Zašto Saudijska Arabija vodi razgovore s Iranom?

U svibnju 2017., kada je saudijskom prijestolonasljedniku Mohammad bin Salmanu (MBS) bilo postavljeno pitanje o izgledima izravnih razgovora s Iranom, odbacio je svaku mogućnost takvog nečega. Tada je MBS bio politički jak, bio je puno prihvatljiviji na Zapadu, posebno u SAD-u i mogao je, barem prema vlastitom izračunu, dobiti svoj kolač i pojesti ga ne osvrćući se previše prema Iranu. Kao takav, tada je MBS bio više nego spreman suprotstaviti se Iranu na sve moguće načine. “Mi smo primarna meta iranskog režima”, rekao je MBS u televizijskom intervjuu 2017. godine, tvrdeći da je iranska revolucionarna ideologija onemogućila pregovaranje sa svojim čelnicima. “Nećemo čekati da bitka bude u Saudijskoj Arabiji. Umjesto toga, radit ćemo na tome da se bitka za Iran održava u Iranu.”

2021. MBS je puno podatniji i ”pragmatičniji” nego što je to bio slučaj prije nekoliko godina. Ne samo da je voljan razgovarati s Iranom, već ga smatra i vitalnim za stabilnost u okruženju. “Mi imamo saudijske interese u Iranu, a oni iranske u Saudijskoj Arabiji, koji trebaju potaknuti prosperitet i rast u okruženju i cijelom svijetu”, rekao je u intervjuu emitiranom prošlog tjedna na saudijskoj državnoj televiziji. Kako objasniti ovu promjenu?

Dogodile su se neke temeljne promjene. CIA je MBS uplela u ubojstvo Jamala Khashoggija; MBS-ovi glavni saveznici u SAD-u, Trump i Jared Kushner, nisu uspjeli osigurati drugi mandat, a administracija Bidena, koja je prvi put pokušala – i nije uspjela – iskoristiti Trumpovu “maksimalnu strategiju” za prisiljavanje Irana na novi nuklearni sporazum, započela je pregovore s Iranom o oživljavanju JCPOA-e, kako bi se osiguralo sudjelovanje SAD-a i potpuno poštivanje obje strane. Povrh toga je činjenica da je administracija Bidena više usmjerena na Kinu i Rusiju u Aziji i Tihom oceanu nego na Bliski istok, područje koje SAD pokušavaju odvojiti s ciljem premještanja svojih resursa u ”stvarnu bitku”.

Bliski istok, uključujući Saudijsku Arabiju, stoga gubi svoj tradicionalni sigurnosni kišobran koji bi ga prethodno štitio od vanjskih prijetnji, posebno od Irana; dakle, logika razgovora.

Iako se Izrael nastavlja suprotstavljati iranskim takozvanim “nuklearnim ambicijama”, a Saudijci bi mogli biti tajni poklonici izraelskih cyber napada na iranska nuklearna postrojenja, Saudijci također znaju da takvi napadi, pa čak i ubojstvo vrhunskog iranskog znanstvenika, nisu bili u stanju prisiliti Iran na pokornost, a kamoli spriječiti administraciju Bidena na ponovno počinjanje pregovora s Iranom o ponovnom uvođenju JCPOA. To je uz činjenicu da su pokušaji prisiljavanja Irana na povlačenje iz Sirije, što podržava i Izrael, uglavnom propalo. Iran, čak i sa svojim oskudnim ekonomskim resursima i dalje ostaje snažan, i vrlo je vjerojatno da će se njegova ekonomska sreća mijenjati s dolaskom kineskih investicija, koje se procjenjuju na oko 500 milijardi USD.

Čak i na Bliskom istoku, Saudijska Arabija nema mnogo saveznika koji su spremni prihvatiti Kraljevinu kao kolovođu protiv Irana. Dok su UAE provodili svoju uglavnom ”neovisnu” politiku i uspjeli učvrstiti svoje odnose s Izraelom, a vjerojatno će dobiti i F-35 zrakoplove, UAE su se povukle iz Jemena, ostavivši Saudijsku zemlju na čelu ”Arapske koalicije” u raspadu. Islamska vojna koalicija za borbu protiv terorizma pod vodstvom Saudijske Arabije, takozvani “arapski NATO”, koji se sastoji od oko 40 država, nigdje se ne može smatrati učinkovitom saudijskom bazom moći u muslimanskom svijetu. I administracija Bidena značajno je smanjila američku potporu Saudijskom ratu u Jemenu.

Promjena Bliskog istoka, prema tome, ima malo ili nimalo prostora za saudijskog hegemona, što Saudijsku Arabiju tjera na praćenje politike koju je prije bilo teško zamisliti u Rijadu. Saudijci, obeshrabreni sve manjom potporom svojih saveznika, sada smatraju korisnijim suradnju s Iranom kako bi se okončao rat u Jemenu, koji ne samo da je uzeo veliki danak na saudijske financije, koje su ih koštale više od 100 milijardi američkih dolara, već su Huti uspjeli donijeti rat i na saudijski teritorij. Ne samo da su vođe Hutija uspjeli izvesti brojne napade balističkih projektila i bespilotnih letjelica na samu Saudijsku Arabiju, već su i zračni udari Saudijske Arabije i masovne bombaške kampanje postali međunarodno priznati primjer ne-diskriminirajućeg i neučinkovitog bombardiranja.

Stoga, nakon što nisu uspjeli pokoriti Iran dugotrajnom i izravnom suradnjom sa SAD-om i Izraelom, i nakon što nisu uspjeli pobijediti Hute podržane od Irana u Jemenu, Saudijci, uz podršku SAD-a koja više nije dostupna, nemaju mnogo drugih mogućnosti osim da slijede alternativnu strategiju u odnosu na svog ideološkog suparnika.

Pokušaji Saudijske Arabije da postigne određeni stupanj zbližavanja s Iranom nije, dakle, samo rezultat promjena koje se događaju na Bliskom istoku zbog progresivnog razdruživanja SAD-a; oni su više rezultat Saudijske vlastite političke, ekonomske i vojne iscrpljenosti koju je rat izazvao.

Saudijci, jednostavnim riječima, više se ne mogu držati se svoje verzije “maksimalnog pritiska” na Iran. Logično su skloniji “maksimalnim razgovorima,” kako bi razriješili ono što je postalo naporan rat i otezanje u Jemenu. Saudijci su naučili lekciju za koju je SAD-u bilo potrebno 20 godina da bi je naučile u Afganistanu, tj. ono što možete postići pregovorima ne može se postići vojnim sredstvima, posebno kada protivnička stranka nije samo džihadska milicija, nego organski oružani pokret s korijenima u samoj zemlji.