Na pitanja „Zašto zemlja, koja je još 1987. podnijela zahtjev za članstvo u EU, još uvijek nije postala članica?“ i „Zašto najvjerovatnije neće to ni postati?“, ima mnogo odgovora, a svi su približno tačni. Čak i prosječan poznavalac svjetskih geopolitičkih prilika može donijeti neke smislene zaključke o pitanju turskog pridruženja evropskoj porodici.
Ovdje ćemo navesti nekoliko bitnih informacija i dati par mogućih odgovora na ovo pitanje, uz napomenu da ova analiza ne teži davanju sveobuhvatnog odgovora na jedno od najvažnijih pitanja svjetske politike danas.
Turska nije evropska zemlja
Geografski, Turska je evroazijska država. Samo 3% njene teritorije pripada Evropi i to njenom ne baš tako „naprednom i popularnom“ dijelu, tj. Balkanskom poluostrvu. Najveći turski grad Istanbul leži na obalama Crnog mora i ima svoj evropski i azijski dio. To je ujedno i najliberalniji grad u toj zemlji. Ono što možemo vidjeti u Istanbulu podsjeća na Evropu u velikoj mjeri. Čak donekle i prevazilazi evropske standarde, kako u arhitekturi, tako i modernoj misli, liberalnim pogledima stanovništva i civilizacijskim vrijednostima. No, ostatak turske države je daleko nazadniji. Iako je stopa pismenosti u Turskoj iznad 95%, veliki dio domicilnog stanovništva, a naročito onog iz unutrašnjosti, nema priliku da se školuje na visokim školama i univerzitetima, što znatno ograničava otvorenost turskog društva za integracije bilo kog tipa. Manje obrazovano stanovništvo je, po pravilu, konzervativnije i naklonjenije autokratskim modelima upravljanja državom od demokratskih principa i integracija u tom smislu. Sem toga, Turska je većinski muslimanska država što joj, u svjetlu rastuće islamofobije i ksenofobije u pretežno kršćanskoj Evropi, zasigurno ne ide na ruku.
Turska vlast je autokratska
Na čelu države je harizmatični osnivač Stranke pravde i razvoja (AKP), a sada i predsjednik, Recep Tayyip Erdogan. Ovaj kontroverzni političar je godinama radio na izgradnji jakog kulta sopstvene ličnosti i jačanju stranke čiji je utemeljitelj. AKP broji 317 poslaničkih mjesta u turskom parlamentu, što je 40,87% od ukupnog broja (550). Ono što Evropa najviše zamjera turskom predsjedniku jesu pritisci na medije i novinare, ograničenje slobode govora, hapšenja opozicionih političara i aktivista te nemilosrdan obračun sa organizacijom Fetullaha Gulena, nekadašnjeg Erdoganovog bliskog prijatelja i saradnika, a sada glavnim „teroristom“ u Turskoj. Nakon pokušaja državnog udara u Turskoj u julu ove godine, Erdoganova vlast je uhapsila preko 37 hiljada ljudi koje je dovela u vezu sa Hizmetom i pokušajem puča, a preko 100 hiljada ih je suspendovano ili otpušteno sa radnih mjesta. Turske „čistke“, četiri mjeseca nakon neuspjelog puča, i dalje traju.
Odnosi sa Rusijom opterećuju odnose sa EU
Evropa ima gotovo identične zamjerke vladavini ruskog predsjednika Vladimira Putina onima koje upućuje Erdoganu. Donedavno nepostojanje diplomatskih odnosa između Turske i Rusije zbog turskog obaranja ruskog borbenog aviona u Siriji 2014. godine prekinuto je političkom zaokretom turske vlade na međunarodnom planu. Obnova diplomatskih odnosa na zajedničkim interesima, najprije na trgovinskoj razmjeni, ali i polju energetike (izgradnja tzv. „turskog toka“ – gasovoda), poslali su poruku turskih vlasti Evropskoj Uniji da ta zemlja sada i nije toliko zainteresovana za evropske integracije. Čini se da je na pomolu stvaranje jedne nove interesne grupacije na evroazijskom tlu, a čije temeljne stubove predstavljaju Turska i Rusija. Čak je i sam Erdogan nedavno kazao kako postoji mogućnost da turski narod na referendumu odluči da li je za pridruživanje EU, jer je ista ta organizacija odbila da odobri bezvizni režim Turskoj zbog ograničenja političkih i drugih sloboda u toj zemlji.
EU se suočava sa najvećim izazovima od svog osnivanja
Nakon što je Velika Britanija na referendumu izrazila želju da istupi iz EU te pokazivanja slabosti kroz nedostatak jedinstvenog pristupa rješavanju migrantske krize, čini se da je evropski integracionistički politički duh na umoru. Jačanje desničarskih organizacija, političkih stranaka i pojedinaca na tlu Evrope ne ide na ruku onima koji smatraju da bi san o ujedinjenoj Evropi mogao postati stvarnost. Od 50 država koje su članice Ujedinjenih Nacija i 6 de facto država koje nemaju stolicu u UN-u, samo njih 28 trenutno čini EU. Velika Britanija će tokom sljedeće godine pokrenuti proces izlaska iz unije, što će sav teret održavanja kohezije unutar njenog ostatka, kako politički, tako i ekonomski, svaliti na Njemačku i Francusku. Njemačka, istina, pokazuje najveću opredijeljenost za opstanak EU, što se ne može reći za Francusku gdje se već sada naslućuje jačanje desničarskih i konzervativnih političkih opcija kojima sigurno neće biti u interesu da nose teško breme u vremenu velikih izazova. Smanjenje broja članica unije, u svakom slučaju, predstavlja signal Turskoj da ne očekuje da u skorije vrijeme dođe do razmatranja njenog prijema u članstvo.
Svi ovi, ali i mnogi drugi razlozi, ne idu u prilog turskoj želji da postane dijelom evropske porodice. Postoji, ipak, šansa da će zbog Trumpove pobjede na američkim predsjedničkim izborima i njegovog otklona od evroatlantskih organizacija te najava bliže saradnje američke administracije sa Rusijom, koja je trenutno jedan od dva najveća turska saveznika na međunarodnom planu, doći do rađanja novih integracionističkih tendencija čije sjedište sigurno neće biti u Briselu, već mnogo istočnije. U svakom slučaju će turska država naći načina da prosperira u takvom razvoju događaja, što zbog svoje ekonomske snage, što zbog svojih jakih prijateljskih veza sa Amerikom i Rusijom.