Zašto Zapadu smeta film Olivera Stonea Ukraine on Fire?

Na koga film stvarno aludira?

Budući da, nažalost, rat u Ukrajini traje već više od deset godina, valjalo bi se zapitati se zašto je započeo i kako je pokrenut. Upravo to pitanje tematizira politički dokumentarac Ukraine on Fire redatelja Igora Lopatonoka. Izvršni producent filma je trostruki dobitnik Oscara i jedan od najpoznatijih antiratnih glasova u SAD-u, Oliver Stone. Stone je vodio i nekoliko intervjua koji su obavljeni za potrebe filma. Javnosti je poznat po tome što je uspio u samom srcu američke filmske propagande (Hollywoodu) desetljećima opstati kao izolirani glas koji otvoreno istupa protiv američke imperijalne politike. Navedeni film nagrađen je kao najbolji dokumentarac na Filmskom festivalu u Taormini (Italija) 2016. godine. Unatoč tome, nismo ga imali priliku gledati na televizijama u tzv. slobodnom svijetu zapadnih demokracija, a jedno vrijeme bio je uklonjen i s YouTubea.

Na prvi pogled u filmu se radi o Ukrajini. Međutim, to je samo manjim dijelom točno. Poanta je zapravo prikaz američkog imperijalizma, a Ukrajina služi kao primjer jednog u nizu ratova koje je SAD pokrenuo. Dakle, na primjeru Ukrajine je moguće uvidjeti posljedice ekspanzionističke vanjske politike SAD-a. Ona je poput zrcala u kojem se ogledaju negativni aspekti euroatlantskih politika.

Film karakterizira kritička refleksija u odnosu na SAD i NATO, tj. prema njihovoj politici koja se manifestirala u Ukrajini. Stoga je film namijenjen prvenstveno Amerikancima (i ostalim građanima zapadnoeuropskih država) kako bi shvatili da ono što im se prezentira kao realnost nije istina. Naime, većina ljudi izgradila je predodžbu o situaciji u Ukrajini na pogrešnim temeljima.

Tema filma zanimljiva je jer se radi o nečemu što SAD nije počinio toliko očigledno kao u slučajevima nekih drugih država, već orkestriranim državnim udarom. Gospodari rata u Washingtonu očito su zaključili da su svi dosadašnji američki ratovi završili potpunom katastrofom pa su se u Ukrajini odlučili za nešto drugačiju taktiku. No, u pozadini imperijalističkih ratova nalazi se ista podloga, a to je američka samonametnuta civilizacijska misija širenja demokracije. To ne predstavlja nikakav stvarni razlog za intervencionizam, već opravdanje koje američke vlasti prikazuju svojoj javnosti kao izliku za pokoravanje stranih država te svrgavanje njihovih vlada.

Lekcije iz povijesti

Film prikazuje materijale iz Drugog svjetskog rata, pogotovo glede Organizacije ukrajinskih nacionalista, ukrajinskih SS postrojbi, težnji za etnički čistom Ukrajinom, pokolja nad Poljacima u Volinji itd. Potom je tematizirana povezanost suvremene Ukrajine s nacizmom. Korišteni su video materijali govora i odluka ukrajinskih političara, neonacističkih marševa itd. Prikazani su deklasificirani dokumenti CIA-e iz kojih je vidljivo kako je SAD od početka Hladnog rata koristio važne ukrajinske ličnosti iz Drugog svjetskog rata. Tu uviđamo da to što danas SAD koristi Ukrajince kako bi posredno udarao na Rusiju zapravo nije ništa novo. Radi se o već viđenoj tehnici.

Uspoređene su fotografije razrušenih civilnih objekata iz 1941. i 2014. u Ukrajini. Poruka je jasna. Ukrajinski narod uvijek plaća najveću cijenu toga što neka strana sila želi preko njihove zemlje prodrijeti na istok i slomiti Rusiju.

Stone je intervjuirao relevantne aktere kao što su Vladimir Putin i svrgnuti ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič. Oni su gledateljima otkrili brojne zakulisne igre o kojima javnost nije informirana. Također, intervjuiran je i američki istraživački novinar Robert Parry. Potonji novinar je često pripovjedač radnje, tj. dodijeljena mu je uloga objektivnog poznavatelja situacije u Ukrajini. On je istraživao brojne tajne operacije kojima su svrgnuti nepodobni režimi diljem svijeta te je analizirao Ukrajinu kao jedan takav primjer.

