50 godina nakon ubojstva Martina Luthera Kinga u Americi vlada licemjerje

Na 50. godišnjicu njegova ubojstva, teško je pomisliti na nekoga čija je ostavština toliko pogrešno protumačena kao ona Martina Luthera Kinga Jr.

Martin Luther King (MLK) posvetio je svoj život u potrazi za istinom bez obzira na posljedice, osobne ili političke. Tako se u vrijeme njegova ubojstva u rukama bijelog supremacista 4. travnja 1968. godine u gradu Memphisu, gdje je stigao kako bi vodio marširanje gradskih sanitarnih radnika zbog plaća i uvjeta rada, King našao kao izolirana osoba.

Zapravo, u neobičnom primjeru smrti predviđenom, uoči njegova ubojstva, na kraju posljednjeg i jednog od najpoznatijih govora koje je ikada dao, crnački borac za građanska prava je izjavio: “Ja možda neću doći tamo s vama, ali želim da večeras znate da ćemo mi, kao narod, doći do Obećane Zemlje i tako sam večeras sretan, nisam zabrinut ni za što, ne bojim se nijednog čovjeka. Moje oči su vidjele slavu dolaska Gospodina.”

King je do tad već udaljio od sebe mnoge bjelačke liberalne prvake i pristaše iz Washingtona, kao i mnoge svoje prijatelje i sljedbenike unutar crnačkog pokreta za građanska prava, zbog svog vokalnog suprotstavljanja ratu u Vijetnamu. U međuvremenu, njegovo odbijanje da se udalji od principa nenasilja kada je u pitanju borba za rasnu pravednost i ravnopravnost, narušilo mu je podršku unutar šireg pokreta za građanska prava crnaca među mladom generacijom aktivista kojima su bijes i frustracija, zbog nedostatka napretka u stjecanju prava, bili na vrhuncu.

Kingov biograf James H. Cone piše da su Kingove “propovijedi [o ratu u Vijetnamu] isporučene protiv savjeta mnogih njegovih prijatelja i sljedbenika … koji su mu rekli da šuti o ratu jer to udaljava predsjednika Johnsona i financijsku potporu [od pokreta]„. Bez obzira na to, Koni ističe, King “nije mogao zanemariti [američke] velike proturječnosti rasizma, siromaštva i militarizma”.

U pet desetljeća koja su protekla od ubojstva Martina Luthera Kinga, te iste proturječnosti, umjesto da se umanjuju ili pomaknu jedan centimetar prema tome da se prevladaju, izoštrile su se do točke u kojoj je Amerika ušla u naizgled terminalni pad – u ratu sama sa sobom kod kuće i boreći se da se bavi svijetom kojim više nije u mogućnosti dominirati, te koji više ne želi da se njime dominira. “[Amerika] nikad ne može biti spašena sve dok uništava najdublje nade ljudi diljem svijeta”, izjavio je King u jednom od njegovih najpoznatijih govora “Beyond Vijetnam”, iz 1967. godine – godinu dana prije njegova ubojstva.

U današnjem svijetu, tko bi mogao opovrgnuti da su “najdublje nade ljudi” diljem planete doista uništene pod utjecajem američkog imperijalizma? Afganistan, Jugoslavija, Irak, Libija – svi uništeni; pravda za palestinsko stanovništvo koje pati pod cipelom apartheida i okupacije – blokirana; Globalni Jug zaključan unutar bezizlaznog zatvora nedovoljnog razvoja, ljubaznošću fanatizma slobodnog tržišta obučenog u slobodu i demokraciju. To su plodovi američke hegemonije, carstva koje je imalo nezasitan apetit za ljudsku patnju i očaj.

Zato zborovi američkih establišment glasova, koji nikada ne propuštaju priliku da obasipaju neiscrpnim floskulama kad god je ime Martina Luthera Kinga spomenuto ili se obilježava njegova ostavština, plivaju u licemjeru.

