Zašto propada zapadna ljevica?

Na izborima u Sjedinjenim Državama, ranije na referendumu o izlasku iz Velike Britanije, trenutno na predsjedničkim izborima u Francuskoj, ali i diljem Europe se grmi protiv porasta ksenofobije, rasizma, desničarskih političkih stranka i pokreta, takozvanih “populista”, a da nitko jasno i otvoreno nije naveo razloge zašto svjedočimo takvom fenomenu. Gdje je ljevica i zašto ne može popuniti vakum koji je nastao zbog gospodarske, ideološke, egzistencijalne i duhovne krize? Na sve navedene probleme liberalna elita nema odgovore, jer ih je ona i stvorila, stoga su se pojavili pokreti i pojedinci koje nude potrebna i dostupna rješenja.

Imena kao što su Donald Trump, Viktor Orban, Marine Le Pen i Nigel Farage se svakodnevno pojavljuju u svjetskim medijima. Njih se kritizira i mrzi, neko im se dive, dok su drugi ili fascinirani i frustrirani njihovom pojavom u političkoj areni. Uglavnom ih se opisuje kao desničarske “populiste”, nacionaliste, patriote, tradicionaliste, konzervativce i kako sve ne. No, glavna stvar je da ovi političari, za razliku od svojih političkih oponenata, imaju osobnost, barem dok se ne dokaže suprotno, kao u slučaju Donalda Trumpa kojeg je progutao “deep state”. No, što se događa na drugoj strani političkog spektra? Na ljevici?

Zašto su moderni ljevičari, za razliku od onih iz prve polovice XX stoljeća, tako pasivni i nemaju prave lidere sa snažnim revolucionarnim programima? Gdje su nestali?

Nema nikakvog oporavka na lijevom boku, a lideri koji se pojavljuju među ljevicom ne mogu biti nikakva stvarna alternativu takozvanom “centru”, a da ne govorimo kako nikako ne mogu zaustaviti  rastuću popularnost desničarskih populista. Razloga za to je puno. Osim simbola, revolucionarnih pjesama i beskrajnih rasprava o ovoj ili onoj temi, ljevica je u dugom maršu kroz institucije izgubila samu sebe. Odustala je od svega što je nekada predstavljala. Revolucija ne dolazi u obzir. Klasna borba je “arhaični termin” koji je lukavo zamijenjen borbom za ljudska prava, a kada i dobije vlast, ljevica ne zna što činiti. Grčka je ogledni primjer, gdje su kukavičluk i spoznaja da se mora djelovati kroz institucije desetljećima građene monolitne buržoaske države pregazili i osramotili u početku vjerojatno istinski ljevičarsku Syrizu.

Tko danas utjelovljuje ljevičarske pokreta u vodećim zemljama Zapada? Nećemo ni spominjati budale iz ere Baracka Obame i njegovu ostavštinu, ali senator američke Demokratske stranke Bernie Sanders ima dobru reputaciju kao socijalist. Međutim, isti taj Sanders se nikada nije zalagao za javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, nego za kolektivno privatno u obliku radničkih zadruga.

Svatko tko je barem letimično čitao Marxa zna da je vlasništvo nad sredstvima proizvodnju ključno za daljnju izgradnju socijalizma. No, Sanders ne želi dirati u temelje postojećeg poretka i Amerikancima nudi neku vrstu “švedskog  socijalizma” i socijalnu državu u kojoj se radnici neće okrenuti klasnoj borbi, budući da imaju zajamčeno radničko dioničarstvo i visoka socijalna jamstva.

Bernie Sanders, kao i mnogi drugi revizionisti, smatra da se kapitalizam mora prevladati ne revolucijom, nego ga se evolucijom mora “popraviti”. Čuti ovakve i slične besmislice od “prosječnog” građanina kojeg ne zanima politika bi bilo normalno, ali od Sandersa, koji je vrlo dobro upućen u suštinu stvari, to znači da ga promjene uopće ne zanimaju.

Uostalom, zar je ijedan socijaldemokrata uspio objasniti iz kojeg bi razloga kapitalisti dobrovoljno pristali na ideju društvenih promjena u korist masa? I naravno, retorika Sandersa je puna ljudskih prava, ali ne prava desetaka milijuna Amerikanaca koje je pokosila kriza, da ne govorimo stotine tisuća mrtvih koje gutaju američki ratovi u svijetu, nego prava onih koji se zalažu za dekriminalizaciju marihuane ili prava LGBT manjine. Nema sumnje da i ta pitanja trebaju doći na dnevni red, ali tek nakon što se riješe temeljna ljudska prava, a to je pravo na rad, pravo vlasništva  nad sredstvima za proizvodnju i pravo na život dostojan čovjeka. Zbog toga je Bernie Sanders obični klaun, koji nema hrabrosti reći da treba iz korijena mijenjati sustav, nego nudi kozmetičke popravke nakaradnog u kojem živimo.

