Zbog Erdoganovih ambicija turska na raznim frontama gubi sve više vojnika

Najmanje sedam turskih vojnika, uglavnom mlađih časnika, poginulo je 8. siječnja u napadu koji je proveden „automobilskom bombom“ na sjeveru Sirije. Do incidenta je došlo tijekom turske vojne ophodnje na okupiranom sirijskom teritoriju u blizini grada Tal Abyada u sjevernom dijelu provincije Raqqa. Je li automobilom upravljao bombaš samoubojica ili je bio parkiran duž rute turskog konvoja, nije poznato.

Uslijed snažne eksplozije, jedan turski oklopni automobil je gotovo potpuno uništen, a drugi je teško oštećen. Tursko ministarstvo obrane u početku je prijavilo 4 smrtna slučaja, ali kasnije su se u medijima pojavile informacije da su u bolnici od posljedica ranjavanja umrla još tri turska vojnika.

Ankara još nije službeno potvrdila porast broja smrtnih slučajeva, ali to ne čudi, jer se u svakom ratu vlastiti gubici umanjuju, a oni neprijatelja preuveličavaju.

Tursko ministarstvo obrane je za napad optužilo “teroriste kurdskih YPG milicija“ i Kurdistansku radničku stranku koja je kao teroristička organizacija proglašena i u Turskoj i Siriji“.

Samo u posljednjem tjednu je Turska u Siriji i Iraku izgubila 9 vojnika. Naime, prije ovog napada, tijekom “antiterorističke operacije” na sjeveru Iraka su ubijena još dva turska vojnika.

Podsjetimo, turske oružane snage su 9. listopada pokrenule su “antiterorističku” operaciju na područjima Sirije istočno od rijeke Eufrat. Prema turskom vojno-političkom vodstvu, kampanja je na uništenje “terorističkih organizacija”, Kurdistanske radničke stranke (PKK) i njenih ogranaka u Siriji, YPG milicija u prvom redu, ali i terorističke skupine ISIL, koja praktično više ne postoji, osim u obliku ćelija koje preživljavaju u pustinjama Sirije i Iraka ili su se dobro prikrile u većim naseljenim područjima u obje države. Vojna kampanja turske vojske nazvana je “Izvor mira” i Erdogan je naveo da će operacija ukloniti terorističku prijetnju Turskoj i da će biti stvorena “sigurnosna zona” u koju bi se vraćale sirijske izbjeglice.

17. listopada Ankara je obustavila vojne operacije u Siriji. Prema memorandumu iz Sočija, koji je usvojen 22. listopada nakon razgovora predsjednika Rusije i Turske, Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana, sirijski graničari i ruska vojna policija trebali su povući sve kurdske milicije i njihovo oružje iz područja koje je određeno kao “sigurnosna zona”, duboke 30 kilometara na sirijskom teritoriju južno od granice s Turskom. To je učinjeno do 18:00 po lokalnom vremenu 29 listopada. Nakon tog razdoblja su ruska i turska vojska započele su zajedničke patrole uskim pograničnim koridorom širine 10 kilometara, zapadno i istočno od malog dijela teritorija od Tal Abyada do Ras Al-Aina, kojeg je Turska u nekoliko dana kampanje uspjela okupirati na sirijskoj strani granice. Rusija i Turska počele su zajedničke patrole u tim područjima 1. studenog.

Ruska vojska i vojna vozila nisu imali nikakvih neprijatnosti s lokalnim kurdskim stanovništvo, da ne govorimo o napadima u kojima je moglo biti poginulih pripadnika ruske vojske. Takav su tretman lokalni Kurdi rezervirali samo za turske vojnike i pripadnike islamističkih milicija koje se bore za turske interese.

Vrijedi spomenuti i da su Putin i Erdogan ovog tjedna, nakon što je ruski vođa na sam pravoslavni Božić posjetio Damask i predsjednika Bashara Al-Assada, po tko zna koji put dogovorili primirje u Idlibu.

Ovo bi se više moglo smatrati „uslugom“ turskom predsjedniku Erdoganu, obzirom da se njegova vojska sve teže nosi sa zadaćama u sjevernom Iraku u sjeveru Sirije, sada i u Libiji i prijetnjom izbjegličkog vala iz Idliba, ako sirijska vojska, sada definitivno superiorna u svakom smislu u odnosu na islamističke terorističke skupine, nastavi kampanju „Zora Idliba“.

Informacija je potvrđena i iz ruskom ministarstva obrane. Međutim, kao i sva ranija primirja u ovoj zoni, njih će vladine snage poštivati dok teroristi sirijske Al-Qaede i njihovi saveznici ne pokrenu napad na položaje sirijske vojske ili naseljena područja. Takva primirja, kojih je od rusko-turskog Sporazuma iz Sočija u rujnu 2018., dosad dogovoreno nekoliko desetaka, ako ne i više, ali ona u pravilu traju nekoliko dana. Stoga pripisivati posebnu važnost tko zna kojem po redu dogovorenom primirju u Idlibu je potpuno besmisleno. Primirja u uvjetima u kojima politički vrh, u ovom slučaju turski, nema nikakvu kontrolu nad sirijskom Al-Qaedom ne znače apsolutno ništa, a tvrdnja kako je „Putin s ovim primirjem izdao Assada“ nije vrijedna komentara.