Europsko izdanje časopisa Politico je 4. rujna objavilo intervju, ili bolje rečeno, priču o razgovoru s glavnim tajnikom Vijeća Europe Thorbjørnom Jaglandom. Podsjetimo da govorimo o samostalnoj međunarodnoj organizaciji koje je samo formalno odvojeno od Europske unije i čini ga 47 država članica šire europske regije. Glavna zadaća Vijeća Europe je ”jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu”.
Materijal kojeg je objavio Politico je prilično zbunjujući, možda zbog dopisnika koji je obradio razgovor ili samog glavnog tajnika Vijeća Europe, koji nije uspio spojiti kraj s krajem u svom obrazlaganju aktualne situacije u Europi. Naravno, ključna tema je bila Rusija, koja postaje opsesija novinara.
Dakle, Thorbjørn Jagland oštro kritizira nedavno usvojeni zakon Rusije, koji dopušta Ustavnom sudu da poništi odluke Europskog suda za ljudska prava (ECHR). U redu, to je njegov stav i kao deklarirani zagovornik jedinstva Europe ima pravo na njega.
No, odmah nakon ove optužbe priznaje kako Velika Britanija i tamošnji lokalni sudovi ne provode odluke Europskog suda, ali ne samo.
“Problem je što su se na nekoliko mjesta na nacionalnoj razini počele osporavati odluke Europskog suda”, žalio se Jagland, ali bez oštre kritike i spominjanja koje su to zemlje.
Tijekom razgovora, glavni tajnik Vijeća Europe nije mogao odgovoriti na pitanje može li Rusiju i ubuduće vidjeti kao članicu organizacije ili ne? S jedne strane kaže kako treba razmisliti ”je li Europa bolja i sigurnija bez Rusije”, ali i ”kako bi bilo jadno ostaviti 140 milijuna ljudi bez prava na žalbu najvišem sudu u Europi”.
Jagland se žali kako “Rusija nije poduzela nikakve korake da poništi aneksiju Krima”, što je izjava dovoljna da završimo čitati daljnje besmislice. No, nastavimo.
Očito, glavni tajnik Vijeća Europe ništa ne zna o novom nacrtu zakona u Ukrajini, iako je posjetio Vrhovnu Radu samo dan nakon objavljivanja intervjua, tako da će zakon postati pravomoćan odmah nakon predsjednikovog potpisa.
Thorbjørn Jagland, kao stotine novinara velikih medijskih kuća i agencija, gleda u Moskvu s ponašanjem koje graniči s patološkom opsesijom onim što rade Rusi.
Istovremeno previđa da Vrhovna Rada usvaja zakon koji je uznemirio i ukrajinske stručnjake i doveo do zaoštravanja odnosa sa susjedima. Mađarskom u prvom redu, koje je odučila opstruirati sve napore Kijeva u EU, Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama.
U međuvremenu je na zakon oštro reagiralo savjetodavno tijelo Vijeća Europe, Venecijanska komisija, koja je kritizirala prekid obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina. Ovo je zapravo zakon o ”etnocidu”, a na drugoj strani se Kijev bori za “okupirani Donbas i Krim“, a glavni tajnik Vijeća Europe zahtijeva povratak Krima Ukrajini.
Jagland je rekao kako Rusija ne plaća doprinose i da je lišena prava glasa, tako da ne može sudjelovati u izboru vladajućih tijela Vijeća Europe, što znači da će “vjerojatno morati otići“.
No, dojam kojeg je Jagland htio ostaviti najavom “izbacivanja” Rusije iz Vijeća Europe nije zastrašio Moskvu. Značenje poruke je dublje i s jedne strane kao da je upućeno članovima Vijeća Europe koji u 2014. godine glasali za ograničavanje prava Rusije u organizaciji. Štoviše, Jagland je nekoliko puta ponovio kako osobno ne želi da Rusija napusti Vijeća Europe, jer zna da će izlaskom ove zemlje organizacija izgubiti smisao postojanja. Ako pogledamo događanja proteklih nekoliko mjeseci, nije isključeno da Moskva upravo to i želi.
Vijeće Europe je osnovano 1949. godine i ujedinilo većinu zemalja Zapadne Europe, čak i prije Europske unije ili onoga što se 1951. zvalo Europskom unijom za ugljen i čelik. No, Vijeće Europe nikada nije imalo ekonomsku komponentu, pa se ispostavilo da je bilo mrtvi organ europske evolucije, a značaj organizacije je postupno nestajao.
