Život generala Suleimanija – Od siromašnog dječaka do najboljeg vojnika Bliskog istoka  

Ovaj intervju sam preveo i obradio još u ožujku 2015. za blog AMSI, koji je u međuvremenu ugašen, ali je materijal srećom ostao sačuvan. Danas, na dan likvidacije generala Qassema Suleimanija od strane američkih okupacijskih snaga u Iraku, ovaj intervju vraćamo u bespuća interneta kao sjećanje na čovjeka koji je cijeli život proveo na bojnom polju, uvijek prvi u borbi za svoju domovinu, njezin suverenitet, ali i za slobodu drugih obespravljenih i poniženih naroda Bliskog istoka.

General Qassem Suleimani: “Raj je tamo gdje traje borba za domovinu!”

Iranski general Qassem Suleimani, zapovjednik Quds snaga Iranske revolucionarne garde, čovjek je protiv kojeg su Sjedinjene Američke Države nametnule sankcije, a desetak obavještajnih agencija je bilo spremno platiti milijune dolara za informaciju gdje se točno u određenom trenutku general nalazi. Prije nekoliko godina je The Guardian pisao „kako tajno luta po Iraku“, ali se onda sve češće pojavljivao na bojištima Sirije i Iraka. Osobno je upravljao kampanjom oslobađanja iračkog grada Tikrita kojeg su tada zauzeli militanti takozvane „Islamske države“.

Qassem Suleimani, legendarni zapovjednik iranskih Quds snaga, cijeli je život posvetio jednoj svrsi, da zaštiti Iran i ideale Islamske revolucije i postao je jedan od najutjecajnijih ljudi na Bliskom istoku. General je uživao puno povjerenje vrhovnog vođe Alija Hamneija. U formiranju iranske vanjske politike sudjeluje puno ljudi, ali je njegov glas u nekim pitanjima bio od presudne važnosti. Bio je i glavni zapovjednik najučinkovitije iranske obavještajne agencije, a Quds snage je pretvorio u organizaciju koja se može suočiti sa svim izazovima geopolitičke prirode.

Njegove osobne vrline su predanost Islamskoj revoluciji, asketizam i odbacivanje luksuza u svakodnevnom životu. No, glavna stvar je da se upravo pod njegovim vodstvom ranih 2000-ih počela razvijati „Osovina otpora“ Sjedinjenim Državama i cionističkoj ekspanziji na Bliskom istoku, koja za sada uspješno odolijeva politici Washingtona, Rijada i Tel Aviva.

Quds snage su važan instrument iranske vanjske politike, a po svojoj primjeni bi se mogle usporediti s nečim kada bi se u jedno stopile američka Središnja obavještajna agencija (CIA) i američke Snage za specijalne operacije (SOF).

Od 1979. godine su Quds snage svoje aktivnosti usmjerile na sabotiranje operacija neprijatelja Irana i širenje vojnog i političkog utjecaja Teherana u zemljama Bliskog istoka.

Dobro je poznato da svaka revolucija nešto vrijedi samo ako se može obraniti. Bilo je potrebno stvoriti učinkovitu obranu i na „udaljenim mjestima“, a ne samo unutar granica Irana i regije. Bilo je potrebno stvoriti obrambeni mehanizam koji odgovara ekonomskim prilikama Islamske Republike i koji bi mogao postati učinkovito sredstvo za zaštitu od američke agresije i njihovih regionalnih saveznika.

„Nitko u Teheranu u početku nije razmišljao o stvaranju Osovine otpora, ali su tome doprinijeli događaji koji su uslijedili. U svakom slučaju, Suleimani je bio pametniji, brži i bolje financiran od bilo koga drugoga u regiji. On nije propustio ni jednu priliku u izgradnji bloka otpora i do svog cilja je došao polako, ali sigurno“, kasnije će napisati jedan zapadni diplomat.

Tko je bio Qassem Suleimani i zašto je uvijek bio u središtu pozornosti američkih stratega? Činjenica da je dugo bio u sjeni i da je mnoge konce držao u svojim rukama mu je donijela nadimke „stražar Bliskog istoka“ ili „vitez tame”. Međutim, u početku je budući general isto bio mlad i nije se mnogo razlikovao od milijuna svojih vršnjaka.