Francuska je u otprilike sličnoj situaciji. Tamo se za vlast bore bankar i globalistička marioneta Emmanuel Macron i predstavnica “desničarskih populista” Marine Le Pen. U prvom krugu je iz igre ispao “lijevo zeleni”, kako se sam naziva, Jean-Luc Mélenchon, političar koji je u mladosti bio trockist, a zatim se preselio u tabor takozvanih “demokratskih socijalista” i “ekologa”.

Osim toga, Jean-Luc Mélenchon, nastavljajući tradiciju Frankfurtske škole i 1968. u Parizu, koju bi mogli nazvati prvo “Obojenom revolucijom” u svijetu organiziranom od strane liberalne struje protiv klasičnog marksizma i lenjinizma, među svojim pristašama propagira ideju mirne “građanske revolucije”, koja neće biti lokomotiva koja će povući radničku klasu, nego apstraktna borba u kojoj će “sudjelovati svi građani koji žele dobro svojoj zemlji”.

Kada bi u nekom hipotetskom scenariju imao priliku da s ovakvim idejama izađe pred utemeljitelje i istinske teoretičare znanstvenog socijalizma, vjerojatno bi mu rekli da se vrati onima koji su ga poslali da priča takve besmislice.

Čak i ako ostavimo po strani čudan sadržaj tih ideja, nemoguće je ne obratiti pažnju na njihovu nepovezanost. No, sudeći po prvom krugu izbora, Francuzi su razumjeli da im on zapravo ne nudi ništa.

Možda je najsjajnija zvijezda na nebu ljevice na Zapadu vođa britanske Laburističke stranke Jeremy Corbyn.

On je dosljedni antifašist, zdušno se zalagao za suđenje diktatoru Pinochetu, protivnik je NATO pakta, pristaša ujedinjene Irske, a divio se Hugu Chavezu i drugim herojima socijalističkog Olimpa.

Ali i ovdje postoje detalji koji pokazuju drugu stranu medalje Corbyna. O je i dugogodišnji aktivist u borbi za ljudska prava kojim se ponosi Amnesty International i puno je truda potrošio u vrijeme britanskih napora u borbi protiv Sovjetskog Saveza. Ništa manje ne čude njegove simpatije za radikalne nacionaliste Šri Lanke i “Oslobodilačke tigrove Tamil Eelama”, koji imaju većinu karakteristika klasične terorističke organizacije.

Nevjerojatno je i da se nekada svijetla točka u ljevičarskoj galaksiji Velike Britanije, klasična marksistička Komunistička partija, prvi put od 1920. godine odrekla političkog subjektiviteta i na lokalnim izborima 4. svibnja ove godine dala podršku kandidatu Laburističke stranke, Jeremyu Corbynu.

Dakle, čak i ovdje smo svjedočili prijevari, koji ljudi, hipnotizirani idejom “demokratskog socijalizma” i “eurokomunizma”, nisu ni prepoznali. Osim toga, nevjerojatan je pristanak “europske radničke klase” da za poboljšanje svog životnog standarda podrži pljačku zemalja Trećeg svijeta, a da ne govorimo postsovjetskog prostora. Upravo ove društvene i ekonomske politike karakteriziraju takozvani “Treći put”, ali to bi povjesničari lako mogli prepoznati, samo kada bi se htjeli vratiti u  doba nastanka Laburističke stranke.

Njezini utemeljitelji su bili članovi organizacije “Fabian Society“. Oni su stranku utemeljili 1884. godine, godinu dana nakon smrti Karla Marxa, uz intelektualce i potporu britanske buržoazije, a nakon što su studirali djela Karla Marxa, odlučili da je bolje ograničiti svoje apetite, nego izgubiti vlast u socijalističkoj revoluciji. Tako su došli na ideju da se treba posvetiti “ne-marksističkom evolutivnom socijalizmu”.

Njihova osnovna ideja je bila da se uz pomoć vladinih programa dio proletarijata pretvori u male vlasnike, čime će se ugasiti revolucionarne ideje.

Dakle, baš u vrijeme kada su imali mogućnost slomiti protivnika, britanski demokratski socijalisti se odlučuju izbjeći borbu, ali su zauzvrat sačuvali političke privilegije.

U vrijeme ozbiljnog porasta popularnosti marksizma je stvoren samo naizgled sličan koncept socijalizma, kojem je stvarni cilj bio spasiti imperij. Zanimljivo je da je čak i prvi grb organizacije “Fabian Society” prikazuje vuka u janjećoj koži, čime su htjeli citirati Evanđelje po Mateju: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem runu, a iznutra su vuci grabežljivi.” No, britanski radnici tada nisu razumjeli poruku.

Dakle, ovcama se blejalo o poboljšanju života radnika i “izgradnji socijalizma evolucijskim putem, bez revolucionarnih nemira”, dok je vuk zapravo režao i branio ekonomiju kapitalističke elite.

Od osnutka Laburističke stranke do danas se ništa nije promijenilo. Usput, za vrijeme premijera Tonya Blaira je u izbornom manifestu stranke nestala riječ “socijalizam”, što je sasvim logičan slijed događaja. Sovjetski Savez je nestao, zajedno s komunističkom prijetnjom, stoga vuk i “Fabian Society” više nisu imali razloga da dalje navlače janjeću kožu.

