Zbog proglašenja kraja povijesti SAD sada plaća račun za svoju aroganciju

Primjetan je globalni trend u kojem SAD gube simpatije svjetskih zemalja, čak i onih koje su im deklarativno saveznice. Mediji se trude nametnuti uvjerenje da je to zbog Donalda Trumpa, što uopće nije istina. To se događa već duže vrijeme, točnije, od završetka Hladnog rata kada je Washington odlučio da je slom Sovjetskog Saveza isključivo njegova zasluga, a ne posljedica unutarnjih problema sovjetske države i cijelog Istočnog bloka. Tada je Amerika bila “ponosna” i zbog svoje je arogancije počinila je niz pogrešaka, zbog kojih sada gubi utjecaj.

Općenito se smatra da su SAD danas globalni lider i to vodstvo se temelji na četiri stupa. Ne nužno tim redoslijedom, to su znanstvena i tehnološka dostignuća, vojna moć, financijske poluge i na kraju općepoznata “meka sila”, ili “soft power”, zahvaljujući kojoj je američki utjecaj u svijetu toliko jak.

Međutim, posljednjih godina je vladajuća elita u Sjedinjenim Američkim Državama sve je zabrinutija zbog slabljenja mehanizama “meke sile”, što povezuje s ulaskom u Bijelu kuće predsjednika Donalda Trumpa.

To misli i kreator koncepta “meke snage”  Joseph Nye, koji je, pozivajući se na brojne ankete, dolazak na vlast Trumpa komentirao tvrdnjom da će Amerika zbog toga postati omražena u svijetu.

Međutim, nemoguće je kriviti isključivo Trumpa. Slabljene američke “meke sile” nije bio jednokratan proces, nego je posljedica toga da su Sjedinjene Države, nakon Hladnog rata u vanjskoj i unutarnjoj politici napravile cijeli niz pogrešaka, koje su na kraju uzdrmale same temelje američkog koncepta  “soft power”. Dakle, za to su odgovorni svi predsjednici koji su SAD vodili nakon Hladnog rata, kao i predstavnici političke elite.

U vanjskoj politici je glavna pogreška Washingtona bila kada je sebi pripisao sve zasluge za “pobjedu u Hladnom ratu “. Sjedinjene Države su u određenom smislu pobijedile u sukobu sa Sovjetskim Savezom, ali to se dogodilo zbog unutarnjih problema unutar cijelog sovjetskog bloka i proturječja unutar samog Sovjetskog Saveza.

Ne može se reći da Washington i njegovi saveznici nisu imali dio zasluga u ovom povijesnom procesu, ali su američke vlasti pripisale ovu pobjedu sebi, zbog koje su bile “ponosne”.

Tijekom tog razdoblja su u svojoj aroganciji počele ugnjetavati druge. To je osobito bilo očito u odnosu prema Rusiji, koju su Sjedinjene Države uvijek vidjele kao “zemlju koja je izgubila rat ” i to je korijen proturječja između Moskve i Washingtona.

Prvo, Rusi su se nadali ekonomskoj pomoći i ulaganjima od strane Sjedinjenih Država, ali i da se nitko neće miješati u njihovu sigurnosnu sferu. Umjesto toga, SAD su za rusko gospodarstvo odredile “šok terapiju ” s privatizacijom svih državnih poduzeća u zemlji.

Isprva su sretni Rusi požurili kupovati dionice, ali je sve uništila galopirajuća inflacija i od basnoslovno vrijedne državne imovine nije ostalo ni traga. Tek tada su stanovnici Rusije trijezno ocijenili “pomoć” Zapada.

Nije se stalo samo na gospodarstvu zemlje. Nakon Hladnog rata je Rusija u sferi sigurnosti također pretrpjela udar od strane Sjedinjenih Država. Prvi problem je stalno širenje NATO pakta na istok, unatoč svim obećanjima da se to neće dogoditi. Nakon što je apsorbirao baltičke zemlje, NATO se odmah usmjerio na Gruziju i Ukrajinu, čiji bi ulazak u Sjevernoatlantski savez Rusiju učinio najranjivijom u povijesti. NATO bi s projektilima s nuklearnim bojevim glavama iz Harkova ili Južnog Kavkaza učinkovito mogao neutralizirati sve obrambene sustave ruske vojske iza Urala, a Rusi bi se za obranu morali povući u Sibir. Moskva to više nije mogla tolerirati, pa je stoga počela pružati sve veći otpor. Napad Mihaila Saakašvilija na Južni Osetiju 2008. je Moskvi bio kao dar s neba. Nakon kratkog rata protiv Rusije i poraza Gruzije, Južna Osetija i Abhazija su se odcijepile od Gruzije i danas funkcioniraju kao dio Rusije, iako ih Moskva službeno nije prihvatila kao dijelove Ruske Federacije. Nešto slično se dogodilo i s Ukrajinom nakon državnog udara u veljači 2014. godine i NATO je uspješno odbijen. “Ljubav” između Rusije i Sjedinjenih Država, koje nikada nije ni bilo, konačno je pukla i brojne zemlje, čak i one koje nisu involvirane u sukob između ove dvije zemlje, se pitaju zašto je Washington morao ići tako daleko?

