Zašto ne dajem izjave za mainstream medije?

Moj ulazak u svijet medija obilježila je velika naivnost, moja početna percepcija je bila da mediji daju prostor različitim mišljenjima, na kraju krajeva ako pogledate razne „talk show” emisije vidjet ćete u njima bezbrojne goste, ista stvar je i s tiskanim medijima – u njima se prostor daje uistinu velikom broju ljudi.

Međutim, što je ključno? Svi ti ljudi, sva ta lica koja se izmjenjuju, po ključnim pitanjima imaju identično mišljenje. Npr. svi su za članstvo Hrvatske u NATO paktu, ako netko možda i nije za NATO, dat će mu se prostor da priča o nekoj drugoj temi. Na taj način stvara se društvena percepcija da po „ključnim pitanjima” postoji konsenzus, odnosno da se svi misle isto.

A je li tome uistinu tako? Svi znamo da nije!

Jesam li ja to shvaćao 2011. godine? Osjećao sam, ali nisam imao pojima da je cenzura tako „brutalna”, odnosno da postoji apsolutna netolerancija za one koji misle drugačije.

U tom trenutku, kada mi je trebala podrška medija da prenesem svoje misli široj javnosti, svi mediji su mi ne samo zatvorili vrata, nego učinili nešto još gore. Naime, od laži je gora samo polu-istina, odnosno istina van konteksta.

Selektivnim prenošenjem mojih izjava ili njihovim stavljanjem u potpuno drugi kontekst htjeli su stvoriti dojam da imam stavove koje nemam i slično.

Na taj način stvarali su o meni negativnu društvenu percepciju, usudio bi se reći vrlo uspješno.

Tek tada sam shvatio koliko je važno imati vlastiti medij, odnosno komunicirati s javnosti bez posrednika.

Jedan komentator portala Logično, ovako je objasnio taj fenomen: „Novinare se može pomalo smatrati viškom, ekstra korakom, još jedno sasvim nepotrebno uho u igri što sve vise podsjeća na dječju igru “gluhog telefona” gdje je ulazna rečenica toliko deformirana i izmijenjena da više uopće nije ni nalik izlaznoj rečenici. Danas postoje drugi kanali preko kojih se javnost može informirati, lako su dostupni i što je najvažnije dolaze direktno sa izvora, a ne pretočene, sterilizirane i dozirane u bocama sve u svrhu kako bi kreiralo javno mnijenje.”

To je upravo ključna misao na koju želim ukazati, hrvatski mediji u pravilu ne prenose objektivno informacije, već isključivo s ciljem kreiranja javnog mnijenja. Iz tog razloga se mnoštvo informacija uopće niti ne prenosi, a one koje se pak prenose, često se prenose tako da se izvrne autorova misao. Ukoliko ste političar koji ima drugačije stavove od mainstreama, vjerojatnost da će vam mediji to raditi je i više nego izvjesna.

Zašto većina toga nije svjesna? Zato jer nikada nisu imali osobno iskustvo s medijima, nikad nisu radili na televiziji, radiju, portalu ili u novinama.

Tu se vraćamo na pitanje s početka, zašto odbijam komunicirati s mainstream medijima? Zato jer znam koliko su kontrolirani i kakve su njihove namjere spram mene. Čak i da pojedini novinar ima dobru volju ili želju da bude objektivan, on takav ne smije biti prema meni.

Dat ću vam primjer voditeljice s jednog radija, odnosno njen opis svog posla: Urednica mi je rekla doslovce – govorit ćeš ono što ću ja htjeti. Na tebe ne smijem ni pomisliti, kada su te iznosili iz Sabora pitala sam ju smijem li to objaviti budući da su to prenosile sve televizije i portali. Rekla je – nećemo mu raditi reklamu.

Jedino o čemu mogu slobodno izvještavati su servisne informacije poput koja je cesta zatvorena, gdje su radovi i slično. Ne mogu reći niti da je Robbiu Williamsu rođendan, da sam bila na njegovom koncertu, da sam se vrhunski provela. Bilo što čime bi istaknula svoju osobnost ili afinitete.

Ne odlučujem niti o glazbi, moram puštat istu glazbu da bi ljudima ušla u uho, mi doslovce programiramo ljude. Slušatelji su to skužili i počeli slat poruke: „Zašto ide ista glazba, zašto idu iste pjesme, zbog čega je to tako?” Ja im kažem – trenutno mijenjamo liste, ne brinite, nastavite nas i dalje slušati ili – takva je forma.

Radio je takav da od tebe napravi govorni automat, voditelj nema nikakvu autonomiju. Običan čovjek koji nas sluša misli da sam ja ta koja odlučuje o sadržaju emisije jer ju ja vodim, jer čuju moj glas, jedino ljudi iz medija znaju što se događa.

I tu je zapravo odgovor na pitanje s početka, novinari i voditelji nisu samostalne strukture ličnosti nego govorni automati koji ispoljavaju volju svojih nadređenih, svaki pokušaj dijaloga s njima je besmislen jer s druge strane nije ljudsko biće nego robot koji ima samo jednu zadaću – prikazati te na najgori način. Ne zato jer želi, nego jer je to njegov posao – jer mu je urednik dao takvu direktivu.

Umjesto da se natežem s njima imam svoj medij – svoju fb stranicu koju prati više od 250.000 ljudi i preko koje mogu slobodno izražavati svoje misli, ako me roboti napadnu mogu se braniti na svom terenu i javnost može vidjeti što sam rekao, bez da im „roboti prevodioci” sugeriraju što sam htio reći.

Broj pratitelja i njihova aktivnost na stranici govore sve o tome zanimaju li ljude informacije iz prve ruke, s izvora, ili o njima žele saznavati preko posrednika.

To je ujedno i odgovor na pitanje zašto me mediji ne mogu uništiti usprkos svoj volji i trudu kojeg u to ulažu. Ne ovisim o njima, nisu me oni stvorili, pa me samim time ne mogu niti slomiti.

I da, njihova želja je da budem govorni automat poput njihovih novinara ili voditelja, ali o tome mogu samo sanjati.