Živimo u "kineskom prokletstvu" i dobu velikih promjena

Sjedinjene Države su previše zanjihale klatno i sada je vrijeme da plate i za merkantilizam, za eksperiment “Reaganomics”, za postindustrijsku ekonomiju i postmodernizam općenito.

Ali morat će se podsjetiti ekonomske teorije.  Svi znaju za industrijsku revoluciju. Uključujući i onu koja je rodila kapitalizam. No, često zaborave dodati da bi to bilo nemoguće bez pljačke drugih zemalja i kolonija.
Da biste uložili u razvoj, prvo ga morate imati. U tradicionalnom srednjem vijeku je to bilo gotovo nemoguće. Feudalno društvo je živjelo u nekoj vrsti homeostaze, proizvodeći otprilike onoliko koliko je bilo potrebno za preživljavanje, uz iznimku bogatih pokrajina u Italiji, gdje im je blaga klima omogućila žetvu vrlo velikih usjeva, zbog čega su se tamo razvili trgovina i bankarstvo. Ali se onda taj višak uglavnom trošio na iscrpljujuće ratove  između talijanskih kneževa i na njihov luksuz.
Među siromašnim Britancima, kojima je jedino bogatstvo bilo vuna, industrijska revolucija i razvoj kapitalizma su jednostavno bili nemogući. Tako je bilo sve dok nisu počeli pljačkati Novi svijet.
Stoga se kapitalizam u anglosaksonskoj varijanti izvorno gradio na pljački, prvo  Afrike i obje Amerike, zatim Indije i Kine. Iz toga proizlazi i anglosaksonski način razmišljanja “igre s nultom sumom uloga”.
Naravno, pobijediti igru s nultom sumom uloga se može samo na račun drugih igrača, odnosno na račun drugih zemalja. Na tom načinu razmišljanja su  izgrađene sve kockarnice i sve burze, uključujući Forex, ukupna filozofija Zapada, uključujući i sustav svjetske trgovine u kojoj se sada imperijalističke sile žale na “neravnotežu”.
Nasuprot tome, kontinentalna carstva Rusije i Kine nikada nisu imale kolonije i tretirale sve pripadajuće nacije su tretirale kao svoje. U Rusiji svi postaju Rusi, dok u Kini svi postupno postaju Han Kinezi. Takvo je i razmišljanje Rusa i Kineza, koji nikada neće igrati bez uloga i “nulom u džepu”.

Naime, rast blagostanja u te dvije zemlje nije posljedica pljačke drugih, već povećanja proizvodnje. Netko se neće složiti i tvrdit će da su i ova dva carstva imala razdoblja pljačke, ali je takve “povjesničare” lako demantirati.
Na primjer, još u doba kneževa i Ivana Groznog, Rusi su mogli u potpunosti opljačkati i Bizant ili Livonski red, ali bi to bile beznačajne količine blaga koje se ne mogu se usporediti s pljačkom Novog svijeta i Indokine, koja je Britancima omogućila izgradnju kapitalizma, a ne “protestantska etika”, kako vole tvrditi.
Ovaj skok u povijest je važan, jer je to glavni i osnovni razlog za trenutni sukob između konvencionalnog “Zapada” i konvencionalnog “Istoka”. Za ruske narode je temelja vrijednost zajednica, ali od stradanja u Drugom svjetskom ratu u prvom redu mir. Kinezi imaju doktrinu “zajednice sa zajedničkom sudbinom”. Anglosaksonska misao je “vi umrite danas, a mi ćemo sutra”.
Nerješivost trenutne situacije u okviru sadašnje kapitalističke paradigme je opisao Karl Marx, koji je tvrdio da je kapitalizam konačan. On može postojati samo na račun stalnog širenja, zapljenom tržišta i pljačkom kolonija. Ali planet je konačan i gotovo potpuno zauzet. Danas, kada je globalni trgovinski sustav pokrio cijeli svijet, kapitalizam posustaje i prestao se razvijati.
To je i ono čemu svjedočimo, osobito  posljednjih tjedana i dana u kojima je došlo do potpunog kolapsa koncepata “slobodnog tržišta” i “funkcionalnog privatnog vlasništva uz odsustvo države”.
Zapravo, još 2008. godine, tijekom “hipotekarne” krize, svi su vidjeli da se bez velike državne pomoći tržište ne može regulirati, a kamoli ga spasiti. I sve su “super-učinkovite” privatne banke i korporacije jednoglasno vapile za “nepotrebnom i neučinkovitom” državom, vičući: “Spasite nas!”. I u Sjedinjenim Državama i u Europskoj uniji.
To je lako opisati, kao što je lako demantirati liberalne dogme. Mnogi se danas slažu da je državni kapitalizam najučinkovitiji i najkonkurentniji oblik upravljanja, posebno u surovim klimatskim uvjetima i velikim prostranstvima Ruske Federacije, a posebno Kine. Najbolje je kada je teorija nepobitno potvrđena praksom i uvijek treba ispraviti ili odbaciti teoriju kada ne funkcionira, a teorija neoliberalnog kapitalizma u praksi jednostavno ne funkcionira.

