Zbigniew Brzezinski nudi Trojni pakt SAD-a, Kine i Rusije

Glavni strateg Washingtona, kojem je životni san bio da Amerika zavlada cijelim svijetom, “napušta” svoj projekt i traži uspostavu “miroljubivih odnosa” s Rusijom i Kinom. Barem tako piše u članku kojeg je Zbigniew Brzezinski u travnju napisao za The American Interest, koji je u velikoj mjeri zanemaren od strane medija.

Mike Whitney tada za Counterpunch piše da tekst Brzezinskog “ukazuje kako moćni krugovi koji donose odluke na globalnoj razini više ne vjeruju da Washington može zadržati hegemoniju nad Bliskim istokom i Azijom”.

Reakcionarni strateg i moćni član vrha vladajuće “svjetske elite”, Zbigniew Brzezinski, čovjek koji je regrutirao Osamu bin Ladena u Afganistanu, bio je glavni zagovornik ove ideje. Brzezinski je desetljećima zagovarao američku imperijalnu ekspanziju, a plan kako to učiniti je iznio 1997. godine u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča”. Raspadom Sovjetskog Saveza mu se ostvario veliki san, ali on nije dugo potrajao, a stvarnost se za američkog stratega pretvorila u noćnu moru.

Međutim, Zbigniew Brzezinski se ne predaje i početkom ovog mjeseca za Huffington Post piše kolumnu u kojoj sugerira kako je za očuvanje globalne vlasti najbolje uspostaviti “Trojni pakt” između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine.

Sam naziv “Trojni pakt” u svjetlu poznate povijesne analogije zvuči vrlo impresivno, iako ga u izvornom tekstu Brzezinski naziva “trilateralnim savezom“. Naime, prijevod prve rečenice glasi: “Idealan geopolitički odgovor na krizu globalne vlasti je trilateralna veza između SAD-a, Kine i Rusije.”

Ranije je Brzezinski priznao kako “Sjedinjene Države moraju preuzeti inicijativu radi usklađivanja arhitekture globalne vlasti, jer završava era američke globalne dominacije”.

“Bolje je iskoristiti preostali dio američke moći na drugi način i to učiniti mirno”, rekao je Brzezinski, govoreći o preraspodjeli globalne moći u nastajanju, ukazujući na nasilno političko buđenje na Bliskom istoku.

“Sjedinjene Američke Države još uvijek politički i ekonomski subjekt i vojno najjača zemlja na svijetu”, ali dodaje “kako s obzirom na kompleksne geopolitičke promjene u regionalnoj ravnoteži SAD više nisu globalna imperijalna sila”, istaknuo je Brzezinski u vrijeme kada su svi predviđali da će u Bijelu kuću kao predsjednica ući Hillary Clinton.

Međutim, sada u svom članku on ne spominje riječ “savez”, a još manje  “zajednicu”, što bi pretpostavljalo savez ravnopravnih država i u nešto izmijenjenom obliku, ali samo terminološki, vraća se staroj strategiji.

U prijevodu teksta na druge jezike se koristio upravo ovom terminologijom, čime se čitatelje terminom “savez”, htjelo zavarati kako je ostarjeli strateg američke globalne hegemonije odustao od svojih ideja i prihvatio realnost trenutne globalne arhitekture. Naravno da se radi o prijevari, kao od strane Zbigniewa Brzezinskog, tko i od onih koji su htjeli uvjeriti javnost da je odustao od njegove izvorne ideje iznesene u knjizi “Velika šahovska ploča“.

U koju svrhu? Iz teksta članka je jasno da u “trilateralnom savezu” Brzezinski ne vidi sustav “formalnih odnosa” s točno utvrđenim obvezama jednakim za sve tri strane, nego nekakav neformalizirani odnos sa selektivnim pristupom konkretnim pitanjima, ali i tajnom suradnjom, što je nužno zbog američke prisutnosti na prostoru Euroazije, što je oduvijek bila opsesija američkog stratega.

Posebno je važno što se u članku daju prilično nejasna tumačenja oko uvjeta Rusiji za sudjelovanje u toj njegovoj “trojnoj suradnji”, nego se govori o “potrebi za boljim odnosima Rusije i Kine sa Sjedinjenim Državama”.

Brzezinski Rusiji “nudi” da se jednako udalji od Kine i SAD-a, kako bi odnosi u ovom hipotetskom savezu bili poput jednakostraničnog trokuta.