Glavni među njima su liberali koji nose uzrok rasne ravnopravnosti u Americi kao privjesak, dok u praksi osiguravaju da san ostane samo san kojeg je King prigrlio sa stepenica Lincolnovog spomenika onog vrućeg ljetnog dana 1963. godine u svom poznatom “Ja Imam San” govoru. Evo, na primjer, dio govora bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona: “Svi bismo trebali zahvaliti Bogu na Dr. Kingu i Johnu Lewisu i svim onima koji su nam dali san da nas vodi, san koji su platili, kao i osnivači naše države, svojim životima, svojim bogatstvima i svojom svetom čašću.”

Snažne riječi, kaplju u klišej, šuplje odzvanjaju od čovjeka koji je 1994. preko američkog kongresa uveo zloglasni zakon o kriminalu. To je učinio uz snažnu potporu svoje supruge Hillary, kako bi potaknuo masovno zatvaranje, koji je u godinama poslije imao poražavajući i nerazmjeran utjecaj na crnačke zajednice diljem Amerike. O Clintonovom predsjedništvu i ostavštini zakona o kriminalu kojeg je donio, novinar i autor Thomas Frank piše: “Bivši predsjednik je osigurao da korisnici lakih droga budu stisnuti od strane države u istom trenutku kada su bankarima skinuti okovi.”

Usput, govoreći o Hillary, ona je 2008. godine, otkrivajući svoju reakciju na vijest o Kingovom atentatu u vrijeme kada je bila mlada studentica izjavila: “Ušla sam u svoju sobu i bacila torbu preko sobe kao da je sve uništeno.” Teatar, složit ćete se da je to bolja reakcija od one koju je pokazala na vijestima o ubojstvu Libijskog Moamera Gadafija 2011. godine, kada je tadašnja državna tajnica pljeskala rukama i rekla, “Došli smo, vidjeli smo, umro je.”

Iako Clintoni mogu predstavljati osobito štetan primjer oportunizma i licemjerja koje je srce liberalne političke tradicije u zemlji slobodnih, još precizniji primjer dolazi u osobi Baracka Obame. Cornel West kaže: “Vidimo najbogatiju proročku tradiciju u Americi osuđenu u ime neoliberalnog svjetonazora, svjetonazor kojem bi King bio u izravnoj suprotnosti. Martin [Luther King] bi bio protiv Obame zbog njegovog zanemarivanja siromašnih i radničke klase, zbog dronova, jer je on ratni predsjednik, jer sastavlja popise za ubojstava, a Martin [Luther] King ne bi imao nikakve veze s tim.

Na 50. obljetnicu ubojstva čovjeka čija se borba za rasnu jednakost u vrijeme njegovog ubojstva razvila u borbu za socijalnu i ekonomsku pravdu za siromašne radnike u gradovima kao što je Memphis i za kraj klanja siromašnih ljudi u inozemstvu, ostavština Martina Luthera Kinga bit će zatrta od strane šampiona i povlaštenika Washingtonskog establišmenta za kojeg je shvatio da je prepreka na putu do pravde u Americi, a ne onaj tko će ju omogućiti.

U 2018. godini, biračko tijelo za koje se King borio – za siromašne, rasno potlačene i iseljene Amerike – ne može se naći u domovima i državnim sobama bogatih i moćnih osoba, ljudi koji su vješti u uzimanju odabranih citata iz Kingovih govora i umetanju tih citata u svoje govore. Biračko tijelo koje je Martin Luther King zastupao i sa kojim se poistovjećivao 2018. godine, vene u ogromnoj zatvorskoj mreži zemlje, domu preko 2,2 milijuna pretežno mladih muškaraca crnaca. Razmislite na trenutak o mislima američkoga dramatičara Augusta Wilsona: “Najvredniji crnci su oni u zatvorima, oni koji imaju ratnički duh, koji su imali osjećaj da su afrikanci… Najveći duh otpora među crncima nalazi se u onima u zatvoru.”

Stvarnost, jedna neizbježna, jest da je pet desetljeća nakon što je ubojičin metak završio njegov život na hotelskom balkonu u Memphisu, s Martinom je umro i njegov san o rasnoj ravnopravnosti u Americi. A kada je riječ o točnom prikazivanju njegovog naslijeđa, dužni smo razmisliti o tome hipotetički – to jest da bi, da je živ, King bio vani i prosvjedovao zbog zločina političara i bivših predsjednika na otmjenim večerama i komemoracijskim događajima koji se održavaju u njegovu čast.

Izvor: rt.com