Postmoderni modeli pokazuju svoju nedosljednost. Konkretno, postmoderne vrijednosti i usredotočenost na samoga sebe ne jamče proširenu reprodukciju populacije.
Postindustrijska ekonomija pokazala se fikcijom i zamkom za Sjedinjene Države. Naime, bez učinkovitog i profitabilnog realnog sektora, primarnih i sekundarnih ekonomskih djelatnosti, digitalni kaput vas neće se zagrijati, niti će vas digitalni odrezak nahraniti.
Još jednom je potvrđena dogma Adama Smitha prema kojoj će “procvjetati narodi koji proizvode”.
Također je još jednom potvrđena i da “nema jake vojske bez snažne ekonomije”. Američka vojska i mornarica više ne mogu provoditi invazije usporedive s onima koje su izvele prije 20 godina u Iraku i Afganistanu. Primjetna je  klasična “iscrpljenost imperija”.
Potvrđena je i teorija Ivana Efremova da, ako namjerno zatupite svoje stanovništvo, a Anglosaksonci svojim obrazovnim sustavima ljude pretvaraju u “idealne potrošače”, blago rečeno, nećete imati pretjerano pametan narod. Ali se uz takav narod istovremeno degradira i njegova elita. Dovoljno je vidjeti što danas vlada Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama. Čak je i drugorazredni glumac Ronald Reagan izgledao bolje kada je recitirao nekoliko rečenica pred kamerom.
U okviru ekonomije koja je usmjerena na maksimalizaciju profita je nemoguće riješiti proturječje između rasta produktivnosti rada uz povećanje nezaposlenosti i naknadnog pada kupovne moći stanovništva. To je moguće samo uz plansko gospodarstvo, postepenim smanjivanjem duljine radnog dana, uključujući očuvanje pune zaposlenosti. Inače, gospodarstvo pada u stagnaciju.
Nema “slobodne trgovine”, jer postoji konkurencija u kojoj su u prednosti oni  koji imaju potporu države, počevši od zakonodavne na kraju do financijske. I sve to je moralo biti izgovoreno davno prije.
I na kraju dolazimo do superkrize, koja će se pretvoriti u točku geopolitičkog vrenja. Dakle, zapadni merkantilistički i neoliberalni model se iscrpio, što smo već opisali. On više nije u stanju odgovoriti na globalne izazove, ne rješava postavljene zadaće, ne osigurava stabilan razvoj i iskreno gubi učinkovitost u sukobu s državnim  kapitalizmom, ruskim, a posebice onim kineskog tipa.
Financijski sustav se raspada, a globalni dug premašuje sav raspoloživi novac u svijetu i nemoguće ga je vratiti. Bankarski se sustav također raspada, a dokaz su Deutsche banka i američka velika četvorka koji su doslovno na rubu u kojima se urušava organizacijska struktura.
Problemi u Boeingu, problemi u General Motorsu i Fordu, problemi u Tesli i tvrtki Spice X, problemi u Westinghouseu i General Electricsu, problemi na Appleu i Googleu, sve glavne okosnice američke ekonomije i sve visoko tehnološke tvrtke.