Međutim, nedavno je u intervjuu od 23. prosinca, također za Huffington Post, Brzezinski tvrdio “kako Rusija zapravo i nije igrač svjetske kategorije” i “nije američki konkurent, sve do trenutka kada bude imala nešto za ponuditi s Kinom”.

Očito je da za Brzezinskog problem nije toliko povezan sa samom Rusijom, koliko s Rusijom i Kinom, što bi se odrazilo na odnose sa SAD-om. Brzezinski u svom članku to i ne skriva.

“Sjedinjene Američke Države trebaju biti svjesne ozbiljnih opasnosti ulaska u strateško savezništvo Kine i Rusije, u koje ih djelomično može gurnuti unutarnja politička i ideološka inercija, a dijelom i loše koncipirana vanjska politika SAD-a. Za Sjedinjene Države ništa ne može biti opasnije od bliskog saveza ove dvije sile”, piše američki strateg.

Brzezinski ističe da su pretjerano bliske vojne veze Kine s Rusijom pune opasnosti zbog njihovog zajedničkog suprotstavljanja Sjedinjenim Državama. U intervjuu za Huffington Post on tvrdi da američki globalni utjecaj ovisi o suradnji s Kinom, te da je u američkom interesu blisko surađivati s Kinezima, “jer će onda i Rusi silom slijediti kineski primjer“.

Brzezinski uvodi neke nove elemente u svoju euroazijsku geopolitiku. Naime, ako Kinezi ustanu protiv Amerike, oni će izgubiti. Ali ako SAD od sebe odgurne Kinu, onda će Amerika biti gubitnik.

Brzezinski navodi čimbenike koji bi, po njegovom mišljenju, trebali prisiliti Rusiju da se odmakne od Kine i da Kremlj napusti politiku “okretanja prema istoku”  najavljenu 2014.

U tom smislu, Brzezinski piše:

“Kina ostvaruje strateški prodor u središnjoj Aziji kako bi dobila izravan trgovinski pristup Europi, što je već dovelo do značajnog slabljenja gospodarske dominacije Rusije u istočnom dijelu bivšeg Sovjetskog Saveza. Ambiciozna kineska inicijativa “Jedan pojas – jedan put” je jedan od načina da se Moskvu stavi u nezgodan položaj, koja sada pokušava usporiti planiranu uspostavu trgovačkih putova od Kine do Europe. Ruski istočni Sibir i Daleki istok u procesu oporavka geopolitičke rastuće azijske sile mogu biti dugoročni strateški cilj Kine. Kina i Rusija imaju povijesne nesuglasice, koje ih prisiljavaju da budu sumnjičavi jedni prema drugima i njihovim namjerama. Stoga rusko-kinesko zbližavanje ne može imati čvrste temelje i razilaženje Rusije i Kine je neizbježno.”

Naravno, riječi Brzezinskog su ono što bi u Washingtonu htjeli da bude, ali je realnost potpuno drugačija. No, ostanimo pri fantazijama trenutno frustriranog gubitnika, kojem se ne može poreći velika strateška pobjeda u Hladnom ratu.

Pokušajmo odrediti kako Brzezinski vidi uvjete za svakog od člana njegovog globalnog trokuta i “trilateralnog saveza”.

Uvjeti za Rusiju

Za Rusiju Brzezinski vjeruje “da će biti više usmjerena na Europu”.  Pod tim očito misli približavanje europskih i NATO zemalja “Istočnom partnerstvu” Europske unije, kojeg čine Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija i Gruzija, gdje Rusija nema nikakvog utjecaja.

U međuvremenu su sve post-sovjetske republike od formalne samostalnosti uspostavile punu državnost. Prema Brzezinskom, one sada “odbijaju sudjelovati u bilo kakvim strukturama koje nalikuju na propali Sovjetski Savez propao”

“Težnja za razvojem nacionalne državnosti je podijelila čak i slavenske republike koje pripadaju Ruskoj pravoslavnoj crkvi, kao što su Ukrajina i Bjelorusija. Obje su postale suverene države, sa svojim vlastitim zastavama, oružanim snagama i razvijaju bliže veze s Europom. Očito je da Rusija na putu u “trilateralni savez” treba odustati od pokušaja da ih ponovno uključi u post-sovjetski prostor Euroazijske ekonomske unije”, piše Brzezinski.

