Zaustaviti spiralu „cijepljenja“ – 5. dio

Koji je pravi motiv donošenja Rezolucije 2.361 Vijeća Europe, od 27. siječnja 2021. godine? Kome je namijenjena i koga bi zapravo trebala štititi?

Kome je namijenjena Rezolucija

Tekst Rezolucije br. 2.361 glasi: „Osigurati da su građani informirani da cijepljenje nije obavezno i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepe, ako to ne žele sami i osigurati da nitko ne bude diskriminiran radi toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili ne želi biti cijepljen.“ Za njezino provođenje Skupština Vijeća Europe odredila je parlamente država svojih članica.

Ali ukoliko pogledamo što prakticiraju vlade država, upravo oni koji su zaduženi za njezinu provedbu, postaje jasniji pravi razlog njenog donošenja. Tumačeći tekst ovog dokumenta u bliskoj budućnosti, naši nasljednici moći će utvrditi kako su se ljudi za „cijepljenje“ odlučili potpuno svojevoljno. Rezolucija, pošto nije obvezujuća, ne štiti pravo na slobodan izbor onih koji se ne žele „cijepiti“, već drugu stranu, upravo one koji danas progone i cenzuriraju, plaćaju milijarde za utjecaj na institucije na svjetskoj razini te psihološkim, političkim (i policijskim) igrama prisiljavaju na „cijepljenje“ pod svaku cijenu. A upravo će oni u budućnosti, pozivajući se na Rezoluciju br. 2.361 i perući ruke od odgovornosti, moći reći: „Nismo vas na ništa prisilili, odluku ste donijeli sami“.

„Cijepljenje“ odraslih pola je puta do „cijepljenja“ njihove djece

Dostupni podaci o očekivanim rizicima od „cijepljenja“ za malodobnu populaciju pokazali su kako je za određene kategorije maloljetnika rizik od „cijepljenja“ puno veći od rizika samog obolijevanja. Za kategoriju dječaka od 12 do 18 godina, rizik je do nevjerojatnih 200 puta veći od očekivanog (podaci CMC-a). Za 99,98 %  mlađih od 18 godina ne predviđaju se bilo kakve komplikacije, za njih je kod obolijevanja izgledan blagi tijek bolesti. Kao najčešća štetna posljedica „cijepljenja“ maloljetnika navodi se miokarditis. Ovo trajno oštećenje srčanog mišića, prilikom „cijepljenja“ najčešće se pojavljuje nekoliko dana nakon primitka druge doze, a u slučaju nepovoljnog razvoja bolesti uzrokuje teške zdravstvene, pa čak i smrtonosne posljedice. Nikakva logika, osim čiste demagogije, ne može se pronaći u forsiranju „cijepljenja“ maloljetnika. Zaista je nevjerojatno kako se liječnici djeci usude preporučiti eksperimentalno „cjepivo“ koje im nije potrebno, a s druge strane još je nevjerojatniji stav roditelja koji pristaju na ovaj ruski rulet „cijepljenja“ vlastite djece.  Je li riječ o neodgovornosti liječnika ili o neinformiranosti roditelja? Birajte.

Najsigurniji način kako roditelj može zaštititi vlastito dijete od „cijepljenja“ je da se i sam ne „cijepi“. Ukoliko roditelj popusti pritisku, te se „cijepi“ iz nemedicinskih razloga, bez obzira kako pokušao sam sebe opravdati, u budućnosti neće više imati kredibilitet svome djetetu preporučiti „necijepljenje“. Roditelj uči svojim primjerom. „Cijepljenje“ djece planirano je od početka, ne treba se zavaravati. Jer preporuke u mnogim zemljama već su izdane ili se „cijepljenje“ djece već provodi. „Necijepljenjem“ ili odbijanjem daljnjih doza (boostera) „cjepiva“ za sebe, roditelj direktno zaštićuje svoje dijete.

Imate li školarca?

Upravo je počela školska godina. Ministarstvo znanosti i obrazovanja dio odgovornosti u svezi s Covid mjerama prenijelo je na ravnatelje škola. Stoga se za zaštitu prava svoje djece pojedini roditelj može obratiti upravo njima. Školama bi na prvom mjestu trebala biti dobrobit djece. S obzirom na važnost teme, a posebno zato što je dio odgovornosti na njima, logično je da svaka škola donese interne akte kojima specificira opća postupanja vezana uz Covid mjere te ih prilagođuje svojim potrebama i mogućnostima. Sada aktualan primjer su maske, koje se ne moraju nositi ukoliko se može omogućiti razmak između osoba od 1,5 metra (osnovne škole). Primjena ovog naputka specifična je za svaku školu. Zahtijevajte od ravnatelja neka Vam predoči postojeće akte, a ukoliko oni ne postoje, zatražite da ih škola što hitnije donese. Interni akti škole moraju sadržavati  i način komuniciranja i pravodobnog informiranja u odnosu na roditelje, a u svezi s Covid politikom škole.

