Zašto je Rusija dopustila tursku invaziju na Siriju

Turska vojna operacija protiv Kurda u Siriji se nastavlja, a Erdogan obećava kako će je proširiti i na područje Manbija, kojeg su jučer bombardirali turski zrakoplovi. Kurdi već optužuju Rusiju za “izdaju”, a Moskva se očigledno ne želi miješati u ovaj sukob. Zašto Rusija ne pokušava zaustaviti djelovanje turske vojske i koji su ruski interesi u cijeloj ovoj priči? Turski predsjednik je o kampanji prvo razgovarao s Vladimirom Putinom, a zatim s Donaldom Trumpom.

Erdogan na svoj način objašnjava ciljeve turske vojne operacije protiv kurdskih područja u Siriji i operacije koja je počela s Afrinom. Prema Erdoganu, ona neće biti ograničena sam na ovo područje i širit će se dalje.

“Pokretanjem operacije “Maslinova grančica” smo zaustavili igre različitih sila koje htjele ostvariti svoje planove u našoj regiji. Počevši od Manbija, duž cijele naše granice sa Sirijom, potpuno ćemo očistiti regiju od terorista, čime ćemo osigurati našu sigurnost”, rekao je Erdogan.

Erdogan je govorio o teritorijima gdje žive i koju kontroliraju sirijski Kurdi, ali za koje Ankara tvrdi da su povezani s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) u Turskoj. Turci ih nazivaju teroristima i strahuju od stvaranja kurdske paradržavne tvorevine, iz koje bi se s područja sjeverne Sirije pružala veća potpora PKK militantima u Turskoj, koji su spremni na borbu za neovisnost, čak i na uspostavu neovisnog “Turskog Kurdistana”.

Ma kakvim se metodama služila, za Tursku je ovo pitanje koje odlučuje o životu i smrti njihove države. U Turskoj živi na milijune Kurda i nemoguće je odvojiti teritorij na kojem žive u Turskoj, a da ne unište tursku državu. Zato Ankara želi ukloniti sirijske Kurde, koji su tijekom sedam godina sirijskog sukoba previše mislili samo o sebi. Turska neće dopustiti stvaranje kurdske autonomije na svojim granicama, čak i ako bi formalno ova autonomna područja bila u granicama Sirije, dok o nezavisnosti ne treba ni pomišljati. Osim toga, takvo bi područje bilo poligon iz kojeg bi Washington vodio svoje prljave igre u regiji, a Ankara sve manje vjeruje svom najvećem NATO savezniku. Upravo su izjave američkih dužnosnika o stvaranju vojske sirijskih Kurda od 30 000 vojnika bile okidač za pokretanje turske vojne operacije u Afrinu.

Međutim, u Afrinu su bili ruski predstavnici, a ne američki. Moskva se odlučila povući od tamo, kako ne bi ugrozila živote ruske vojne policije i medicinskog osoblja. To je odmah izazvalo lavinu komentara u stilu “Rusija je izdala Kurde”.

Naravno da nije bilo nikakve “izdaje Kurda”. Sirijski Kurdi su pokušali igrati i s Rusijom i sa Sjedinjenim Američkim Državama, očekujući da će uspjeti dobiti vlastitu samoupravu, pa čak i državu. Istovremeno je dio kurdskih snaga počeo sve više surađivati s Washingtonom, koji im je, kako se čini, obećao nešto više od onoga što su nudili Rusi.

Ali Kurdi od Sjedinjenih Američkih Država ne mogu dobiti nikakvu autonomiju, jer sve na ovome mjestu ovisi o Siriji, Turskoj i Iranu. Rusija, koja djeluje kao zaštitnik Damaska, djeluje ​​kao moderator odnosa u trokutu Sirija – Turska – Iran.

Moskva je Kurdima ponudila najviše što mogu dobiti u Siriji, autonomiju unutar postojeće države, uz dogovor o raspodjeli ovlasti središnje države i područja u kojima većinom žive Kurdi, a to su sjeveroistok Sirije, šire područje Afrina i Ayn Al-Araba, ili Kobanija, kako ga zovu Kurdi. Na tom je Moskva bila spremna raditi prije Damaska, pa čak i prije Ankare. Ali su Kurdi su umjesto ruskog vrapca u ruci preferirali američkog goluba na grani i naletjeli su na očekivani odgovor Turske.