Pred kraj Hladnog rata, kada su Europska unija, tada Europska ekonomska zajednica, ujedinili skoro cijelu zapadnu Europu, Vijeća Europe je izgledalo kao da proživljava posljednje dane. Ali na prijelazu ’80-ih i ’90-ih se socijalistički blok raspada, a potom je nestao Sovjetski Savez.
To je bio događaj koji je spasio Vijeće Europe, jer mu se pridružilo više od 20 novih zemalja i organizacija, te postaje temelj “europske obitelji” za “oslobođene narode”.
Međutim organizacija je obični surogat, jer osim zastave EU, Vijeće Europe ima samo tri tijela: Odbor ministara vanjskih poslova, koji priprema preporuke za drugo tijelo – Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe (PACE), a treće tijelo je Europski sud za ljudska prava.
Prije 20 godina su ruski diplomati veselo izvijestili kako je PACE prekrasna platforma na kojoj Rusija može iznijeti svoje stavove europskim kolegama. Očito je da to nikada nije bio slučaj, jer ih nitko nije slušao. Drugo, kome su uopće govorili?
Ambiciozni europski političari su izabrani u nacionalnim parlamentima, dok su u Europski parlament slani onih koji su domovini bili ”višak” ili su se pripremali za mirovinu. Slično je i sa zapadnoeuropskim parlamentarcima koji traže svoje mjesto u delegacijama za rad u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.
Za svakog ozbiljnog političara i parlamentarca to je gubljenje vremena i energije. Na neki način je i opasno, jer se birači mogu pitati što oni rade u nekoj čudnoj skupštini, kada je čeka puno problema u njihovom rodnom okrugu u Nantesu, Bremenu, Portu i Torinu.
Što se tiče članova ovog tijela iz istočne Europe, od članica Europske unije poput Poljska, baltičkih država ili Rumunjske, do zemalja izvan EU, poput Ukrajine, Moldavije i Gruzije, možda im je najvažniji cilja da dokažu svoju predanost euroatlantskim strukturama u kojima u pravilu bjesni rusofobna retorika.
Dakle, niškoristima Strasbourgu su ruski parlamentarci trebali objašnjavati stavove i rusku točku gledišta?
Istovremeno je od 2014. do 2016. Rusija u proračun Vijeća Europe uplaćivala oko 33 milijuna eura godišnje. Moskva je to činila čak i kada su u Strasbourg stigli zastupnici Državne Dume i Vijeća Federacije saznali da su lišeni ”prava glasa”. Ne samo u prenesenom značenju, ako uzmemo u obzir samo glasanje s dizanjem ruku, nego im je, bez ikakvog objašnjenja, uskraćeno pravo da govore i rade. Zabranjeno im je da otvaraju usta unutar Skupštine. Mogli su samo biti u dvorani ili vratiti se u domovinu.
Prva tranša za proračun Vijeća Europe, od 11 milijuna eura, blokirana je tek u lipnju 2017. godine. Iz nekog razloga su birokrati Vijeća Europe vjerovali da će se pred prijetnjama Rusija sama povući. No, za sada se Moskva još uvijek nije jasno izrazila stav i drži u neizvjesnosti ovo tijelo o svojim budućim odlukama.
Tu je i Turska, kojoj je Jagland također posvetio nekoliko vrlo opreznih fraza. On je naveo kako je pokušaj vojnog udara u srpnju 2016. bio ”vrlo okrutan”, ali je izrazio zabrinutost da Ankara previše grubo postupa s osumnjičenima, drži ih u zatvoru ili otpušta iz državne službe. Stoga je Vijeće Europe “preplavljen žalbama turskih građana koji smatraju da im je to posljednja šansa za pravdu”.
”Kada se moramo suočiti s toliko mnogo žalbi, to je vrlo težak teret”, rekao je Thorbjørn Jagland, ali se suzdržao od najave bilo kakvih sankcija protiv Turske.
Budući da je Ankara nekoliko puta oštro reagirala na pokušaje pritiska iz Strasbourga, europski dužnosnici su počeli pažljivije birati riječi. Osim toga, unatoč činjenici da je Turska prije više od 40 godina okupirala dio Cipra, zemlja je ostala članica Vijeća Europe. Tursku nitko nije spomenuo ni u kontekstu kolonizacije okupiranog otoka, gdje je dvije trećine populacije porijeklom iz Turske i nemaju nikakve veze s Ciprom. Vijeće Europe je prilično šutljivo oko turske uloge u Siriji i Iraku, a ponekad i na rubu rata s Grčkom.
