Zašto moramo spriječiti SAD u pokretanju hibridnog rata protiv Kine

Nedavno je objavljen prijedlog proračuna američkog predsjednika Joea Bidena za sljedeću fiskalnu godinu, koji traži 715 milijardi dolara za njegov prvi proračun Pentagona, 1,6 posto više od 704 milijarde dolara donesenih pod Trumpovom administracijom. U izvješću se navodi da je primarno opravdanje za ovo povećanje vojne potrošnje suprotstavljanje prijetnji Kine, a Kinu identificira kao “najveći izazov” u SAD-u.

Unutar prijedloga nalazi se i podrška američkog zapovjednika indo-pacifičkog zapovjedništva admirala Philipa Davidsona za 4,7 milijardi dolara za “Pacifičku inicijativu za odvraćanje”, koja će povećati američke vojne sposobnosti na Guamu i okolnoj regiji. Indo-pacifičko zapovjedništvo također traži dodatnih 27 milijardi dolara između 2022. i 2027. za izgradnju mreže precizno-udarnih projektila duž otoka koji okružuju Peking.

Jednostrana agresija SAD-a na Kinu, u hibridnom obliku ekonomskog, pravnog, informacijskog i vojnog ratovanja, danas je posebno opasna jer u Washingtonu postoji dvostranački konsenzus o tim politikama. I dok se protukineski stav nekima može činiti nedavnim fenomenom, konsolidacija američke politike nacionalne sigurnosti koja izdvaja Kinu u usponu kao cilj za “zadržavanje” kako bi se zadržala američka dominacija u inozemstvu dugo se stvarala.

Nakon pada Sovjetskog Saveza 1989. godine, SAD nisu imale daljnje političke potrebe za suradnjom s Kinom u protuteži Sovjetskom Savezu. Predvođena Andrewom Marshallom, članom RAND-a i glavnim savjetnikom 12 tajnika obrane, politika vojne nadmoći Pentagona (ili “dominacija punog spektra”, kako to naziva Ministarstvo obrane) od tada postupno preusmjerava fokus s odvraćanja Sovjetskog Saveza do zadržavanja Kine u nastajanju. 1992. godine neokonzervativci su izradili dokument Smjernice za planiranje obrane (DPG) ili “Wolfowitzovu doktrinu kojom su SAD objavile da su jedina velesila na svijetu nakon raspada Sovjetskog Saveza i proglasile su sprečavanje “ponovnog pojavljivanja novog suparnika” kao svoj glavni cilj. Iako je ovaj dokument zbog curenja odbačen zbog svoje nadmenosti, učenjak i novinar K.J. Noh objašnjava da njegove ideje nisu odbačene, a kasnije su pretvorene u dokument “Obnova američke obrane” iz 2000. godine od strane Projekta za novo američko stoljeće (PNAC).

S fokusom na navedene neprijateljske države poput Rusije, Sjeverne Koreje, Irana i Iraka, “Obnova američke obrane” izričito je izjavila da se ”čini da se novo strateško središte zabrinutosti premješta u istočnu Aziju, budući da je Europa sada općenito u miru. Misije američkih oružanih snaga nisu se toliko smanjile koliko su se pomaknule, s time da je podizanje američke vojne moći u istočnoj Aziji ključ za suočavanje s usponom Kine do statusa velike sile.”

Nakon što je Hillary Clinton 2011. u časopisu Foreign Policy objavila američki „Pivot u Aziju“, iako je naglasila pozitivan rebalans i priliku koje je azijsko-pacifička regija pružila američkom gospodarstvu, iza kulisa se pridržavala obrambene strategije PNAC-a kao intelektualno opravdanje za prijenos 60 posto američkih pomorskih kapaciteta u azijsko-pacifičku regiju, uključujući i opkoljavanje Kine s 400 američkih vojnih baza s invazivnim radarskim i raketnim sustavima.

Novi američki Hladni rat protiv Kine danas: obrambeni ili preventivni?

Danas SAD pokreću cjeloviti višestruki novi Hladni rat protiv Kine i oslanjaju se na iste strategije inflacije prijetnji koje su vanjskopolitički arhitekt Andrew Marshall i njegovi neokonzervativni štićenici započeli prije gotovo tri desetljeća. Iz ovog napretka jasno je da su Bidenovi navodi razloga za eskalaciju rata i neprijateljstva s Kinom, da je kineska vlada opasan agresor i da SAD moraju održavati snažno obrambeno držanje kao odgovor, vjerujući da su američki povijesni i trenutni imperijalističke motivacije u njezinu sudjelovanju u azijsko-pacifičkoj regiji. Baš kao što se “Doktrina Wolfowitza” 1992. izričito definirala kao “nacrt za održavanje globalne prevlasti”, predsjednik Biden zavjetovao se na svojoj prvoj formalnoj konferenciji za tisak 25. ožujka da neće dopustiti da Kina nadmaši SAD kao čelnika u svijetu. “Kina ima opći cilj postati vodeća zemlja na svijetu, najbogatija zemlja na svijetu i najmoćnija zemlja na svijetu”, rekao je novinarima u Bijeloj kući. “To se neće dogoditi dok sam ja predsjednik, jer će Sjedinjene Države i dalje rasti.”

Nakon detaljnijeg razmatranja, pojam da je Kina agresor i da SAD održavaju čisto obrambeni vojni stav nije u skladu s činjenicama.

Primjerice, SAD troši oko tri puta više na svoju vojsku nego Kina. SAD imaju više od 800 prekomorskih baza u usporedbi s tri kineske; 400 od ovih 800 američkih vojnih baza okružuje kineske granice. Američko zapovjedništvo Indo-Tihog oceana redovito provodi opsežne vojne vježbe, uključujući ispitne letove. Kao što je Fareed Zakaria nedavno opisao za Washington Post, SAD imaju gotovo 20 puta veći broj nuklearnih bojevih glava od Kine, imaju dvostruko veću tonažu ratnih brodova na moru i više od 130.000 vojnika raspoređenih u Indo-Tihom oceanu. Narodnooslobodilačka vojska Kine također nije vodila rat u cjelini izvan svojih granica u više od 40 godina od Vijetnamskog rata, dok su SAD sudjelovale u borbama u više od 66 drugih država od 1979. godine.

Što je još važnije, Kina održava politiku neprimjerenog korištenja nuklearnog oružja te je čak i javno pozvala države nuklearnog oružja da stvore i pridruže se multilateralnom ugovoru o međusobnom neprvom korištenju nuklearnog oružja; SAD ne održava politiku neprve upotrebe. Zapravo, od Pregleda nuklearnog držanja 2002. godine, SAD su se izričito pripremale za nuklearni rat s Kinom, prijeteći „nenadoknadivom štetom“ kao odgovor na „nenuklearnu ili nuklearnu agresiju“.

SAD nastavljaju s pokušajima kako bi pod svaku cijenu održale svoj status svjetske velesile, umjesto da prihvaćaju razvoj drugih nacija kao pozitivan oblik napretka međunarodne zajednice. Umjesto izazivanja novog Hladnog rata s Kinom, SAD bi trebale surađivati s Kinom, čija je uprava ponovila spremnost za održavanje bilateralnog poštovanje i nekonfrontacijskih odnosa u pogledu hitnih kriza i na humanitarnim problemima poput ublažavanja klimatskih promjena, svjetskog siromaštva i pravedne raspodjele cjepiva u svijetu.

Autori: Madison Tang i Jodie Evans