„Zašto je posjet Šojgua Beogradu doveo do histerije srpske liberale“

„Posjeta ministra obrane Ruske Federacije Sergeja Šojgua Srbiji izazvala je burne reakcije lokalnih medija. Uvjetno rečeno patriotski listovi opisuju ovaj događaj s oduševljenjem, dok je liberale obuzela antiruska histerija. Potonji nisu u stanju prepoznati da je suradnja ministarstva obrane dvije zemlje bila predodređena NATO politikom“, piše ruski politolog Dmirtij Bavjirin.

„Volio bih komentirati bez političkih klišeja, ali Šojgu je zaista posjetio „bratsku“ Srbiji, što je bilo posebno upečatljivo u pregovorima s ministrom obrane Vulinom, jednim od glavnih „rusofila“ u srpskom vodstvu. Interakcija između obrambenih odjela Rusije i Srbije dosegla je bitno novi nivo. Sa svoje strane mi ćemo učiniti sve da održimo zamah u razvoju odnosa u vojnoj sferi“, obećao je ruski gost Vulinu i dodao kako se građani Srbije s pravom mogu ponositi svojim oružanim snagama“, piše Bavjirin.

„Histerija koja je obuzela srpske liberale, ili bolje rečeno, prozapadne medije u Srbiji, bila je nepovezana s događajem. Prisjetili su se Ukrajine,  pa čak i Bjelorusije , te činjenice da je “Rusija glavna prijetnja europskoj sigurnosti”, općenito, koristili su čitav niz etiketa suprotne barikade. Naročito je srpska liberalna opozicija bila iritirana “kraljevskim počastima” koje su dodijeljene generalu Šojguu. Među njima su Vulinova reakcija na posjet kolege, izravni pregovori s predsjednikom Srbije Vučićem, koji je gostu ponudio tradicionalnu čašu rakije i, što je najvažnije, počasna pratnja lovačkih zrakoplova MiG-29 koji su dočekali službeni zrakoplov ruskog ministra“, nastavlja ruski politolog.

„Ali čemu ovo iznenađenje. Ovi su zrakoplovi poklon ruske strane. Prije dvije i pol godine je u sklopu vojne i tehničke pomoći Srbiji osigurana isporuka šest zrakoplova MiG-29 i 10 oklopnih transportera BRDM-2MS. To je dio paketa akcije spašavanja srpskog vojnog zrakoplovstva koje se nije moderniziralo od 1999. godine. Srbija je trenutno najveći uvoznik ruske vojne opreme u Europi. Posebnim ugovorom je Beograd kupio i  protuzrakoplovni sustav Pancir-S1, što je povećalo političku težinu republike. U stvari, Moskva je preuzela zadaću  naoružavanje srpske vojske i njezino dizanje na razinu opće sposobnosti, jer je prije bilo sve prilično tužno, prije svega zbog posljedica ratova, sankcija i ekonomske blokade, koje se i dalje osjećaju. Ali stvar nije samo u opskrbi oružjem i održavanju već isporučene opreme, već i u činjenici da srpski kadeti besplatno studiraju u Rusiji, a trenutni časnici srpske vojske imaju priliku u Rusiji poboljšati svoje vještine. Grmljavina liberala u tom pogledu može izgledati kao crna nezahvalnost, ali to nije tako, jer oni rade gotovo u skladu s priručnikom za obuku“, nastavlja Dmirtij Bavjirin.

„U 2014. godini su SAD u više navrata pojačale napore na protjerivanju Rusije s Balkana . Štoviše, “protjerivanje” nije metafora, već izravna teza, koju su više puta ponavljali američki političari i stručnjaci. U tom je pogledu trebalo ubrzano uključiti republike bivše Jugoslavije u NATO. Uspjesi su, kako kažu, evidentni, što se vidi u Crnoj Gori, koja je zapravo prekinula odnose između Moskve i Podgorice, a uskoro će i Sjevernoatlantski savez apsorbirati Makedoniju , koja se zbog toga čak odrekla svog imena, postajući  Sjeverna Makedonija.

Srbija je trebala biti sljedeća u ovom redu. Poznat je stupanj alergije koju među Srbima izaziva NATO, ali atlantisti su polazili od toga da će želja da postanu dio EU, a ona je zaista jaka, nadjačati i da će Beograd promijeniti svoju “multivektorsku” politiku, koju u Rusiji obično uspoređuju s pokušajem sjedenja na dvije stolice, te da će Srbija zauzeti čisto prozapadnu politiku. Pokazalo se obrnuto. Ne odustajući od svojih težnji ka EU, Srbija čvrsto jača vojno-tehničku suradnju s Rusijom. Ali takvu je situaciju izazvao i sam NATO, gdje su, naravno, „željeli najbolje“, ali odavno su zaboravili kako se nadati i djelovati nije isto.

Ključni događaj u tom pogledu dogodio se širenjem NATO pakta prije 11 godina, što srpskom rukovodstvu nije ostavilo drugog izbora osim da budućnost svojih trupa poveže s Ruskom Federacijom. Budući da je tada bilo rano za nedvosmislen izbor u korist NATO pakta i nabavu opreme iz zemalja Sjevernoatlantskog saveza, Beograd se okrenuo Moskvi. Drugi najvažniji faktor je situacija na Kosovu, gdje je politika Sjedinjenih Država i EU za smirivanje kosovskih Albanaca dovela do toga da je Priština potpuno izmakla kontroli i demonstrativno se protivi volji svojih pokrovitelja. Zbog toga, novi rat za Kosovo, o kojem se prethodno samo šaputalo u krugovima moći u Beogradu, sada tamo smatra posve mogućim scenarijem, iako krajnje radikalnim“, piše dalje Bavjirin.

„Konačno, ne može se isključiti ni situacija u susjednoj Bosni i Hercegovini, koju se također pokušava ugraditi u zajednički euroatlantski prostor. Zbog toga je  bivši predsjednik Republike Srpske i aktualni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, više puta najavio predstojeći izlazak Republike Srpske iz BiH, čak i da je “taj put nepovratan”. Ako je u pravu, to neminovno znači početak novog rata u Bosni. Drugim riječima, jačanje vojno-političkog saveza između Rusije i Srbije, posebno vidljivo na primjeru suradnje dviju zemalja preko ministarstava obrane, izravna je, pa čak i neizbježna posljedica politike NATO-a u regiji. To je činjenica koji srpski liberalni mediji, koji pišu o „autoritarnom savezu Beograda i Moskve“, nisu primijetili. Očito ne žele riskirati i kritizirati svoje nalogodavce. To je razumljivo je, ali na kraju dobivamo pretjerano jednostranu antirusku histeriju“, u svom osvrtu na posjet Sergeja Šojgua, Beogradu zaključuje Dmitrij Bavjrin.

Pogled