Malo je vjerojatno da će Ankara postati pouzdan saveznik Rusije u sukobu s Vijećem Europe. Turska je duboko integrirana u europske politike i ekonomije i ne želi dolijevati ulje na vatru.
S druge strane, ona se već rasplamsala, brzo i gotovo nekontrolirano. Konkretno, sukob između Turske i Njemačke se dosegao na razinu osobnih napada na kancelarku Angelu Merkel.
Nedavno i s njemačkim ministrom vanjskih poslova Sigmarom Gabrielom, koji se usudio pitati Tursku da njemačke građane turskog podrijetla ne upućuje za koga će glasati na izborima za Bundestag.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je odgovorio munjevitom brzinom: “Tko si ti da razgovaraš s predsjednikom Turske?! Koliko ti je godina?”
“Moj Bože, hoćemo li još pregovarati s njima o ulasku u Europsku uniju?”, nakon izjave Erdogana je izjavio jedan od njemačkih politologa.
Dobro, ali koja je najvažnija točka u sukobu Rusije s Vijećem Europe? Za početak treba reći da Vijeće Europe ujedinjuje 47 zemalja. To su gotovo sve zemlje u Europi, uključujući Tursku i države Južnog Kavkaza, dok u organizaciji nisu Bjelorusija, Vatikan i nepriznate republike Kosovo, Abhazija i Južna Osetija.
Europska unija ima 28 članova. Na prvi pogled, uz takvu razliku pokrivenosti postojanje Vijeća Europe izgleda sasvim opravdano. Ali postoje drugi detalji.
Vijeće Europe uključuje sedam država “Stare Europe” koje nisu članice Europske unije. To su Norveška, Island, Švicarska, Lihtenštajn, Monako, Andora i San Marino. Ali ove zemlje s Europskom unijom imaju bilateralne i multilateralne sporazume, od Europske federacije slobodne trgovine (EFTA), prije migracije Schengenski prostor, koji čak i ne uključuje članice EU Veliku Britaniju i Irsku. Velika Britanija će se, nakon izlaska iz EU, očito pridružiti europskom slobodnom tržištu EFTA. Dakle, EU de facto ujedinjuje ukupno 35 zemalja.
Osim toga, još šest država ima status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. To su Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija, Turska i Crna Gora. Kosovo također tvrdi da je kandidat, a Turska može izgubiti kandidaturu, ali pogledajmo ono što je važno danas.
Ukupno 41 zemlja, koje su također članice Vijeća Europe, de facto su ujedinjene s EU, kao kandidati ili dio različitih sporazuma.
Ponovimo, 41 od 47 zemalja Vijeća Europe su se ponovno našle u situaciji iz sredine osamdesetih godina, kada se sve češće otvaralo pitanje svrhe njegova postojanja.
Naravno, birokrati Vijeća Europe savršeno razumiju odlike svojih donatora. Stoga su kao promatrači na Skupštinu ili Odbor ministara pozvani SAD, Kanada, Meksiko, Izrael, Kazahstan, Kirgistan, pa čak i Maroko, Jordan i Japan. Naizgled, ništa posebno. Na primjer, Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ne smetaju zemljopisne granice Europe i Azije i čine je sve republike bivšeg Sovjetskog Saveza.
Međutim, OESS općenito nije prožet ideologijom, ali Vijeće Europe jest, jer je ono “demokratska granica” Europske unije, to jest Europe. Stoga Meksiko, Jordan ili Kirgistan razumiju da nemaju ništa više od promatračkog statusa.
Organizacija je zapravo mrtvo tijelo. Svrha postojanja Vijeća Europe leži danas u članstvu Rusije, Ukrajine, Moldavije, Gruzije, Azerbejdžana i Armenije. Preciznije, ovo tijelo prema navedenim zemljama izražava oštre kritike i služi se samo batinom, bez izgleda za dobivanje mrkve. S Turskom, čije je pristupanje Europskoj uniji očigledno odgođeno, kao što smo napomenuli, Vijeće Europe je prilično oprezno.
U svakom slučaju, s Turskom i eventualno s jednom ili dvjema državama Južnog Kavkaza, čak i bez njih, rusko povlačenje iz Vijeća Europe bit će smrtonosni udarac ovoj organizaciji.
