“Arhipaleag USAlag” – Preko 2 milijuna zatvorenika i 160 000 “živih mrtvaca”

Sjedinjene Države se kao država najudobnije osjećaju u ulozi totalitarnog koncentracijskog logora. Amerikanci ne samo da nisu “slobodni”, to je njihov “modus vivendi”, način života.

Postoje neki nepromjenjivi temeljni kriteriji koji su polazne točke za bilo koje rezoniranje. Na primjer, razvratnik i pedofil ne može drugima davati lekcije o moralu i u tom smislu donositi bilo kakve odluke. Agresivni psihopat ni u kojem slučaju ne smije steći kontrolu nad životima drugih ljudi. Glupo je obučavati pilote bez prethodne provjere boje li se visine ili buduće mornare ne pitati znaju li plivati. Primjera je mnogo. U ovom konkretnom slučaju cijeli svijet zatvara oči na ništa manje očigledan primjer suprotan zdravom razumu.  Sjedinjene Američke Države cijeli svijet pokušavaju naučiti što su to humanizam, poštovanjue ljudskih prava, demokracija i druga “civilizacijska dostignuća”, dok su istovremeno najneslobodnija zemlja na svijetu.

Da, nismo pogriješili. To je najslobodnija zemlja na svijetu. To nije ni “komunistička” Kina sa svojim “regionalnim koncentracijskim logorom” u Xinjiangu za Ujgure i sa svojim sustavom društvenog ocjenjivanja. Nije ni super kriminalni Brazil sa svojim beskrajnim favelama, niti Meksiko, gdje se čak i policija na strani velikih bandi narkokartela bori protiv vojske. Naravno, to nije ni Rusija, kao što zapadni mediji toliko vole cmizdriti optuživati je da svake sekunde krši sva ljudska prava. Naime, postoji “svijetli grad na brdu” s najvećim brojem zatvorenika po glavi stanovnika u svijetu, što je vrlo važno. Tamo je najveći broj ljudi osuđenih na doživotni zatvor. Drugim riječima, kvantitativno i kvalitativno su Sjedinjene Države su ispred ostalih. Da, skoro da zaboravimo, to je jedina zemlja iz bloka “zapadnih civilizacija” u kojoj se redovito primjenjuje smrtna kazna.

U Sjedinjenim Državama je u zatvorima trenutno 2 121 600 ljudi. Da bi se procijenilo je li to puno ili malo, sredinom ’70-ih je u strašnom Sovjetskom Savezu u prosjeku godišnje bilo osuđeno oko 800 000 ljudi. Međutim, biti osuđen još uvijek ne znači biti i zatvoren, jer je veliki broj ljudi prošao s uvjetnom kaznom, neki su bili upućeni u otvorene kazneno-popravne kolonije i slično. Što se tiče stanovništva, tadašnji SSSR je imao nešto manje stanovnika od sadašnjih Sjedinjenih Država, a imao je oko tri puta manje zatvorenika.

Tko je sada “Carstvo zla”, a tko je slobodni svijet?

Usput, sigurno bi svatko htio znati kako je to bilo pod krvavim Staljinom. Na kraju krajeva, dugo su nas uvjeravali da čvrsto vjerujemo u Viktora Suvorova, koji je tvrdio da je 10 posto cjelokupnog stanovništva u gulagu, ili Solženjicina, koji je hrabro napisao da ih je kroz gulage prošlo na desetke milijuna.

Ali i tu imamo iznenađenje. Ukupan broj Staljinovih osuđenika je iz nekog čudnog razloga gotovo jednak onome iz mirnih vremena Brežnjeva. Naime SSSR je 1937. godine, uključujući gulage, imao 887 000 zatočenika, a 1952. je bilo zatvoreno 969 000 ljudi.

Naravno, svi arhivi i istraživanja ozbiljnih povjesničara ne mogu pobiti holivudsku ekranizaciju ovog mita, “Bijeg iz gulaga” iz 2010.

Ali iz nekog razloga u Sjedinjenim Državama nema Aleksandra Solženjicina koji bi strastveno govorio o “zatočeničkoj zemlji”, totalitarnoj državi i o naciji poslanoj iza bodljikave žice, iako za to postoje svi razlozi.