U određenom smislu je u pravu. Ukrajina i Bjelorusija, koje posebno spominje, a zanemaruje Gruziju i Moldaviju, imaju vlastite zastave, himne i oružane snage. O zastavama, domoljublju i zakašnjelom buđenju nacionalnog romantizma u tim zemljama bi se moglo raspravljati, dok su oružane snage, barem one ukrajinske, svu svoju “učinkovitost” pokazale kada su poražene od lokalnih milicija Donbasa. Vojska Bjelorusije bi se bez ruske pomoći urušila kao kula od karata, kao i njihova gospodarstva. Moldavija i Gruzija, njihova državnost i oružane snage nisu vrijedne spomena, čak ni za Brzezinskog. No, sve to američkog stratega ne smeta da čitateljima Huffington Posta servira ovakvu glupost.

Prema Brzezinskom, u “trilateralnom savezu” bi Kina i SAD trebali graditi bolje i složenije odnose, čime će neminovno suzdržati dalekosežne ambicije Rusije.

“Rusija će moći ostvariti svoje težnje samo ako se oslobodi od iluzije postizanja izvrsnosti diljem kontinenta i želje da postane vodeći igrač u cijeloj Europi”, piše Brzezinski, što je otprilike u skladu s idejama iznesenim u njegovoj poznatoj knjizi “Velika šahovska ploča”, nakon koje su u Rusiji shvatili da im nije dodijeljena uloga ravnopravne svjetske sile, nego benzinske crpke Zapada, s ograničenim područjem utjecaja na Arktiku i iza Urala. Kako je ovaj plan propao u provedbi i zbog koga, ne treba posebno podsjećati.

Uvjeti za Kinu

“Kina ima vremena za razmišljanje o tome može li su priuštiti da izbjegne odgovornost za ono što se događa u susjednim zemljama, ali, prije svega, mora ojačati vanjsku politiku duž svojih granica”, tvrdi Brzezinski.

Kini kratkoročno nudi suradnju s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama o sigurnosnim pitanjima na Bliskom istoku, što je regija za koju Peking nikada nije pokazivao posebno zanimanje, osim u kontekstu sirijske krize i nekoliko tisuća kineskih državljana koji ratuju u redovima Al-Nusra Fronta i “Islamske države”. Što, dakle, Brzezinski nudi Kini? Isto kao da Eskimima nudi hladnjake ili beduinskim plemenima u Sahari pijesak.

Međutim, po njegovom mišljenju, Kina ne smije dirati u američke protektorate – Japan i Južnu Koreju.

Kao sigurnosni problem u regiji ukazuje na Sjevernu Koreju, što je problem koji će tražiti posebnu sigurnosnu suradnju između SAD-a i Kine, kao i između SAD-a i Rusije.

“Kina u interesu sigurnosti mora uspjeti transformirati Sjevernu Koreju”, kaže Brzezinski, ali ne pojašnjava u što bi se to Sjeverna Koreja trebala “transformirati”.

“Dugoročno, narednih nekoliko desetljeća, sadašnji teritorijalni ustroj na sjeveroistoku Azije u geopolitičkom smislu može postati nestabilan, s vremena na vrijeme čak i eksplozivan. U konačnici može ubrzati početak dugog kritičnog razdoblja u ogromnom euroazijskom kontinentu “, piše Brzezinski.

Potom se od agresivnih namjera u članku ograđuje uobičajenim frazama: “Očito je da će Sjedinjene Države biti samo daleki promatrač, iako bi to moglo biti pametno za proširenje bilateralnih odnosa s Japanom i Južnom Korejom.”

Dakle, dugoročno, za nekoliko desetljeća, poziva Kinu na aneksiju ruskog istočnog Sibira i Dalekog istoka, a SAD će jamčiti da će u tom procesu biti “daleki promatrač”, te da će Washington ostati zainteresiran samo za kontrolu Japana i Južne Koreje. O Tajvanu Brzezinski nije napisao ni retka.

Uvjeti za Sjedinjene Države

Ovdje Brzezinski predlaže da se SAD u Euroaziji prema Kini ne smije ponašati kao neprijatelj, te da ne treba “davati jasnu potporu Indiji, kao glavnom američkom savezniku u Aziji”.

