlja u kojoj sporazum još nije stupio na snagu.

Može se dugo i naširoko nagađati zašto, ali rokovi su se stalno odgađali, a Vladimir Putin je u travnju 2019. rekao da će sporazum biti ratificiran “nakon sveobuhvatne analize posljedica njegove primjene”, što je produžilo očekivanja na neodređeno vrijeme.

I iznenada se u ponedjeljak saznalo da je u petak sporazum konačno usvojen posebnom rezolucijom vlade Ruske Federacije. Odnosno, ne kroz parlament, već zaobilazeći Državnu Dumu i izvršnim dekretom vlade.

Ali zašto sada? Postoje barem dvije verzije, a istina je vjerojatno negdje na sredini. U svakom slučaju, odabir vremena za njegovu implementaciju na državnoj razini je vrlo dobar potez. Prvo, to je učinjeno uoči otvaranja zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, gdje Rusiju zastupa Sergej Lavrov, a pitanja klimatskih promjena su proglašena među glavnim točkama dnevnog reda. Drugo, otvaranjem summita Ujedinjenih naroda o klimi je ovoj temi sada posvećena neviđena pažnja, između ostalog i zbog neviđene histerije izazvane govorom Grete Thunberg.

Ovdje smo detaljno pisalo o švedskoj učenici sa psihičkim smetnjama. Neki je smatraju sveticom, a neki antikristom, no suština je da svijet nikada nije pratio klimatske promjene kao danas. U tom smislu, ostati zemlja koja još uvijek nije odobrila Pariški sporazum bilo bi destruktivno u smislu međunarodnog imidža i ozloglašene „meke sile“.

Sada je “pitanje razjašnjeno”, a rasprava o klimatskim pitanjima u Ujedinjenim narodima će se svesti na kolektivno poticanje jedne zemlje, Sjedinjenih Američkih Država, na pristupanje dokumentu, jer se ranije Donald Trump odlučio povući iz Pariškog sporazuma.

Ako su Trumpu zapadni „progresivci“ nekako i oprostili povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom, jer ih ionako nije briga za mule i imame iz Teherana, iako je nuklearni sporazum puno važniji od ovog iz Pariza, izlazak iz sporazuma o klimi je za „progresivne elite“ smrtni grijeh stanara Bijele kuće.

Ukratko, potez vlasti u Moskvi se dobro uklapa u rusku vanjskopolitički kurs kritiziranja koncepta unipolarnog svijeta kojeg promiču SAD.

Ali postoji još jedan faktor. Pariški sporazum nije slučajno „Pariški“. Francuska, vođena svojim nacionalnim ambicijama, na početku je preuzela vodstvo u međunarodnom pokretu protiv globalnog zatopljenja, ali su pod Obamom Sjedinjene Države ipak preuzele vodeću ulogu. Sada Emmanuel Macron ulogu prvog glumca pokušava odigrati sam i očito uživa u tome, tim više što je tema postala „vruća“, postala je „trendi“ i doživljava se kao jedina „progresivna“.

Ovdje vrijedi napraviti digresiju i reći neke stvari. Samo globalno zatopljenje je dokazana činjenica i hladno ljeto u Moskvi nije razlog ironije, ali je paradoksalno da je posljedica istih klimatskih promjena da kada se negdje zagrije iznad mjere, negdje će, na karti Zemlje na drugoj točki, neobično zahladnjeti. Tako smo prošle godine imali nevjerojatne pojave u Sahari, gdje je pao snijeg, a prošle i ove godine su isto područje pogodile velike poplave.

Teorija antropogene prirode ovog procesa i povezanost globalnog zatopljenja s emisijama CO2 svake se godine nameće kao konsenzus znanstvenika, iako bi točnije bilo reći da tabor koji zagovara ovu teoriju ne želi raspravu sa suprotnim taborom, kojem, s druge strane, ni mediji ne daju prostor da izrazi svoje mišljenje.

Oko nekoliko pojedinosti rasprave još uvijek traju, ali je u tom smislu još prerano tvrditi apsolutnu istinu. No, poricanje globalnog zatopljenja kao fenomena je već poprimilo karakter teorije zavjere, slične onoj u kojoj se poriče da su Amerikanci slijetali na Mjesec ili da je Zemlja okrugla.

Istovremeno, klimatske promjene obećavaju nove probleme Rusiji, još ozbiljnije od plavljenja Volge ili gubitka od 1 do 2% bruto domaćeg proizvoda godišnje. Sama činjenica da suša pogađa agrarni jug zemlje poništava sve moguće bonuse od povećanja pomorskog prometa Sjevernom pomorskom rukom u Arktičkom oceanu.

Ali Rusija ima neke posebne pogodnosti u vezi s provedbom Pariškog klimatskog sporazuma, odnosno od restrikcija koje zemlje koje ga ratificiraju preuzimaju na sebe.

Prvo, zemlja ne samo da je udovoljila nekim standardima smanjenja emisija CO2, nego ih je i premašila, što je najvećim dijelom posljedica kolapsa teške industrije u ’90-ih. Drugo, jedno od glavnih načela ovog sporazuma je povećanje energetske učinkovitosti i smanjenje gubitaka energije, a to je hitan problem zemlje, koji se već duže vrijeme, često neuspješno, pokušava riješiti. Dakle, taj sporazum duplicira ruske nacionalne interese i njegova je provedba ionako cilj ruskih vlasti, bilo Pariškog sporazuma ili ne.