Još jedna pogreška vanjske politike Amerike je bila “Arapsko proljeće”. Arapski svijet je ionako pun unutarnjih proturječja, a zapadne zemlje su doslovno sve okrenule naglavce. Iako autokratske, Tunisom, Egiptom, Libijom, Sirijom i drugim arapskim zemljama su vladale stabilne sekularne vlade s Ben Alijem, Mubarakom, Gaddafijem i Assadom na čelu.

U ovom procesu je Rusija izgubila mnoge od svojih tradicionalnih saveznika na Bliskom istoku i nakon što joj je ostala samo Sirija ne čudi da se Vladimir Putin odlučio na vojnu intervenciju.

Američki stav i odnos prema Rusiji je već ranije bio velika pogreška. Da je Washington odmah shvatio da njegova “pobjeda” u Hladnom ratu nije bila toliko njegova zasluga, nego “dar s neba”, da je promijenili svoj stav prema Rusiji i pomogao Moskvi da se integriraju u međunarodni sustav, sada bi u Washingtonu imali puno manje briga. No, samouvjerenost i arogancija su doveli do političkog sljepila i sada se SAD moraju boriti s unutarnjim problemima i četiri neprijatelja odjednom, koja su sami stvorili. To su Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja, ne računajući na otpor Iraka, Pakistana, Libanona, Venezuele, Nikaragve i svih zemalja koje podrivaju američke napore za globalnim vodstvom, što SAD odavno nisu.

Takav arogantan stav SAD ima i prema Kini. Washington pokušava izvršiti pritisak kroz nekakvo priznanje neovisnosti Tajvana, da bi kasnije priopćio da je sve krivo protumačeno.

Tu su i stalni incidenti u Južnom kineskom moru ili slučajevi poput pretraga kineskog putničkog broda u Saudijskoj Arabiji, za kojeg su sumnjali da prevozi Iranu materijal za kemijsko oružje.

Amerika se ponaša loše i prema muslimanima.

Počevši od Kosova i završavajući s beskrajnim ratovima na Bliskom istoku u kojima ubijaju lokalne vode i civilno stanovništvo, čime Sjedinjene Države islamskim zemljama pokazuju da im lokalno stanovništvo doslovno ne znači ništa.

Washington je isto činio u Latinskoj Americi i Africi, koje je potpuno ignorirao nakon uspješnog završetka Hladnog rata.  Zaboravio je i na potrebe svojih europskih saveznika. Arogancija je bila i ostala glavna pogreška vladajuće elite u Washingtonu.

U unutarnjoj politici su se dogodile slične stvari. Američki “intelektualci” završetak Hladnog rata smatraju za “pobjedu” politike Washingtona i pobjedu liberalne demokracije koja je neoliberalni model silom htjela nametnuti cijelom svijetu. Unutar Sjedinjenih Država se taj model primjenjuje još od vremena Reagana.

I sve je bilo lijepo, bogato, elitno, krasno i s bogatom srednjom klasom, sve do 2008. godine kada je Wall Street uzrokovao globalnu krizu koja je pomela američku srednju klasu. Naravno, pravi krivci nikada nisu kažnjeni, zbog čega su izbili masovni prosvjedi protiv moćnih korporacija i bankara, od kojih je najveći pokret “Occupy Wall Street “.

Dakle, Sjedinjene Države su počele gubiti svoju privlačnost i “meku silu “ ne zbog dolaska na vlast Donalda Trumpa, čiji je izbor bio posljedica velikih promjena u javnom mnijenju Amerikanaca.  Uostalom, Trump je pobijedio na izborima uglavnom zato što je njegov program temeljen na populizmu i bio je usmjeren protiv elita.

Ako žele povratiti ugled u svijetu, SAD moraju ponovno razmotriti svoju vanjsku i unutarnju politiku i odreći se svoje aroganciju. Međutim, problem je što su već izgubili sposobnost prosudbe i to je teško očekivati.

Ipak, čak i ako je nesporno slabljenje američke “meke sile”, ne smijemo zaboraviti da su Sjedinjene Države, kojima treba dodati brojne europske i druge vazale, kao cjelina i dalje jak igrač u međunarodnoj areni i ima očite prednosti u ekonomskom i vojnom smislu.