Prvi značajni događaj iz suvremene povijesti obrađen u filmu je Narančasta revolucija iz 2004. godine. Naime, ishod drugog kruga predsjedničkih izbora se nije dopao Zapadu. Uslijedili su brojni prosvjedi poražene strane te je organiziran „treći krug“ izbora sa istom dvojicom kandidata, ali ovaj put s drugačijim ishodom. Tako je Viktor Juščenko postao predsjednik Ukrajine. Eto kako se američka vlada upliće u izborne procese u svijetu gdje god joj se prohtije.

„Širenje demokracije“ uz pomoć državnog udara

U filmu se prikazuje i početak Euromajdana, tj. prosvjeda na kijevskom trgu Majdan koji je započeo u studenom 2013. godine. Naglašeno je kako su u četiri dana od početka prosvjeda u Ukrajini stvorene tri antivladine televizijske kuće. Prikazane su i brojne podudarnosti s ostalim prosvjedima u svijetu koje je američka vlada financirala da bi dovela na vlast sebi bliske političare. Film se poziva na mnoštvo izvora koji upućuju na ulogu američkog veleposlanstva u Kijevu te brojnih američkih organizacija u vezi zbivanja u Ukrajini. Američko veleposlanstvo nije stajalo u Kijevu kao cvjetić na livadi, već je imalo ključnu ulogu za vrijeme Euromajdana.

Posebno je upečatljiv telefonski razgovor između Victorije Nuland (jedne od ključnih osoba američke vlade za europska pitanja) i tadašnjeg američkog veleposlanika u Ukrajini, Geoffreya Pyatta. U tom su razgovoru razrađivali plan kako organizirati državni udar u Ukrajini. To je važno kako bismo shvatili da se ne radi o politici koja je u apstraktnom smislu odgovorna za rat, već je vrlo konkretno dovela do ovog krvavog bala. Nadalje, prikazan je dio govora američkog senatora John McCaina prosvjednicima na Majdanu u kojem ih je ohrabrivao govoreći im da je SAD na njihovoj strani.

Film održava pažnju gledatelja brojnim bombastičnim i eksplozivnim scenama nasilja te napadima na zgrade javnih institucija. Time je predočeno kaotično razdoblje prije puča. Pružen je uvid u sporazum između ukrajinske vlade i oporbe o održavanju prijevremenih izbora kako bi država izišla iz višemjesečne paralize. Međutim, to je bilo uzalud. Najekstremniji dio oporbe nije sudjelovao u pregovorima, ali ni strani organizatori Euromajdana nisu bili zainteresirani za mirno preuzimanje vlasti. To je čudno jer je potpuno jasno da bi oporba na takvim izborima pobijedila.

Prijelomni dan bio je 22. veljače 2014. kad je izveden državni udar kojim je svrgnut legalni i legitimni, demokratski izabran ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič. Naglašeno je kako se radilo o protuustavnom preuzimanju vlasti što dokazuju dva važna izvora. Prvi je ukrajinski ustav koji propisuje da za opoziv predsjednika treba glasati barem tri četvrtine zastupnika u parlamentu, a drugi je rezultat glasanja iz kojeg je vidljivo da Janukovičevu smjenu nije podržao potreban broj zastupnika. Dakle, gledano iz ustavne perspektive, Janukovič je „preživio“ opoziv i ostao legalni predsjednik. Ipak, zapadni su mediji to prešutjeli, te su izvijestili kako je u Ukrajini parlament izabrao novu vladu. Zapadne zemlje na čelu sa SAD-om odmah su priznale novu, mimo pravne procedure izabranu vlast.

Time je prikazano kako u praksi izgleda američko „širenje demokracije“ – nasilnim svrgavanjem demokratski izabranih vlada. Cjelokupni proces zapakiran je u eufemistički naziv Revolucija dostojanstva.

Kako priča ne bi ostala ograničena na jednu državu (kao da se sve oko nje odvija u vakuumu), prikazana je šira geopolitička situacija, bez koje se ne može dobiti cjeloviti uvid u događanja u Ukrajini. To se odnosi na opasnosti koje sa sobom nosi širenje NATO-a na istok. Putin je ispravno zaključio da se neka država, nakon što postane članica NATO-a, više teško može suprotstaviti zahtjevima koje joj nameće SAD kako bi ju podredio svojim interesima.

Referendum na Krimu

Detaljno je obrađeno i pitanje referenduma u Autonomnoj Republici Krimu u ožujku 2014. godine. Predočen je i podatak o tome kako je Krim došao u sastav Ukrajine tek kad im ga je Nikita Hruščov poklonio 1954. godine (a bio je dio Rusije od 1783., op. a.). Potom je naglašena uzročno-posljedična veza između svrgavanja ukrajinske vlade i referenduma na Krimu. Kao izvori se koriste rezultati tog referenduma, a on je iznosio 96,77% za priključenje Rusiji, uz izlaznost od preko 80%. Potonja dva podatka ne osporavaju se ni na Zapadu.