S ruske točke gledišta je OESS puno jeftinija i učinkovitija organizacija, jer barem ima instituciju vojnih promatrača, a proračun kojeg bi punila Rusija, umjesto da poklanja novac Vijeću Europe, za terenske misije bi bio više nego dovoljan.
Moskva još uvijek računa da se u budućnosti mogu stvoriti uvjeti za povoljniji oblik dijaloga s Europskom unijom. Rusija jasno treba reći kako se, čak i nakon ponovne uspostave pragmatičnih odnosa s Europskom unijom, neće vraćati u Vijeće Europe, čak i ako ono i dalje bude postojalo. Ovu stranicu treba potpuno zatvoriti.
Rusiji je cilj bilateralni dogovor s EU, na temelju kojeg će se uspostaviti tijela i radne skupine u kojima će biti zastupnici ruskog i Europskog parlamenta. Naravno, to može funkcionirati samo ako se dijalog bude vodio na ravnopravnoj osnovi i ni na koji drugi način.
”Integracija” s Europskom unijom? Riječ “integracija” je prilično neprimjerena za opisati bilo kakav budući odnos između Rusije i EU. Ona može postojati samo u onim sferama i oblicima korisnima za obje strane. Važno je razumjeti i kako tumačimo tu ”integraciju”. Naime, moguće se integrirati “s”, a ne “u” Europsku uniju, a Bruxelles ne poznaje kako to izgleda u praksi. Dakle, ovo je scenarij kojeg a priori možemo odbaciti. Vjerojatno i Turska može računati na stvaranje takvog bilateralnog tijela.
Vijeće Europe i PACE su prije 20 godina bili zamjena za interakciju, ali ne samo da nisu pomogli u postizanju tog cilja, nego su uvijek bili prepreka. Danas postoje svi uvjeti za uništenje ove “prijevare” i ova tijela moraju biti ukinuta.
EU će morati pristati na drugačiji oblik suradnje s Rusijom, jer je jednostavno ne smij izgubiti. Rusija je dio Europe, bez obzira na to je li u nekoj organizaciji manjih europskih država ili ne. Ako je za Europu uspjeh samo premještanje ”Berlinskog zida” u St. Petersburg, Kalinjingrad i Krim, onda će biti tako. Ali to znači da se odlučilo da ”Berlinski zid” bude pokretan. U kojem će se smjeru kretati, to ćemo tek vidjeti.
Što se tiče Gruzije i Ukrajine, jednostavno su pogrešno izračunali. Službena psihologija tamošnjih elita je, ukratko, vječno traženje velikodušnog učitelja, što je postalo nacionalna ideologija.
Rezultat toga je da je do sada Ukrajina dobila, primjerice, ”velikodušne kvote” za izvoz bez carine u Europsku uniju nekoliko proizvoda, orašastih plodova, meda, slame i slično. Kijev je dobio i kolektivnu sliku o “bezviznom” ukrajinskom turistu koji pohodi bečku operu.
Je li moglo biti drukčije? Pretpostavljamo da jest, ali samo hipotetski.
Da bi to bilo jasno, Euroazijska ekonomska unija, nekad “Carinska unija”, zamišljena je kao verzija Europske unije, uzimajući u obzir pokušaj i pogrešku, ali s jasnim ciljem razvoja u budućnosti.
EEU proučava rezultate rada i standarde EU, a one koji se pokažu dobrima, usvojit će ih kao vlastite. To je uobičajena praksa u svijetu. Podsjetimo danas na jedan od natpisa s EuroMaidana u Kijevu, na kojem je pisalo: “Ja sam djevojka! Ne želim biti u Carinskoj uniji! Želim čipkaste gaćice i EU!”
Nije moguće da nije znala da u Euroazijskoj ekonomskoj uniji nitko nije zabranio čipku za žensko donje rublje, ali ideolozi Maidana ni to nisu propustili iskoristiti. Osim toga, EEU je usvojio standarde EU za donje rublje, izbacujući sintetiku od koje su kineski i vijetnamski proizvođači izrađivali čipke.
Ujedinjena fronta zemalja istočne Europe, uključujući Južni Kavkaz, kao i Kazahstan i Kirgistan, koje nisu članice Vijeća Europe, ali čine OESS, u pregovorima s Europskom unijom će se postići mnogo više nego Gruzija i Ukrajina. Smiješno je reći, ali put za ukrajinske proizvode prema zapadu će prije probiti Rusija.