“Svi smo bili mladi i htjeli služiti revoluciji”

Njegov mladenački san da se sveučilišno obrazuje se nikada nije ispunio. Dolazi iz siromašne seljačke obitelji iz pokrajine Kerman, koje većinom imaju male parcele zemljišta i koje u Iranu nisu imale mogućnosti za uspon na društvenoj ljestvici. U obitelji, koja je bila pritisnuta kreditom, morao je teško raditi na farmi svog oca.

„Ako se nismo brinuli o svojim očevima, noću nismo mogli spavati“, piše u svojim memoarima.

Qassemu je bilo tek trinaest godina, ali je kao odrastao muškarac odlučio kako je na njemu red da pomogne obitelji. Mladi Qassem i njegov prijatelj i rođak Ahmad odlaze u glavni grad pokrajine na posao.

„Imali smo samo trinaest godina, bili smo mršavi i slabi. Gdje god smo došli nisu nas gledali kao na prave radnike, sve dok jednog dana nismo dobili posao na gradilištu i plaću od dva tumana dnevno“, rekao je general.

Uspio je zaraditi potreban iznos da vrati dug, ali se on i Ahmad nikada nisu vratili kući. Qassem ostaje u gradu i radi u lokalnom poduzeću za pročišćavanje vode. Postaje prvi predradnik, a zatim pomoćnik inženjera. Čita knjige i ide u teretanu, ako se nadstrešnica s tri zida i nekoliko utega teško može zvati „teretanom“. Tri četvrtine plaće svaki mjesec šalje obitelji i vodi duge razgovore o tome što je potrebno za jedan uređen život.

Ne čudi da je od prvih dana Islamske revolucije Qassem Suleimani uvršten u Korpus garde. No, njegov prvi zadatak u mladoj republici nije imao nikakve veze s uništavanjem kontrarevolucije i upućen je kako bi osigurao neprekinut dotok vode u Kerman i da u vihoru revolucije saboteri ne dirnu u svetinju na istoku, čistu vodu za piće. On sluša zapovijed i odlazi.

Prvi vojni zadatak

Sljedeći zadatak je već bio vojni. 1980. godine 23-godišnji pripadnik Iranske revolucionarne garde sudjeluje u suzbijanju kurdskog separatističkog pokreta, a istovremeno provodi pripreme za upis na sveučilište. Međutim, tada počinje rat sa Sadamom Husseinom koji je odlučio „podmiriti račune“ sa zakletim suparnikom u regiji – Iranom.

“Otišao sam u rat na petnaest dana i ostao do kraja”

Odlazi u rat kao stručnjak u uspostavi opskrbe vodom postrojbi iranske vojske na prvim linijama fronte. Nedostatak stručnog osoblja u tada mladoj republici je bio strašan i vlasti su ga pustile u „rat“ na samo dva tjedna, te posebno naglasile da će se nakon tog razdoblja vratiti na radno mjesto kao inženjer.

No, sve ispalo drugačije. Na početku rata su gubici među časnicima iranske vojske bili ogromni i mladi profesionalac s jednim od najmirnijih zanimanja čini vrtoglavu vojnu karijeru. Nakon tri godine od dolaska na front je već bio zapovjednik 41. brigade Iranske revolucionarne garde.

Smion i hrabar, ali u isto vrijeme hladan i proračunat, brzo je postao poznat u iranskoj vojsci, ali i među neprijateljskim zapovjednicima.

U to su mu vrijeme irački časnici dali nadimak „kozji lopov“, jer se iz svake uspješne izviđačke ili operacije sabotaže, duboko iza neprijateljskih linija, vraćao sa zatvorenicima, vrijednim informacijama, pa čak i živim kozama kao hranom za svoje borce. Iračanima je to u početku bilo smiješno, ali su ubrzo časnici Sadama Husseina poludjeli, jer su nakon izviđačkih operacija pod zapovjedništvom Qassema Suleimanija uvijek slijedile velike štete u vojnom smislu.