U cijelom kaosu se vođa Laburističke stranke oduševljava likom i djelom Huga Chaveza i mašta o “građanskoj revoluciji” poput one u Ekvadoru, a na drugoj strani agitira za Amnesty International.

Jeremy Corbyn podsjeća na socijalista  Georgea Bernarda Shawa koji se istovremeno divio Sovjetskom Savezu i bio prijatelj lorda i lady Astor, te britanske elite koja je zagovarala jedinstvo Velike Britanije i nacističke Njemačke protiv Sovjetskog Saveza.

Osim toga, socijalist Shaw je zajedno s osnivačima “Fabian Society”, supružnicima Beatrice i Sidneyem Webb, podržao program prosperiteta nacije poticatelja “Burskog rata”, Sira Alfreda Milnera. Program se temeljio na spašavanju “carske rase” od ugroze od strane Iraca i Židova.

Tada je kolonijalizam bio prepoznat kao alat koji će poboljšati živote britanskih radnika bez socijalističke revolucije, a ideja je otvoreno ili prešutno podržana.

U isto vrijeme su počeli surađivati naizgled ideološki nepomirljivi akteri, da bi ova elita britanske socijalističke antifašiste pretvorila u rasiste i imperijaliste.

Klasna proturječja kontradikcije unutar britanskog društva se očituju kroz organizaciju društva unutar pripadnosti nadmoćne rase i u skladu s tim će bijeli kapitalisti i proleteri zajedno vladati nad narodima iz kolonija.

Tako su Englezi radili na poboljšanju vlastitog dobra, a domaće društvene sukobe pretočili u kolonijalne ekspanzije i “rasno inferiorne” narode u Aziji i Africi. Povijest je pokazala da su bili vrlo vješti u tome. Ako spojimo socijaliste društva “Fabian Society” i rasiste Milnera,  zapravo možemo govoriti o nacional-socijalizmu.

“Liberalni fašizam” je postao konvencionalna mudrost i paradoks kojem svjedočimo u posljednjih nekoliko godina. Ovaj je termin 1932. godine skovao britanski socijalist H.G. Wells, koji je bio previše liberalan da bi prihvatio staljinizam i tijekom Drugog svjetskog rata je izradio “Univerzalna prava čovjeka“, dokument kojim se odriče od klasne borbe i globalna ljudska prava predstavlja kao politički plan u poslijeratnom razdoblju. Britanska enciklopedija ga navodi kao jednog od zaslužnih za razvoj Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948.

Dakle, britanski laburisti su u povijesnom smislu dvoglavi kameleon ili, kao što je prikazano na grbu “Fabian Society”, vuk u janjećoj koži.

Podsjetimo i da je “Fabian Society”  društvo utemeljeno na “London School of Economics“, odakle kasnije dolaze Karl Popper i Friedrich von Hayek, koji su tijekom Hladnog rata razvio takozvanu teoriju “dva totalitarizama”, nakon čega se komunizam izjednačava s fašizmom.

Ova teorija je postala neka vrsta ideološkog ovna protiv Sovjetskog Saveza, koji je prvo koristio u propagandi protiv sovjetske ugroze, a danas se koristi od strane istočnoeuropskih satelita, korisnih idiota u suočavanju zapadne elite protiv Rusije.

Ideju pljačke drugih zemalja radi smanjenja društvenih napetosti unutar vlastitih granica nisu prihvatili samo britanski imperijalisti, nego i laburisti koji su tako smirivali radnike, a potom i otvoreno profašističke grupe u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, a danas su to sljedbenici Karla Poppera i moderna euroljevica.

Oni koji danas sebe nazivaju ljevičarima se najvećim dijelom ne bave klasnom borbom proletarijata, nego pitanjima ljudskih prava, rodnom nejednakosti, zaštitom okoliša, pravima manjina i ostalim, iako važnim, očito manjim problemima od onih stvarnih.

Sadašnji veliki ljevičarski političari nisu komunisti i nitko od ih ne spominje niti se bori za besklasno društvo u kojem neće biti eksploatacije čovjeka od strane čovjeka i drugih oblika socijalne isključenosti, što se postiže kroz davanje društvu vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i preuzimanje vlasti od strane radničke klase.

Ta ideja je strana cijelom ljevičarskom spektru lijevo i sve ostaje formalno u političkom prostoru socijalizma, što neminovno dovodi do kompromisa i katastrofalnih rezultata.

Dakle, čak i da su dobili izbore, zeleni ljevičar Jean-Luc Mélenchon ili član Amnesty Internationala Jeremy Corbyn nikada ne bi bili alternativa takozvanim liberalnim globalistima, jer takva “ljevica” i ne nudi pravu alternativu njihovom planu i programu.

Onda smo došli do trenutka kada se ovom planu suprotstavila “populistička desnica” i izdano radništvo se više ne nalazi pred izborom hoće li glasati za ljevicu ili desnicu, nego hoće li glasati za jasan program ili neodređena maglovita obećanja, toliko puta pogažena proteklih desetljeća?