Moskva nije zaustavila Turke ne samo zato što to ne moga učiniti, nego i zbog činjenice da djelovanje Ankare ide u prilog ruskoj strategiji u Siriji.

Prvo, aktualna kampanja uklanja posljednje iluzije Washingtona o stvaranju Sirijskog Kurdistana. Američki državni tajnik Rex Tillerson je predložio stvaranje “sigurnosne zone” od 30 kilometara, rekavši “kako se SAD ne žele sukobiti s Turskom na sjeveru Sirije”.

Dakle, Sjedinjene Američke Države će, htjele ili ne, na kraju morati odustati od ovog dijela Sirije, jer ih je Turska prisilila da odustanu od planova stvaranja velike i ujedinjene kurdske vojske, što je bio planirani korak u podijeli zemlje.

Drugo, turska operacija će gurnuti sirijske Kurde na pregovore s Damaskom. Sama činjenica da im stalno prijeti opasnost od Turske će ih, prije ili kasnije, prisiliti da traže svoje mjesto kao dio Sirije. Naime, Damask i Moskva im mogu dati sigurnosna jamstva od turskih napada, dok im “neovisnost” u obliku američkog protektorata jamči stalne “antiterorističke operacije” od strane Ankari. Pojednostavljeno, Moskva i Damask su formalnim izjavama o turskoj invaziji zapravo pokrenuli proces rekonstrukcije ujedinjene Sirije. Iran se praktično nije ni očitovao o novoj turskoj vojnoj kampanji, a ako je i bilo izjava, one nisu bile oštre i nisu bile medijski popraćene.

Treće, činjenica da je Ankara unaprijed dogovorila operacijom s Moskvom dodatno jača rusko-tursku suradnju. S obzirom na korist koju obje zemlje imaju od usklađene politike, ulozi su ovdje vrlo visoki.

Naravno, sve to se može dogoditi samo ako “Malinova grančica” ne preraste u sveopći i dugotrajni tursko-kurdski rat. Ali se za sada čini da planovi Ankare ne uključuju odgađanje operacije, kao ni njezinu eskalaciju.

Za Rusiju, kao saveznika i posrednika Damaska, važne su sljedeće točke:

– Sirija mora biti obnovljena kao jedinstvena država  bez ikakve strane vojne nazočnosti.

– Potrebno je ojačati međusobno razumijevanje i povjerenje u odnose s Turskom ne samo nakon sirijskog rata, nego i tijekom mora u slobodnoj Siriji. Turska ne bi trebala brinuti i vidjeti prijetnju njezinoj nacionalnoj sigurnosti od ponovo oživljene Sirije.

– Odnosi unutar trilateralnog saveza Turske, Rusije i Iran bi trebali postati jamstvo mira u Siriji, što će pomoći u jačanju položaja Rusije u cijeloj regiji.

– Turska treba ojačati svoju neovisnost od Sjedinjenih Država, a idealno bi bilo kada bi  započeo proces izlaska Ankare iz NATO pakta.

– Kurdi u Siriji bi trebali dobiti određenu autonomiju, uz jamstva za njihovu samoupravu, ali bez mogućnosti podjele sirijske države.

Kretanje prema provedbi svih tih točaka će pomoći ne samo Siriji, nego i jačanju uloge Rusije na Bliskom istoku. Dakle, Moskva je u ovim uvjetima odluke donijela na temelju dugoročnih strateških interesa, a prioritet u tom smislu su očuvanje sirijske državnosti i vlade u Damasku.

Ovakav stav je naišao na odobravanje niza zemalja u regiji, osim Izraela, naravno, što će  ruske odnose sa zemljama regije dovesti do nove razine i Moskva može postati učinkovit moderator u rješavanju glavnih regionalnih sporova i sukoba. Iako je još u vrijeme Obamine administracije u arapskom svijetu i na Bliskom istoku Rusija postala centar kojem su se u rješavanju problema obraćali regionalni lideri, nakon ovog može postati neophodan akter, što dati važan doprinos povećanju geopolitičke težine Rusije u novom multipolarnom svijetu.