Zašto SAD izazivaju još jednu krizu u Nikaragvi?

Postoji šansa da bi hibridni rat SAD protiv Nikaragve mogao postati zamjenska borba za uticaj s Rusijom, koja ima strateški značajnije odnose s tom zemljom nego Kina.

Predsjedničke izbore u Nikaragvi u nedjelju je američki predsjednik Joe Biden nazvao takozvanom “pantomimom” u izjavi koju je objavio kasnije istog dana. On je opisao sadašnjeg predsjednika Daniela Ortegu kao nekog ko “se ne razlikuje od porodice Somoza protiv koje su se Ortega i Sandinisti borili prije četiri decenije”. Biden je takođe obećao da će „Sjedinjene Države, u bliskoj koordinaciji s drugim članovima međunarodne zajednice, koristiti sva diplomatska i ekonomska sredstva koja su nam na raspolaganju da podrže narod Nikaragve i da pozovu na odgovornost vladu Ortege-Murilla i one koji olakšavaju njene zloupotrebe.” Ovo se može protumačiti kao prijetnja za intenziviranje hibridnog rata njegove zemlje protiv Nikaragve.

Objektivno gledano, SAD proizvode još jednu krizu u Nikaragvi. Prva velika u skorijem sjećanju bila je kada je bivši predsjednik Reagan podržao antisandinističke “kontraše” tokom decenijskog rata zastupnika. Taj sukob se vodio pod izgovorom da bi Nikaragva mogla predstavljati još jednu “dominu” čiji bi “pad” rizikovao da izazove lančanu reakciju u ostatku Latinske Amerike i Kariba. U savremenom kontekstu, takvi strahovi nisu vjerodostojni, ali to nije spriječilo bivšeg američkog predsjednika Trumpa da pokrene korake za nadolazeću krizu za koju se čini da će je njegov nasljednik pogoršati.

Prve Trumpove početne agresije tokom godina pokrio sam u sljedećim analizama:

• jul 2017: „Sankcije SAD protiv Nikaragve trebale bi da izazovu hibridni rat protiv Kine“
• april 2018.: “Nikaragvanska noćna mora je možda tek počela”
• februar 2019.: “Trump pokušava da sruši latinoameričku ‘Trojku tiranije’”

Strateški kontekst je od tada evoluirao, što zahtijeva neka analitička pojašnjenja.

Prvo, prvobitno sumnjivi razlog za ovaj hibridni rat – da se zaustave kineski planovi za izgradnju prekookeanskog kanala – više nije relevantan jer u tom pogledu nikada nije postignut nikakav opipljiv napredak. Drugo, primarni motiv u ovom danu je uništiti sve zemlje u regionu u “samozvanoj” sferi od uticaja SAD “koji ne savijaju svoje hegemonističke volje“. Treće, ovo je posljednja u nizu kampanja za promjenu režima u hemisferi koje se mogu opisati kao “Operacija Kondor 2.0”. Četvrto, Nikaragva je do sada izdržala prethodnu kampanju pritiska SAD, zbog čega je spremna da bude intenziviran u budućnosti. I peto, ovo intenziviranje bi moglo predstavljati ozbiljne prijetnje njenoj stabilnosti.

Ako kampanja pritiska SAD koje planiraju napredovati u koordinaciji sa svojim regionalnim vazalima ne uspije oslabiti „demokratsku sigurnost“ Nikaragve (taktike i strategije protiv hibridnog ratovanja poput onih protiv prijetnji obojenom revolucijom koje su implementirane prije izbora kako bi se izbjegao taj scenario promjene režima), onda se ne može isključiti mogućnost ponovnog pribjegavanja kinetičkom proxy ratu. Susjedni Honduras, koji je pod kontrolom lidera kojeg su postavile SAD, lako bi mogao ponoviti svoju istorijsku ulogu u podršci takvim snagama. Svaka značajna destabilizacija Nikaragve mogla bi pokrenuti izbjegličku krizu koja bi se brzo mogla proširiti na cijeli region i pogoršati postojeću situaciju.

Postoji i šansa da bi hibridni rat SAD protiv Nikaragve mogao postati zamjenska borba za uticaj s Rusijom, koja ima strateški značajnije odnose s tom zemljom nego Kina. Članak iz 2019. pod naslovom „Rusija i Nikaragva: Napredak u bilateralnoj saradnji“ pruža detaljan sažetak najvažnijih događaja u njihovim vezama u proteklih nekoliko decenija. To otkriva da su odnosi, posebno u vojnoj dimenziji, sveobuhvatno ojačani u posljednjih 10 godina. Imajući to na umu, Moskva bi mogla odlučiti da podrži Managuu tokom bilo koje nadolazeće krize kroz hitno obezbjeđivanje dodatnog oružja i možda druge oblike podrške poput savjetnika.

SAD bi mogle cinično imati koristi od tog scenarija, barem u pogledu slike koju namjeravaju predstaviti domaćoj i stranoj publici. Njihovi menadžeri percepcije mogli bi proširiti svoje narative koji izazivaju strah o Rusiji tako što bi je pogrešno prikazali kao da”podržava lopovskog diktatora protiv demokratske volje njegovog naroda”. Ovo bi se takođe moglo iskoristiti kao izgovor za širenje regionalnog vojnog prisustva SAD, koje bi služilo skrivenoj svrsi odvraćanja pažnje od njihovog nedavnog ponižavajućeg povlačenja iz Afganistana. Dalji pritisak bi takođe mogao biti primijenjen i na kubanske i venecuelanske saveznike Nikaragve pod izgovorom da odgovaraju na njihovu potencijalno sličnu rusku pomoć toj zemlji.

Ako to bude dio motivacije za intenziviranje hibridnog rata SAD protiv Nikaragve nakon posljednjih izbora u toj zemlji, onda posmatrači mogu zaključiti da ga najvjerovatnije predvodi neokonzervativna frakcija njihove stalne vojne, obavještajne i diplomatske birokratije („duboka država”). Opsjednute su ”obuzdavanjem” Rusije i u principu se protive naporima nekih od njihovih pragmatičnijih kolega da s njom posreduju u takozvanom “paktu o nenapadanju ” radi odgovornog regulisanja njihovog rivalstva. Ako uspiju da pogoršaju ovaj hibridni rat i potaknu neki oblik ruske vojne podrške Nikaragvi kao odgovor, onda bi mogle sabotirati početni napredak na tom frontu.

Naravno, ostaje da se vidi kakav će oblik poprimiti ova pojačana kampanja pritiska i hoće li Rusija na nju odgovoriti bilo kakvom značajnom vojnom podrškom Nikaragvi, ali čini se da se sve kreće u tom opštem smjeru s obzirom na posljednju Bidenovu neprijateljsku izjavu o namjerama. Ovo pokazuje da on nastavlja politiku svog prethodnika rušenja nezavisnih regionalnih vlada, koja je i sama izgrađena na napretku koji je Obama napravio u tom pogledu. SAD nikada neće dozvoliti da se nezavisne vlade mirno razvijaju unutar svoje takozvane “sfere uticaja”. One zahtijevaju punu usklađenost sa svojim hegemonističkim zahtjevima pod prijetnjom hibridnog rata ako vlade odbiju.

Autor: Andrew Korybko