Preporučite ravnatelju da se, iz moralnih razloga, osobno informira o rizicima i štetnostima „cijepljenja“, bez obzira kakav o tome bio njegov osobni stav, čak i ako mu takvu obavezu poslodavac nije nametnuo. Ukoliko ste u prilici, predočite mu i dosad registrirane štetnosti „cijepljenja“ djece.

Ukoliko se pokaže potrebnim roditelji mogu organizirati i dežurstvo. Ovaj mali „stožer“ na dnevnoj bazi može preuzeti zadaću komunikacije s tajništvom škole i traženjem informacija o aktivnostima koje je škola poduzela ili kani poduzeti u vezi s Covid mjerama. Time bi se spriječile iznenadne neželjene aktivnosti „zastrašivanja“ djece. Ni nastavnici ni školski pedagog nemaju pravo „reklamirati cjepivo“, a svi izvannastavni sadržaji kojima bi to bio cilj, trebaju biti unaprijed najavljeni.

Ravnatelj škole dužan je odgovoriti na pitanja i očitovati se u svezi sa zahtjevima roditelja. O zahtjevima je također dužan izvijestiti i nadležne institucije. Što je veći pojedinačni interes roditelja, to će instituciji biti teže nastaviti  provođenje maltretiranja djece.

Pitanje za „cijepljene“ navedeno u prošlim nastavcima serijala glasi: „Hoćeš li se „cijepiti“ i treći puta?“ Sada se može i nadopuniti: „Hoćeš li pristati „cijepiti“ i svoje dijete?“

Gdje su nestali novinari?

Dobronamjerni građani, odgojeni u demokratski ustrojenim državama već se dulje vrijeme pitaju gdje je nestalo objektivno novinarstvo. Zašto se postavljaju isključivo jednoumna, a ne više i „neugodna“ pitanja?

Novinari velikih medijskih kuća podržavaju, ili točnije rečeno provode kampanju farmaceutskih moćnika te time sudjeluju u promociji „cijepljenja“ pod svaku cijenu. Urednici većine medija više ne poštuju svoje čitatelje i njihovu inteligenciju, ne pružajući im kompletnu informaciju, kako bi oni svoje zaključke mogli donositi samostalno.

Novinarstvo, časna profesija, ne izvještava više objektivno; ne trudi se saznati, „iskopati“, istražiti i informirati, a što je još važnije, izgubilo je svoju najznačajniju ulogu – korektora društa. Gdje nema kritičkih pitanja, nema ni objektivnog novinarstva.

Alati izvještavanja postali su jednostrani pristup, odsustvo kvalitetnih pitanja, onemogućivanje drugačijeg mišljenja i nedopuštanje konfrontacije u mišljenju, plasiranje dokazano netočnih informacija te naravno poticanje huškačkog govora. Osim toga tu je i popis zabranjenih novinarskih pitanja te mogućnost dobivanja akreditacije za tiskovne konferencije samo podobnima.

Na isti način kako su mnogi liječnici postali prodajni agenti farmaceutske industrije, tako su i mnogi novinari, udruženi s dijelom političke scene, postali puki (i blanalni) marketinški agenti. Između političara i  novinara sklopljen je brak u kojemu nema trzavica. I pitanje i odgovor djelo su istog autora. Gdje je nestalo novinarstvo?

Zašto novinari pristaju na ovakvo obešćašćenje svoje profesije? Radi li se o novcu, o pritisku poslodavca otkazom ili o nekom trećem razlogu? U vrlo skoroj budućnosti netko od novinara velikih medijskih kuća morat će istupiti, ispričati se i javno progovoriti o tome što se događa iznutra. Dok se to ne dogodi ne preostaje nam drugo nego ih „osuditi“ kao svjestan i važan dio mašinerije poluistina, neistina, smišljenih laži i uvoda u diktaturu. U usponu Nacionalsocijalističke stranke Njemačke najveću ulogu odigrali su upravo tadašnji mediji.

Ukoliko primijetite neobjektivan ili lažan prilog, pošaljite autoru argumentiran upit i zatražite komentar. Nitko se nema pravo skrivati iza uređivačke politike i tvrditi da samo radi svoj posao. Neobjektivni novinar ima svoje ime i prezime. Skrenite mu pozornost i kada primjetite da je u prilogu zastupljen govor mržnje. Upozorite ga da huškanje potiče netrpeljivost, napade i u budućnosti progon neistomišljenika, za što i on snosi odgovornost.

Svaki novinar, ukoliko se osobno ne slaže s uređivačkom politikom i nije mu dozvoljeno u vlastitom mediju pisati objektivno, a zbog vlastite egzistencije ne može pisati kako smatra da bi trebao, može pisati anonimno – za medije koji su spremni izvještavati s kritičkim pristupom. Tako da jednom, kada sav ovaj cirkus prođe, i on može sam sebe pogledati u ogledalo. U sljedećem nastavku serijala bit će riječi o liječnicima.