Znaju li Assad, Putin i vođe u Teheranu kako riješiti krizu u Siriji?

Sirijski rat traje više od šest godina i vladine snage su u njega ušle nespremne, sa starom doktrinom pripreme za rat protiv “vanjskog neprijatelja”. Nakon izbijanja unutarnje pobune i prikrivene vanjske agresije, vlada u Damasku se 2013. našla na rubu kolapsa. Teroristi su držali velike gradove, gotovo cijeli Aleppo, došli su nadomak predsjedničke palače u Damasku i velike teritorije zemlje, gdje je na nekim lokacijama sirijska vojska pružala očajničku obranu, gotovo u punom okruženju.

Blagi preokret nastaje otvorenim ulaskom Hezbollaha u sukob i prvom velikom pobjedom u Al-Qussayru u ljeto 2013. Od tada vladine snage polako počinju preuzimati inicijativu, ali nedovoljno za značajnije pobjede na terenu. U rujnu 2015. u rat ulazi Rusija, a Iran nakon postizanja nuklearnog sporazuma otvara karte i potvrđuje svoju prisutnost u Siriji, šalje pojačanja u ljudstvu i oružju.

Nakon preustroja sirijske vojske u oružanu silu sposobnu voditi ovakvu vrstu rata, za što su najviše zaslužni ruski i iranski instruktori, tijekom 2016. ravnoteža snaga prelazi u korist vladinih snaga, koje krajem iste godine oslobađaju Aleppo.

No, Rusija i Iran, kojima se kasnije pridružila Turska, svjesni su da se ovakav sukob ne može riješiti samo na bojnom polju. Odlučuju se za pregovore i primirje s onim skupinama i plemenima koji se odluče prihvatiti ponuđenu priliku i pristupiti procesu nacionalnog pomirenja.

Mnogi od čitatelja su razočarani ovim pristupom i smatraju da u ovom trenutku, kada se sirijske snage preuzele inicijativu na svim frontama, primirja nisu potrebna. Nažalost, prizori teških borbi u pokrajini Dara’a i Istočnoj Gouti pokazuju da su islamističke skupine u stanju pružati vrlo žestok otpor, čak i pokrenuti ofenzivne operacije u kojima gine na desetke vladinih vojnika i pripadnika savezničkih milicija.

Trenutno se primirje poštuje na gotovo cijeloj fronti protiv pripadnika takozvane naoružane oporbe, a zasebni dogovor su postigli Vladimir Putin i Donald Trump s primirjem na “Južnom frontu” uz granicu s Jordanom i Izraelom. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi kako nije zadovoljan rusko-američkim dogovorom i želi jamstva da Iran i Hezbollah neće iskoristiti primirje da utvrde svoje položaje u blizini Golanske visoravni. No, osim glasnih izjava za medije, vrh židovske države ne čini ništa što bi ugrozilo dogovor i sirijske snage nakon teških borbi mogu predahnuti, opskrbiti se i planirati buduće operacije, ako jug Sirije ne pristane na političko rješenje.

Istina je da se primirje dogovorilo za područja koja su de facto pod okupacijom terorističkih skupina koje podržavaju SAD, Saudijska Arabija, Velika Britanija, cijeli NATO, djelomično i Turska i Katar, iako Doha sada ima većih problema o kojima mora razmišljati.

No, na službenim stranicama ruskog Ministarstva obrane možete pratiti rast naselja u kojima su aktivne militantne skupine čije se vođe pridružuju primirju. Osim toga, “oporbene” pregovaračke skupine sve više popuštaju i nedavno u Ženevi su konsenzus o potrebi političkog rješenja i rješavanja konkretnih pitanja i teškoća koje pogađaju civilno stanovništvo. To ne znači da je postignut konačni dogovor o sudbini Sirije, ali je veliki pomak u odnosu na stav takozvane “oporbe” od prije nekoliko mjeseci.

S druge strane je primjetno da s porastom primirja raste i broj ljudi koji se iz progonstva vraćaju svojim kućama.