Ako Euroazijska ekonomska unija ojača institucije i poveže se u političkoj sferi, Rusija će biti partner EU za bilateralnu interakciju između Europske unije i EEU. Ostalo će ići samo po sebi, s vjetrom u jedra u slobodnom plutanju.
Ali da bi se pokrenuo pravi dijalog s Europskom unijom, prije svega treba uništiti strukturu zvanu Vijeće Europe, koje ne služi ničemu i opstruira mogućnost bilo kakvog dijaloga. Rusija je u stanju to učiniti i ako izostanu sljedeće uplate u proračun, to će biti kraj ove ”međunarodne organizacije”.
Dakle, Vijeće Europe nije Vijeće Europske Unije, ali de facto funkcionira kao aboruts EU institucija u kojem rade Nitko i Ništa, ali se na njega poziva kada sudjeluje u ovom kretenskom , kako kaže, ”pomijeranju Berlinskog zida na rusku granicu”. Još im Rusi za to trebaju platiti 33 milijuna eura godišnje.
Ovo je dokaz da je, mislim @Žukov, pogriješio rekavši da je uloga svih država nastalih nakon pada Berlinskog zida i raspadom SSSR-a samo učešće na Eurosongu.
Imaju ulogu i plaćati članarinu ovim bezveznjacima.
Ah, moralna vertikala i “mirotvorac” Jagland, kritizira ruski zakon.Pod okriljem “međunarodne pomoći” vršljao je po ex Yugi, najviše u Srbiji, malo je “mirio” i u Šri Lanki, zagovornik slanja norveških vojnika u Avganistan. Osobno je, kao član Nobel komiteta, “obrazložio” zašto B. Obama zaslužuje nagradu, te mu je i uručio.Obrazloženje je temeljio na Obaminom zalaganju u pokretanju (ponovnom) START sporazuma sa Rusijom i uspostavljanju “dijaloga sa Muslimanskim svijetom”. Dirnut sam.
Eee, Thorbjorn je i “Vitez Velikog Križa reda Svete Agate.” (Rep. San Marino) i sreća da je “mirotvorac” jer vjerovatno ima i mač, buzdovan čak. Uglavnom su ovakvi likovi u vijeću EUrope. Jadno ..
P.S. Naše pudlice trčkaraju kod ovakvih po “radne zadatke”
vijeće europe, utemeljeno 1949. je je također pod kontrolom globalističke lihvarske mafije, kao i sve ostale međunarodne organizacije, unatoč tome što VE obuhvaća sve države Europe i što nije službena organizacija EU (službena organizacija EU je Europsko vijeće, koje ne treba brkati sa Vijećem Europe), VE se ponaša faktički također kao organ EU i SAD-a. Na ovoj slici na kojoj je pokazan ovaj Jagland, u pozadini se vidi, gdje se nalazi, Na zidu iza njega u pozadini se vidi natpis “Royal Institute of International Affairs (kratica RIIA- Kraljevski institut za međunarodne odnose), think tank , poznatiji pod drugim imenom “Chatham House”. RIIA (Chataham House) je britanski sestrinski think tank Rockefellerovog “Vijeća za vanjsk poslove” (CFR). Osnovani su zajednički u dogovoru 1920/21. godine. u CFR-u dakle caruju Rockefelleri, a s druge strane bare u RIAA (CH), caruju Rotschildi. Chatham House je jedan od sponozora zaklade “Open Ukraine,” zaklade bivšeg ukrajinskog premjera,… Čitaj više »
inače, “foreign policy” magazin koji ste nedavno spominjali na ovom portalu u nekom drugom članku, nije službeni magazin “Vijeća za vanjske poslove” (CFR) kako ste napisalo, već je to službeni magazin Carnegiejeve zaklade “Carnegie zaklada za međunarodni mir”. Magazin CFR-a zove se “Foreign Affairs”. Dakle, slijedeći put ne brkajte ta dva magazina, iako naravno Rockefellerov CFR i Carnegirejeva zaklada usko surađuju, i dva su glavna politička gnijezda zločinačke lihvarske mafije.
Foreign Policy=”Carnegie zaklada za međunarodni mir” (Carnegie Endowment for international peace)
Foreign Affairs=Vijeće za vanjske poslove” (Council on Foreign Relations)
uvijek u svakom članku, trebate objasniti čitateljima, kakva je ta i ta organizacija koja se spominje, tko stoji iza nje, i kakav je taj i taj magazin, mediji, novine, itd.. tko stoji iza njega..