Mnogo toga će ovisiti o specifičnostima i o tome što će sadržavati vladin nacrt prijedloga Zakona o regulaciji emisija stakleničkih plinova i dugoročna strategija razvoja do 2050. u tom pogledu. Potpredsjednik ruske vlade Aleksej Gordejev obećava da će  predstaviti detalje do kraja godine. Evo, kako kažu, “vidjet ćemo.”

U međuvremenu, vratimo se Macronu, koji sada tvrdi da nije samo “superiorniji u klimi”, nego je, koristeći prednosti unutarnjih problema njemačke kancelarke Angele Merkel, “vođa cijele EU”. Lako je pretpostaviti da je upravo on zatražio od Vladimira Putina da ubrza usvajanje Pariškog sporazuma od strane Rusije i time pomogne njemu, Emmanuelu Macronu, u sučeljavanju s Trumpom.

Naime, nakon rezultata posjeta Vladimira Putina Francuskoj i telefonskog razgovora dvojice čelnika, Pariz je dao nekoliko izjava koje su bile ugodne za Moskvu, od općenitih riječi o povratku Ruske Federacije u G7 i potrebi suradnje Rusije i Europe do podržavanja stajališta Moskve o rješenju  sukoba u Donbasu, posebno prema “Steinmeierovoj formuli”.

Ova je formula vrlo aktualna, a Pariz i Berlin insistiraju na njoj, iako je Kijev bez uspjeha pokušao ubaciti neke svoje ideje u ovaj projekt. OESS se također slaže s provedbom ovog plana.

Predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski je 12. rujna najavio je raspravu o “Steinmeierovoj formuli” na sastanku čelnika država “Normanske četvorke”, a dan poslije je ministar vanjskih poslova Vadim Pristajko rekao je da Ukrajina predlaže da se istovremeno održe izbori na cijelom teritoriju, uključujući i „okupirana“, ali Zelenski dodaje kako su lokalni izbori na Donbasu mogući tek nakon povlačenja ruskih trupa i prema ukrajinskom zakonu.

Nakon toga, OESS  je rekao da Ukrajina treba koristiti takozvani “Steinmeierovu formulu” za provedbu „Sporazuma iz Minska”. 18. rujna Vadim Pristajko kaže kako je već rekao je da je 2. rujna pristao na „Steinmeierovu formulu“ i da će zakon o posebnom statusu „okupiranih regija“ stupiti na snagu u preliminarnom obliku u vrijeme izbora, a konačno će stupiti na snagu nakon odluke OESS-a, a da su uvjeti za održavanje izbora u „okupiranom“ dijelu Donbasa sigurnost.

Ovih dana je u uredu predsjednika Ukrajine održan sastanak na kojem je Zelenski pozvan da ne pristane na provedbu Sporazuma iz Minska prema “Steinmeierovoj formuli”, ali  će se ukrajinski predsjednik time zamjeriti Parizu i Berlinu, koji su računali da je to svršen čin i da se ide prema mirnom rješenju sukoba, što će Europskoj uniji odvezati ruke za ukidanje sankcija Rusiji.

Sve to je bilo moguće zbog usluge Vladimira Putina francuskom predsjedniku Macronu s pristupanjem Rusije Pariškog klimatskog sporazuma, čije je odredbe Moskva ionako provela, bez ratifikacije samog dokumenta.

Na temelju činjenice da je Rusija ratificirala općenito prihvatljiv sporazum kojeg je ranije potpisala, to se može smatrati uspješnim igranjem aduta u najpogodnije vrijeme za njihovo bacanje na stol.

Ali stvar je, ponavljamo, u detaljima. U vezi s nagodbom oko Donbasa, nešto može postati jasno nakon sastanka predsjednika Ukrajine i Sjedinjenih Država u New Yorku. Sada su taj plan lukavo minirali demokrati, koji niti žele mir u Ukrajini, a još manje Donalda Trumpa u drugom mandatu u Bijeloj kući, zbog čega su pokrenuli proces njegova opoziva jer se usudio tražiti od Kijeva da istraži mutne poslove Joa Bidena i njegovog sina u energetskom sektoru Ukrajine.

Što se tiče emisije stakleničkih plinova, posebno je zanimljivo kako će se točno u vladinom prijedlogu zakona osigurati prava Ruskog saveza industrijalaca i poduzetnika. Očekivano je da ti ljudi nisu među pristalicama Pariškog klimatskog sporazuma i po definiciji u njega ne mogu biti uključeni. No, njihova šteta se lako može nadoknaditi subvencijama ili drugim olakšicama koje će im ponuditi država, jer su geopolitičke dobiti za Rusiju puno veće od iznosa potrebnog da se kupi mir u kući s Ruskim savezom industrijalaca.

Potez s pristupanjem Pariškom klimatskom sporazumu je samo jedan od primjera geopolitičkog šaha kako ga igra Moskva, koja je protekle četiri godine možda izgubila nekoliko pijuna, ali je na kraju usvojila dokument po hitnom postupku u vrijeme kada joj prednosti daje odjednom na više frontova.