Vlada je prije dva ili tri dana priopćila kako su gradovi Deir Hafer i Maskana u istočnom Aleppu, kao i sva okolna sela, sada sigurni i poručila ljudima da se slobodno vrate i pokušaju se vratiti normalnom životu. U ta dva grada i okolnim selima nije bilo velikih razaranja, jer ih je ISIL napustio doslovno u nekoliko sati, povlačeći se u pustinju u Homs ili na istok prema Raqqi i dalje prema pograničnim gradovima prema Iraku.

UN je ranije potvrdio da se zbog oslobađanja velikih dijelova Sirije u svoje kuće vratilo oko pola milijuna prognanika, velikim dijelom unutarnje raseljenih osoba, ali i izbjeglice iz Libanona  koje su se vratile Al-Zabadani, Madayu i Qasr Al-Wair, da spomenemo samo nekoliko područja koja su oslobođena sporazumima o prekidu vatre ili dogovorima o evakuaciji militanata u Idlib ili Azaz i Jarabulus, što također mnogi nisu podržavali.

Međutim, ova primirja imaju svoju logiku, jer pokazuju spremnost vlade na pomirenje, što neprijatelj oduzima morala i mogućnost planiranja.

Kada islamističke skupine pristanu na primirje i da se premjeste na područje kao je Idlib, to u pravilu znači da su ostali bez zaliha oružja, streljiva, lijekova i hrane, da im je moral nizak i da nemaju planove za vođenje daljnjih operacija.

Posljednji dio je posebno važan jer pokazuje da se neprijatelj boji gubitka boraca, jer više nema mogućnosti za regrutiranje i obuku novih. Kad su teroristi iz Al-Waera u Homsu odlučili otići za Idlib i sjeverni dio pokrajine Aleppo, znali su da su im šanse za opstanak nikakve.

No, jednom kad su došli u Idlib, pokazalo se da nisu toliko odani ideologiji Al-Nusra Fronta da bi baš umrli za nju. Vojna obavještajna služba sirijske vojske je doznala za frustracije među frakcijama kojima se ne umire zbog želje lokalnih zapovjednika Al-Qaede, stoga im je ponuđeno da se pridruže pomirenju i polože oružje. Mnogi su ponudu prihvatili, dok su drugi pristali na prekid borbi i čekaju razvoj situacije, iako je jasno kako do toliko očekivanog “obrata u ratnoj sreći” neće doći.

Sve veća želja “oporbe” da prihvati pregovore pokazuje da će se veći dio terorista povući iz ključnih područja Sirije. Naravno, ovdje je problem što je među njima i dio skupina odan Al-Qaedi, kao što su Al-Nusra Front i teroristi skupine Noureddin Al-Zenki, ali izgleda da se on izgleda rješava sam od sebe, odnosno međusobnom borbom između onih kojima je dosta rata i onih koji žele ići do samog kraja.

Unatoč očaju i ljutnji saudijskog klerika i terorista Abdullaha Al-Muhaysinija, skupine u Idlibu su pristale na prekid vatre i povlačenje. Muhaysini im je obećavao sve, “djevice na nebu” i “neopisive mirise i ljepote dženeta“, ali uzalud.

Osim toga, pogotovo nakon “Epske bitke za Sham u Aleppu”, kada je Abdullah Al-Muhaysini militantima obećao da će munje nebeske spaliti “ruske križare” i “šiitske heretike“, sve je manje onih koji za ozbiljno uzimaju ovakva “proročanstva“, jer vide da se u ratu gine i da se neće moći brinuti o obiteljima. Stranim borcima je ionako svejedno. Oni su otišli umrijeti u Siriju, a ako se to ne dogodi tamo, umrijet će negdje drugdje.

Naravno tu su i oni koji se vraćaju u matične domovine, kako bi svoju perverznu viziju islama i ideologiju širili među europskim muslimanima, ali to je drugi dio priče koji se ne tiče Sirije.