Danas je u Rusiji u zatvorima i kažnjeničkim kolonijama nešto više od pola milijuna ljudi. U omjeru na 100 000 stanovnika to je čak manje nego u Sovjetskom Savezu.

Uzmimo čak Treći Reich uoči početka Drugog svjetskog rata, gdje je ukupan broj zatvorenika bio 25 000. I ovo nije nikakav “revizionizam” već podaci Židovske enciklopedije ali nacisti su kasnije nadoknadili zaostatak, . Da je Himmler mogao vidjeti budućnost i saznati za američko zatvorsko carstvo, pitanje je bi li se smijao ili plakao?

A što je s razinama kazne u Americi? 162 000 je osuđeno na doživotnu kaznu zatvora, a mnogo njih na nekoliko odjednom, što su nijanse američkog pravnog sustava u kojime vas mogu uvjetno pustiti za jedno nedjelo, a zadržati za ostale dvije ili tri doživotne kazne. U takvim uvjetima, više od 45 000 ljudi ni ne sanja da podnese zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.

Najužasnije je da među njima ima i djece. Na primjer, George Brown s 11 godina ubio svoju trudnu maćehu i završio je u zatvoru s doživotnom kaznom. George Brown, uz nespornu okrutnost zločina kojeg je počinio, nije smješten u poseban internat, već u zatvoru s odraslima.

Znate li koliko je doživotnih robijaša u užasnoj i neslobodnoj Rusiji? Nešto više od dvije tisuće. Usporedimo ove brojke, 160 000 tisuća “doživotnih” u slobodnim Sjedinjenim Državama i 2000 u “totalitarnoj” Rusiji. Usput, među ruskim “doživotnim” nema ni maloljetnika ni žena. Nevjerojatno je kako je ova nedemokratska, krajnje barbarska zemlja mogla pasti u takve ponore totalitarizma. Da,… nema čak ni smrtnu kaznu.

Zapravo, ako stvari pogledate otvorenog uma, to postaje nerazumljivo. Koji je uopće smisao američke pravde ako drži tih 160 000 “vječnih zatvorenika”? Ako je to mjera odvraćanja za potencijalne kriminalce, onda se čini kao da djeluje. Zašto im se ne mogu dati vremenske kazne, čak i za teške zločine? Nije li 20 ili 30 godina zatvora dovoljno čak i za recidiviste i članove organiziranih kriminalnih skupina, a doživotnu robiju zadržati samo za najgnusnije zločine?

Imamo i američku sudsku praksu “pravila tri pogreške”, prema kojoj se treći nasilni zločin može smatrati osnovom za doživotnu ili 25-godišnju kaznu zatvora. Jedna pijana tuča, druga, treća i “recidivist” se nađe kao doživotni zatočenik. Humano, zar ne? Jednostavno je nevjerojatno kako bez takvih drakonskih mjera divlji Rusi uspijevaju imati 4 puta manje kriminalaca?!

Paradoks je da u svijetu i samim državama o tome nema ozbiljne javne rasprave. Gotovo jedan posto odrasle populacije sjedi po američkim zatvorima. Pa što onda? Sve odgovara svima, posebno američkom privatnom zatvorskom sustavu, poznatom po podmićivanju sudaca za proizvodnju robijaša. Ali kada jednog prevaranta  Hodorkovskog zatvore u Rusiji, onda se “najslobodnija država na svijetu” odmah digne na noge. Nije važno što je u slučaju Hodorkovskog, kao i kod Julije Timošenko, Europski sud za ljudska prava priznao da je zločin počinjen, ali nisu zadovoljni pravnim postupkom i uvjetima izdržavanja kazne.

Sve to dovodi do zaključka da se Sjedinjene Države kao država, kao sustav društvene organizacije, najudobnije osjećaju u ulozi totalitarnog koncentracijskog logora. Oni ne da nisi “slobodni”, to je njihov modus vivendi, način života. Oni mogu nastaviti postojati samo po tu cijenu, i nikako drugačije. Vanjska politika su bombardiranja, a unutarnja prepuni kazamati

Stoga se sve inozemne primjedbe o stanju ljudskih prava mogu zaustaviti jednostavnim i razumljivim brojevima. Tome se nitko ne može suprotstaviti.

Zatvorenici u Trećem Reichu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata: Jewish History Holocaust