Danas je već očigledno da je Istok pretekao Zapad  u tehnološkoj i industrijskoj proizvodnji, ali i po učinkovitosti.
Time je su osigurani prioriteti nužni za daljnji razvoj, a ne za luksuz. Dakle, akumulacija, a ne puka potrošnja. No, to se odražava u svakodnevnom životu u kojem kolektivizam ima prednost nad individualizmom. Altruizam je potisnuo egoizam, a najvažnije je planiranje u gospodarstvu, kao u Kini i Rusiji.
I, što je najvažnije, država je jedan od najvažnijih investitora u gospodarstvu, glavni organizator i branitelj nacionalne proizvodnje, regulator domaćeg tržišta, itd. Ovakvim pristupom se ne treba bojati konkurencija sa stranim proizvođačima, na stranim tržištima i unutar zemlje, jer umjesto konkurencije imamo suradnju i sinergiju.
Prema tome, država s jedne strane djeluje kao koordinacijsko i plansko tijelo koje organizira učinkovitu interakciju između različitih proizvođača. S druge strane, država prirodno lobira za interese državnih korporacija i oblikuje zakonodavni i regulatorni okvir potreban njenim proizvođačima, a to je u usporedbi sa “slobodnim tržištem” vrlo učinkovito, što potvrđuje i praksa.
Zapravo, danas smo svjedoci globalne revolucije i prijelaza u novu formaciju, od imperijalističkog kapitalizma u državni kapitalizam, koji se u nas nekoć zvao “socijalizam”.  Sve ima karakteristike revolucionarnog razdoblja.
Elite više ne mogu vladati na stari način. Ni u Sjedinjenim Američkim Državama, ni u Europskoj uniji. Gomilaju se proturječja, dugovi rastu, ekonomije lutaju, manjak radne snage se popunjava migracijom što stvara nove podijele u društvima i rastu sukobi između jučerašnjih saveznika.
Baza, to jest, objektivna ekonomska osnova, ne funkcionira na stari način. Sve više ljudi u EU poriče postojeći sustav, podupire različite alternative – konzervativce, euroskeptike, alterglobaliste, socijaliste i tako dalje. Postoji opći konsenzus da su potrebne promjene. Ali političke elite zapadnih zemalja nisu u stanju prepoznati promijenjene proizvodnih i društvenih okolnosti, a za svoju nesposobnost rješavanja situacije krive Rusiju i Kinu. Ali kako su te optužbe lažne, time se ništa ne može ni popraviti. To jest, svjetski sustav utemeljen na anglosaksonskoj dominaciji ima klasičnu revolucionarnu situaciju. Oni misle da ako uspiju “slomiti” Rusiju i Kinu, onda će pljačkom spasiti svoju dominaciju. Čak i ako uspiju, što je malo vjerojatno, dominaciju mogu produžiti, ali ne i spasiti.