Jasno je da moral terorista pada, jer se cijela njihova struktura urušila u relativno kratkom vremenu. Islamističke terorističke skupine nemaju ni rezervni plan, jer su bile sigurne u pobjedu. No, pobjeda nije ostvarena i neće ni biti.

Sada im je primirje jedini spas. Dok je Turska ranije pozivala i obećavala “novu inicijativu”, teroristi su shvatili da od svega toga neće biti ništa. Sjedinjene Države šute, a Saudijci još jedino brinu za sudbinu skupine Jaish Al-Islam, nad kojom ima neospornu kontrolu.

Povlačenje terorista iz Aleppa je bila prekretnica rata, a ne zato što je grad bio oslobođen, nego zato što su se najratoborniji neprijatelji Sirije jednostavno uplašili.

Od tada pa nadalje su sva primirja precizno isplanirana i bila su presudna za saznati koje skupine žele položiti oružje. S obzirom na to da se većina odlučila za odlazak u Idlib, kasnija zadaća uništenja ostatka ostataka terorista će biti puno lakša za provesti.

Na relativno malom teritoriju su se nagomilale brojne islamističke i pobunjeničke frakcije, od kojih su mnoge na listi terorističkih organizacija Vijeća sigurnosti i kao takve legitimni vojni ciljevi. U ovim okolnostima je planiranje sljedećih poteza sirijske vojske od neprocjenjive vrijednosti, ali još nije trenutak za “zadnji čin” ove drame.

Primirja treba iskoristiti do kraja. Ona su dala vojsci priliku da uništi ISIL u središnjoj i istočnoj Siriji, a vladi da pozove izbjeglice da se vrate kući, čime se ujedno procjenjuje njihova lojalnost aktualnoj vlasti ili takozvanim “revolucionarima”. Kako stvari stoje, nije teško predvidjeti ishod budućih izbora.

To je izuzetno važno i za Ruse i Irance, koji su sve uložili na Assada, iako to javno neće priznati. Naravno treba naći nekakav kompromis u demokratskoj tranziciji, ali ona mora isključiti bilo kakvu institucionalizaciju radikalnih islamističkih ideologija.

Do sada svi pokazatelji govore kako ništa nije nemoguće, dok Rusija s Assadom može podijeliti iskustva kada su u pitanju legitimni zahtjevi dijela sunitske populacije. Istina, Sirija nije Rusija i ne može stvoriti zasebnu republiku poput Čečenije, na čije će čelo Assad postaviti vođu poput Ramzana Kadirova, ali bi otprilike to mogao biti temelj za postizanje kompromisa.

Na drugoj strani zemlje poput Kine obećavaju pomoć u obnovi i ponovnom pokretanju procesa izgradnje infrastrukture, što obećava sigurnu budućnost.

Naravno, prekid vatre također omogućava sirijskoj vojsci odmor, dodatnu obuku, regrutaciju novih boraca i nove pobjede. Ogroman napredak se ostvario u sirijskoj pustinji, gdje su oslobođena broja plinska i naftna polja, što je rezultiralo značajnim oporavkom gospodarskih aktivnosti. Sve to ne bi moglo biti učinjeno bez spomenutih primirja.

Na kraju će ono biti ključno za borbe protiv ISIL-a i pokrajinama Der Ez-Zor i Raqqa. Ovi događaji nisu mogli doći u bolje vrijeme. Nakon svega sirijske snage su pokazale da se sada spremne za borbe u svakom dijelu zemlje, dok im svu potrebnu pomoć pružaju ruska vojska, Hezbollah i druge provladine milicije.

Možda će nekome ovaj opis zvučati pretjerano optimističan, a drugi će opet zazivate prekid primirja i opće uništenje svih i svega što se nađe na dometu vatre sirijske vojske i saveznika, no dvije karte dolje, koje prikazuju napredak od početka ove godine do 1. srpnja govore da su sirijski, ruski i iranski diplomati izabrali najbolju moguću strategiju za pobjedu u sirijskom sukobu.

FOTO – Sirija od 1. siječnja do 1. srpnja 2017.