Zbog ilegalnih imigranta i kapetanice Carole Rackete Berlin histerično napao Rim

Ukratko, radnja izgleda ovako. Kod obala Libije brod Sea Watch 3, koji plovi pod zastavom Nizozemske i pod zapovjedništvom Njemice po imenu Carole Rackete preuzima 53 osobe koje su na more odveli trgovci ljudima. Do obale Libije ima 25 kilometara, a malo dalje do Tunisa. No, kapetanica Rackete zaključuje da Libija i Tunis nisu sigurne zemlje za istovar njenih novih putnika i kreće na talijanski otok Lampedusa.

Aktualna talijanska vlada od prvog dana upozorava da su za sve takve “spasioce” talijanske luke zatvorene. Isto upozorenje je dobila i kapetanica Rackete, ali je svejedno išla na otok. Ukupno je plovila gotovo mjesec dana, jer je shvatila da joj je zabranjeno ulaziti u talijanske luke.

U međuvremenu je Italija preuzela 13 migranata s broda iz medicinskih razloga i upućeni su u Italiju na liječenje. Ulaz brodu je zabranjen. Nekoliko dana prije neovlaštenog ulaska na Lampedusu, čak je i Europski sud za ljudska prava odbio zahtjev Rackete da joj se dopusti privezivanje u Italiji.

I jednog dana, unatoč izravnoj zabrani lučke uprave, ona je požurila na Lampedusu. Dočekao ju je brod jedne od tri najmoćnije sigurnosne službe u Italiji, Guardia di Finanza, kojeg je pokušala odgurnuti i probiti se do cilja. Talijani su uhitili Carole Rackete za pomoć u ilegalnoj imigraciji, za napad na financijsku stražu i još nekoliko točaka kršenja talijanskog zakona. I tako je sve počelo.

Predsjednik Njemačke Steinmeier je oštro osudio Italiju zbog toga što se Italija usudila pridržavati svojih zakona. Njemački političari su u svim izjavama posebno psovali Salvinija i “talijanske fašiste” općenito, jer krše moralne norme i “ne dopuštaju da hrabra Njemica spasi živote ljudi na moru zbog nekih izmišljenih antiimigracijskih zakona”. Posebno su se razbjesnili što je protiv Carole Rackete podignuta optužba za napad na službu Guardia di Finanza zbog “dodira s njihovim čamcem”, što je postala najpopularnija formulacija.

Bila je to proslava visoke moralnosti, koja je, naravno, viša od bilo kojeg zakona.

“Ne postoji ništa svetije od spašavanja ljudi na moru”, tim su riječima njemački političari i novinari Italiju stavljali gdje joj je mjesto, u europskom kutu. Ali ovdje moramo razumjeti neke stvari.

Činjenica je da su njemački političari i novinari jako skloni arogantnom i poučnom tonu u retorici s europskim zemljama i narodima. Ako čitate mnogo njemačkog tiska o važnim pitanjima europskog života, onda teško možete reći koja je to godina. Zato što je intonacija ista kao 1937. Samo je sada sve puno argumenata o liberalnom moralu i visokim liberalnim vrijednostima.

Ali u stvarnosti sve izgleda posve drugačije. Sredinom svibnja je brod Sea Watch 3 pod zapovjedništvom Carole Rackete već doveo 50 “spašenih” ljudi u talijansku luku i bilo im je dopušteno da uđu u Europsku uniju. Samo mjesec dana kasnije, pokušala je donijeti sljedeću pošiljku “spašenih”.

Zašto “spašeni” pod navodnicima? Jer, prema svim pomorskim zakonima, ljudi u nevolji moraju biti spašeni. Treba ih ukrcati na brod, pružiti im prvu pomoć i dovesti na obalu na najkraći mogući način, gdje će im se pružiti sva druga pomoć.

Ali ljudi koji plaćaju 2 do 3 tisuće eura organizatorima ilegalnog krijumčarenja ljudi na području Libije, kako bi prešli 20 milja od obale i gdje ih čekaju nevladine udruge da ih odvedu u Europu, to baš i nije “spašavanje”. Štoviše, u posljednje vrijeme na ovom području Mediterana nisu zabilježene nikakve oluje. Zapravo, to se zove “ucjena s ciljem nezakonitog ulaska na teritorij druge države”. Ili nas odvedite u EU, ili ćemo se svi uskoro ovdje utopiti. Lijepo. Prema toj logici, možete se približiti poljskoj granici s Hrvatskom s pojasom bombaša samoubojice i za sebe i cijelu obitelj zahtijevati da se dogovorite o odlasku u socijalno sigurnu Njemačku.

Osim toga, danas Tunis i cijeli istok Libije nisu opasni za život. Međutim, sve je onako kako kaže kapetanica Carole Rackete.

“Ne mogu vratiti ljude u Libiju ili Tunis, jer su tamo nehumani životni uvjeti i postoji rat”, rekla je kapetanica, znajući da besramno laže.

Borbe se vode samo južno od Tripolija, dok su Bengazi i daleko od sukoba. U Tunisu uopće nema rata. A o nehumanim životnim uvjetima neka govori onima koji su te uvjete tamo i stvorili, širom Afrike, uključujući i vlastitu vladu.

Talijani se prvi susreću s ovim ucjenjivačima, jer preko mora graniče s Afrikom. I zato su priče o čudesnom spašavanju ljudi u vodama Mediterana tamo krajnje nepopularne.

Štoviše, Talijani znaju da ovaj beskrajni val migracije duguju Njemačkoj, koja je preko talijanskog naroda i lokalnog društvenog sustava prijateljski mahala rupčićem dobrodošlice svima na migrantskoj ruti, a onda je Berlin blindirao granice. Doduše prvenstveno one u Bavarskoj, ali za migrante najvažnije. Ali nitko tko je došao neće ostati ni u Italiji ni u Španjolskoj ili Portugalu. Svi žele ići na sjever, gdje su pogodnosti veće, a čak se ne traže ni dokumenti.

I jučer stiže vijest da je kapetanica puštena iz kućnog pritvora i može napustiti Italiju. Otišla je kući svojim roditeljima. Tata je s njom, ali malo tko piše da je Ekkehard Rackete bivši časnik, danas menadžer u njemačkom vojno-industrijskom kompleksu. Istom vojno-industrijskom kompleksu koji sretno prodaje njemačko oružje svim vrućim točkama, kao Saudijskoj Arabiji i Izraelu u isto vrijeme. Kakav lijep obiteljski biznis, zar ne? Štoviše, vlasti su upravo oslobodile i brod Sea Watch 3.

A to znači samo jedno, da je Italija još jednom bačena na koljena, a ujedno se dao pozitivan signal trgovcima ljudima i novim ilegalnim migrantima: idite na more, riskirati svoje živote i uradite ono za što ste platili za kriminalce, a onda porazite proklete talijanske „fašiste“.