Međutim, nemaju šanse za pobjedu, jer postoji šest čimbenika “kineske dominacije”. To su državni kapitalizam, proizvodnja, logistika, rijetki zemni metali i drugi prirodni resursi, sustav vrijednosti i stopa akumulacije.
S druge strane, ciklusi hegemonije nisu vječni, a prema teoriji se američki ciklus već bliži kraju, što i vidimo. Usput, gotovo svaki put u nekoliko opisanih ciklusa je hegemon koji je padao pokušao zadržati diplomatsko, gospodarsko, financijsko i trgovinsko vodstvo uz pomoć vojne sile, ali nijedan još nije uspio.
I danas, kada se odlučuje tko će planetom dominirati u sljedećih stotinu godina, neki plaćeni klaunovi pokušavaju srušiti Rusiju, jednu od ključnih sila ovog sukoba, organizirajući jadne skupove u “za obranu Kurila”, zatim “za obranu parka” i druge patetične smijurije. Tom razinom razmišljanja vrijeđaju glupost, koja u nevinom obliku čak zna biti simpatična.
Zašto postoji strka oko Huaweija? Zato što 5G tehnologija određuje cjelokupno tehnološko, industrijsko i gospodarsko vodstvo u sljedećih nekoliko desetljeća, a to je mjesto Kine.
Zbog toga se Apple suočava s kolapsom dionica od 30%, ako Kina odgovori tako što će ga zabraniti na svom tržištu. Google će također izgubiti veliki broj korisnika kada Kinezi lansiraju svoj gotovi operativni sustav. Možda će pogoditi i Microsoft, ali sve to je samo dio neobjavljenog rata.
Boeing u travnju nije dobio nijednu novu narudžbu za zrakoplove, a svih 13 kineskih zrakoplovnih prijevoznika koji su koristili 737 MAX su tužili Boeing za prodaju niskokvalitetne opreme i za opasne zrakoplove. U igri su astronomske sume.

Trgovinski ratovi, sankcije, sudovi, zapljena računa i imovine, pritvaranje ljudi, opoziv patenata, prestanak softverske podrške i tako dalje, sve to su bitke pravog rata, iako se vodi “bez trunke baruta”.
Zanimljivo je da su još nedavno ruski liberali tvrdili “kako zemlji ne treba zakon o suverenom internetu”. Tko će Rusija ikada isključiti iz globalnog interneta? Sada se, na primjeru Huaweija, iznenada ispostavilo da će,  prema rutini američke vlade, milijuni ljudi biti isključeni iz softverskih ažuriranja i Googleovih usluga samo zato što su kupili telefone “pogrešnog sustava”. Ovo je predivno.
Stoga svaka veća i suverena zemlja ne samo da treba duplicirane internetske poslužitelje, već i vlastite tražilice i, naravno, vlastite operativne sustave. Treba imati i vlastiti kartični sustav plaćanja i sustave naplate u bilateralnoj trgovinskoj razmjeni koji zaobilazi dolar.
Mora se krenuti od načela da ako zapadne zemlje nešto mogu isključiti, uhititi, zamrznuti, blokirati, one će  to pokušati učiniti. Postoje nedavni primjeri da to čine i unatoč mogućim reputacijskim ili financijskim gubicima.
O namjerama Sjedinjenih Država treba napisati poseban materijal s točnim podacima američkih istraživačkih centara. Oni su prilično nedvosmisleni i otvoreno neprijateljski raspoloženi.  Općenito, ovo sučeljavanje je toliko veliko da će odrediti sudbinu cijelih nacija, barem jednu generaciju u budućnosti. Gubitnici će potonuti u zaborav.
Prvi svjetski rat je uništio nekoliko svjetskih carstava. Drugi svjetski rat je demilitarizirao generacije i porobio Njemačku i Japan. Hladni rat je dao Sjedinjenim Državama generaciju bezuvjetne dominacije, a poraženom komunističkom bloku generaciju razaranja. I sada dolazi ne manje važan i značajan povijesni trenutak.
U tom kontekstu, kante za smeće, klupe pred ulazom, crkva u parku gdje nikada nije bila, podizanje PDV-a za čak 2%, pa čak i mirovinska reforma gube smisao. Zar netko zaista misli da će Rusija i Kina sjesti i civiljetii? Neće, jer je  za te dvije zemlje alternativa potpuno uništenje u kojem će im devedesete izgledati kao bajka.