Na ovom je primjeru moguće uvidjeti licemjerje Zapada. Zapadne zemlje su rado priznale vladu koja je došla na vlast nasilnim državnim udarom, a ne žele priznati ishod spomenutog referenduma. Povrh toga, takvu politiku provode pozivajući se na demokraciju.

Tragikomičan je lingvistički paradoks u legitimaciji zapadnjačkog narativa o Krimu. U medijima se teško može čuti kako su se stanovnici Krima odlučili priključiti Rusiji, već se koriste dva izraza koja u čovjeku pobuđuju snažne emocije, a to su okupacija ili pak invazija na Krim. Oba izraza su promašena jer okupacija označava zauzimanje određenog teritorija od strane vojske, dok invazija označava ulazak strane vojske na određeni teritorij. Međutim, ruska vojska nalazi se na Krimu sukladno sporazumu između Rusije i Ukrajine iz 1997. godine. Dakle, samo dugogodišnje prisustvo ruske vojske medijski je iskorišteno kako bi se upravo to, a ne rezultat referenduma, prikazalo kao ključni element u cijelom procesu.

Neizvjesna budućnost

Film završava upozorenjem da svijet klizi u novi Hladni rat te poziva državnike da se posvete očuvanju mira. Na kraju čujemo ukrajinsku koledarsku pjesmu Ščedrik (ukr. щедрик, darežljiv) skladatelja Mikole Dmitroviča Leontoviča koja se pjeva u božićno i novogodišnje vrijeme. Njezina glazba poslužila je za inačicu pjesme koja se na engleskom jeziku zove Carol of the Bells.

Iako je Stone uspio u prenošenju svoje poruke, postoje neke činjenice koje su izostavljene, a možemo ih smatrati relevantnima. Primjerice, Ukrajina je 2014. presjekla dotok vode preko kanala koji je 85% Krima snabdijevao pitkom vodom. Također, nisu spomenuti sporazumi Minsk 1 iz 2014. i Minsk 2 iz 2015. godine. Njima se Ukrajina obvezala na brojne poteze poput decentralizacije, reforme ustava, dostavu humanitarne pomoći na područjima pogođenima ratom na istoku zemlje, itd. Međutim, nije provela dogovoreno. Nije spomenuto ni to da je prema podacima iz 2015. Ukrajina bila najkorumpiranija država u Europi.

Topla filmska preporuka

Možemo zaključiti kako je Stone ovim filmom nanio radikalan udarac dominantnom zapadnjačkom narativu o Ukrajini. Nagradu koju je dobio u Taormini uistinu je i zaslužio. Nakon gledanja filma postaje jasno zašto ga se ne prikazuje na Zapadu, tj. zašto je postao žrtva svoje najveće vrijednosti. Razotkrio je ne samo istinu o početku rata u Ukrajini, već i kako je od 2014. počelo pretvaranje Ukrajine u američku koloniju. Iako je mogao spomenuti još neke događaje navedene pri kraju ovog članka, film svakako zaslužuje ocjenu izvrstan. Temelji se upravo na onim ključnim činjenicama do kojih u zapadnim medijima nije moguće doći. Zato bi trebao služiti kao protuteža iskrivljenoj slici o Rusiji i Ukrajini kojoj smo izloženi već više od deset godina.

Vjerujem da će nakon pogledanog filma svatko kritički promisliti o vijestima koje svakodnevno slušamo te se zapitati jesmo li na ispravnoj strani u ovom sukobu. Države i narodi mogu graditi bolju budućnost jedino putem mira, a pokretanjem ratova ne postiže se ništa dobro.

Preporuka za čitanje:

• Izvor za izvješće UN-a Conflict-related civilian casualties in Ukraine od 27. siječnja 2022.
• https://x.com/aaronjmate/status/1496308793810034688?t=J6BEsAL2o1vbZsyb3ynSCw&s=08, 23. veljače 2022.
• Damir Pilić. „Sedam pametnih ljudi odavno je upozoravalo što bi se moglo dogoditi u Ukrajini. Jedan je sve predvidio još 1997.“. Slobodna Dalmacija, 27. veljače 2023.
• Marin Prvan. „Ruski komičari ‘natjerali’ bivšeg francuskog predsjednika da prizna da je Europa godinama pripremala Ukrajinu na rat“. Slobodna Dalmacija, 9. travnja 2023.
• „Ukraine’s Yanukovych asked for troops, Russia tells UN“. BBC, 4. ožujka 2014.
• Zrinka Bertović Skračić. „Amerikanci naoružavaju i jačaju neonaciste u Ukrajini“ Express,   10. lipnja 2015.