Na kraju je, umjesto da postane inženjer, postao vojni zapovjednik. Za razliku od tada prihvaćene tradicije iranskog vojnog napada „ljudskim masama“ on je pazio na svakog svog borca. Kada se 1985. vodstvo Iranske revolucionarne garde odvažilo na ofenzivu u području Shatt Al-Arab, koja će dovesti do velikih gubitaka, Suleimani je na sastanku časnika otvoreno rekao sve što misli o nesposobnom zapovijedanju i visokom vojnom vrhu. On je već bio ratni heroj i nitko ga nije ga kaznio, ali na kraju rata nije ostao u Teheranu. Poslali su ga u Kerman, nadajući se da će se mladi časnik tamo „malo ohladiti“.

Danas je pokrajina Kerman „raj“ za one koji traže fosile, paleontologe i prosperitetna gospodarska zona, ali je nakon iračko-iranskog rata bila jedna od najopasnijih pokrajina u zemlji, gdje su prolazili krijumčari, trgovalo se drogom i kojom je lutalo više naoružanih separatističkih skupina.

Međutim, najgora stvar je tada bila korupcija prisutna među lokalnom elitom, a posebno kada je tadašnji predsjednik Ali Akbar Rafsanjani proglasio „privatizaciju“.

Qassem Suleimani se očajnički borio protiv krijumčarenja droge i korupcije, osjećajući izravnu mržnju prema onima koje će Ali Hamnei kasnije nazvati „umornima od revolucije“, to jest onima koji su iskoristili priliku koju im je dala Islamska Republika za osobno bogaćenje. On se tada suočava s previranjima u zapovjedništvu IRGC, a protiv njega se pokušao organizirati atentat. No, sve to ga nije moglo slomiti.

A onda, u najboljoj tradiciji istočnjačkih intriga, njegovi protivnici 1998. snažno podržavaju odluku o imenovanju Qassema Suleimanija za zapovjednika elitnih Quds snaga Iranske revolucionarne garde, nadajući se da će se nakon njegova odlaska iz Kermana „lakše disati“.

“Pronicljiv i zastrašujuće pametan strateg”

Teško je reći jesu li i uspjeli „lakše disati“, ali je početkom 2000-ih Suleimani postao prava „glavobolja“ za SAD, Izrael i Saudijsku Arabiju. U to nema sumnje. Temeljito je reorganizirao Quds snage i učinio ih posebnom organizacijom koja objedinjuje obavještajne i specijalne snage, stvarajući jedinstvenu, bez pretjerivanja, globalnu mrežu agenata u svim šiitskih područjima u svijetu. Qassem Suleimani je u kratkom vremenu postao prepreka  posrnuloj američkoj hegemoniji na Bliskom istoku, a uništio je i mnoge planove Izraelaca i Saudijaca o vojnoj i političkoj dominaciji.

Desetljeće i pol je glavno bojno polje za zapovjednika Quds snaga bio Irak.

„Godinama prije nego što su prvi američki tenkovi ušli u Bagdad 2003. Suleimani je već imao mrežu agenata i posrednika u zemlji“, piše američki biograf iranskog generala.

Nakon američke invazije na tu zemlju, Qassem Suleimani počinje stvaranje „Osovine otpora“ Washingtonu i njegovim saveznicima, ali ne samo u Iraku, nego u cijeloj regiji. Njegov strateški cilj je tada bio maksimalno širenje iranskog utjecaja na Bagdad i brzo povlačenje američkih vojnika iz Iraka.

22. prosinca 2010. James Jeffrey, tada američki veleposlanik u Iraku, te general Lloyd Austin, viši američki zapovjednik, iračkom narodu su uputili čestitku povodom  stvaranja nove vlade na čelu s premijerom Nurijem Al-Malikijem.

„Radujemo se suradnji s novom koalicijskom vladom, koja će promicati našu zajedničku viziju demokratskog Iraka“, stoji u pismu Jamesa Jeffreya i Lloyda Austina.

Međutim, sve je to bilo samo „lijepo naličje prljave igre“, jer u stvarnosti Suleimani bio taj koji je imao odlučujući utjecaj na formiranje iračke vlade.