Naravno, Amerikanci će i dalje “ostati prisutni na pacifičkim otocima”.  Bit će spremni braniti Japan i Južnu Koreju, ali u tom smislu Brzezinski opet ne spominje Tajvan.

Međutim, dvosmislenost riječi “pacifički otoci” bi se mogla protumačiti i kao američka sigurnosna jamstva Tajvanu i mogućnost “susreta” s Kinom i na tom “otoku”.

Na drugom kraju Euroazije, prema Brzezinskom, SAD trebaju “potvrditi spremnost za obranu zapadne i središnje Europe”. Očito je da želi reći kako SAD neće ulaziti u rat s Rusijom zbog takozvane “Istočne Europe”, koja se dalje u članku spominje u odnosu na Baltik.

U slučaju ruske invazije na Latviju i Estoniju, Brzezinski Moskvi obećava kako SAD neće ući u rat, ali će uvesti pomorsku blokadu i zatvoriti pristup luci St. Petersburgu na Baltičkom moru i Novorosijsku na Crnom moru.

“Snažna reakcija SAD-a će ozbiljno ograničiti ruske mogućnosti da se uključi u međunarodnu trgovinu i dat će nam potrebno vrijeme da ustrojimo ozbiljniji zapadnoeuropski američki vojni kontingent u središnjoj Europi”, piše Brzezinski.

On smatra da ako Rusija uđe u vojni sukob u istočnoj Europi, odnosno s  baltičkim zemljama, da neće dobiti potporu Kine, te da će Moskva morati birati između ekonomske izolacije i povlačenja svojih trupa.

Kao odgovor, prema Brzezinskom, Sjedinjene Države ne planiraju ozbiljnu političku ili vojnu prijetnju, nego će se ograničiti na izolaciju, kao što je bilo s Krimom. “Izolacija” se očito odnosi na sveobuhvatne sankcije.

Dakle, u svom konceptu Brzezinski predlaže “trilateralnu suradnju” kojom će pokušati obuzdati Rusiju, koja narušava utjecaj Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u post-sovjetskom prostoru ili teritoriju “povijesne Rusije”, ako govorimo o ukrajinskoj krizi.

Brzezinski u svom članku priznaje da su Sjedinjene Države trenutno više zauzete obranom zbog “političkog buđenja Euroazije”.  On priznaje da Amerika vodi dvosmislenu politiku prema Kini, koja nema ukupni strateški plan.

Očito je da on “trilateralnu suradnju”, ali u ovom obliku, predlaže kao strateški plan koji nedostaje.

Vjerojatno se Brzezinski člankom punim nejasnoća i otvorenih pitanja putem Huffington Posta obratio američkoj publici, a Trumpa upozorio na njegove nerazborite korake u odnosima s Kinom.

Brzezinski je, uz Kissingera, među najvažnijim američkim stratezima Hladnog rata. Kissinger i Brzezinski su, na štetu Sovjetskog Saveza, uspjeli uspostaviti i održati “bilateralne odnose” između Sjedinjenih Država i Kine.  Naravno, Washington je od ovog posla imao velike koristi, ne samo zbog propasti Sovjetskog Saveza, nego i zbog trgovinske i ekonomske suradnje s Kinom.

Jasno je da je Brzezinski poznim godinama, ali i da još uvijek nije odustao od svojih ideja. Međutim, upravo je američka politika Kinu inercijom pretvorila u prvu “tvornicu u svijetu“, a posljedica je bila da je Peking došao do zapadne tehnologije i onda postao samostalna velesila i centar svjetskog razvoja.

Brzezinski u takvom scenariju više ne zna što ponuditi i vrlo je vjerojatno da će Kina i Rusija dovesti SAD u situaciju da će morati igrati šah na dvije zasebne, ali nerazdvojnim nitima povezane ploče.

Trump je, kako se čini, vidio opasnost po globalno vodstvo Sjedinjenih Država i njihovo nacionalno gospodarstvo, stoga iz igre pokušava ukloniti barem Rusiju.

Odgovor ruskih stručnjaka na tekst njihovog američkog “kolege” je bio da Rusija ima svoj novi, vrlo dobro razrađen geopolitički koncept “usklađivanja umjesto konfrontacije”, a članak kojeg je objavio Huffington Post komentiraju kao “tlapnje oronulog međunarodnog provokatora, koji Rusiji ne nudi ništa više od onoga što joj je bilo suđeno u “Velikoj šahovskoj ploči” Euroazije“.