Tadašnji irački predsjednik, Jalal Talabani, kasnije je napisao:  „Mi smo se smijali Amerikancima. Suleimani ih je potpuno nadigrao, a oni su javno sami sebi čestitali kako su uspjeli  formirati vlast.“

Naravno, pobjeda Irana je izazvala bijes i Washingtona i Rijada. Bagdad nije stigao zacijeliti rane, a već se nazirala okupacija Damaska. Tada se „iznenada“ pojavila teroristička skupina „Islamska država“ koja se munjevitim ratom širila Irakom i Sirijom. Teroristi su bez ikakvih problema zauzeli Mosul, Tikrit i niz drugih gradova. Suleimani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Quds snaga doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani Irački Kurdistan i sam Bagdad.

Kada je 2011. dobio čin brigadnog generala, Qassem Suleimani je krenuo u svoj novi „sveti rat“. Od tada su Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici Quds snaga, a često je i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je uložio nevjerojatan napor da se zaustavi ofenziva islamista prema Damasku, te 2014. „Islamske države“ prema Bagdadu.

Vojni uspjeh je postignut zahvaljujući činjenici da su Qassem Suleimani i njegovi savjetnici predložili saveznicima novu strategiju koja se temeljila na iskustvima sovjetskih trupa u Afganistanu. Umjesto zastarjelog načina ratovanja, oni su sirijske snage naučili kako provoditi napade s relativno malim skupinama posebno obučenih vojnika, čiji je zadatak fizička likvidacija terorista takozvane „umjerene oporbe“, militanata ekstremističkih skupina, ali i pripadnika lokalnih kriminalnih bandi koje građanski rat koriste za pljačku i nasilje.

S obzirom da si i snage takozvane „Islamske države“ primjenjivale istu taktiku, povećan je broj redovnih snaga u napadu i to se pokazalo učinkovitim u onim slučajevima u kojima se islamističke ekstremiste uspjelo satjerati u potpuno okruženje.

U Iraku je prijetnja pada Bagdada u potpunosti eliminirana i postavljena je „crvena linija“ preko koje snage takozvane „Islamske države“ ne mogu prijeći. Rat još nije bio gotov, ali je zato islamistički „blitzkrieg“ uspješno zaustavljen.

Kratke pauze s obitelji povratak na bojno polje

U rijetkim danima kada je general Qassem Suleimani bio u Teheranu, živio je životom sredovječnog birokrata.

„Svaki dan ustaje u četiri ujutro i odlazi na spavanje u devet i trideset navečer. Gaji duboko poštovanje prema svojoj ženi s kojom ponekad ide u park. Ima tri sina i dvije kćeri koji ga vole, iako je strog prema njima“, rekao je jedan od njegovih prijatelja.

Međutim obiteljska sreća za Qassema Suleimanija nikada nije trajala dugo, jer je u njemu gorio patriotizam, želja za nacionalnom neovisnosti i ljubav prema borbi. I tako, svaki put kada su se oblaci skupljali nad Iranom, general je odlazio na dužnost.

„Narod obično o raju razmišlja kao o mjestu fascinantno šarenih krajolika, žuborećih potoka i lijepih žena. No, postoji još jedna vrsta raja – bojno polje. Bojno polje na kojem se ratuje za svoju zemlju“, u jednom od rijetkih intervjua je izjavio u američkom atentatu likvidirani zapovjednik Quds snaga Iranske revolucionarne garde, general Qassem Suleimani.

Brigadni general Iranske revolucionarne garde i zapovjednik Quds snaga Qassem Suleimani je, između ostalog, idejni tvorac “Osovine otpora” američkom imperijalizmu, daljnjem širenju židovske države i utjecaju vahabitske dinastije Al-Saud u regiji.

3. siječnja, u petak u 3:50 ujutro po lokalnom vremenu u Bagdadu, američke snage su po zapovijedi Donalda Trumpa provele napad na konvoj u kojem je bio čovjek koji je osujetio gotovo sve planove međunarodne kriminalne trijade koju čine SAD, Izrael i Saudijska Arabija. U napadu su ubijeni general Qassem Suleimani i njegov bliski prijatelj, dozapovjednik iračke šiitske armije Abu Mahdi Al-Muhandis.